Iako mlad, svojim radom se već afirmisao, profilisao, postavio određene temelje, ali i očekivanja. Kada je najavljeno da će ponovo režirati u Crnogorskom narodnom pozorištu, interesovanje za ono što bi se moglo vidjeti na sceni, bilo je veliko. A onda je, već na premijeri, predstava “Nesporazum” objasnila i zašto je tako, te opravdala težnju nacionalnog teatra, crnogorske scene, ali i publike, za novim djelom Damjana Pejanovića.
Po tekstu Albera Kamija nastalom prije oko 80 godina, u vrijeme Drugog svjetskog rata, u saradnji sa vrhunskim timom ljudi, Pejanović je na scenu iznio nešto što je repertoarska potreba krovne pozorišne kuće, ali i crnogorske teatarske scene, pravo osvježenje, ekstravaganciju, ali i srž onoga što pozorište jeste, sa važnim temama, pitanjima, autentičnim izrazima...
Pejanović je ove godine na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT, za predstavu “Nesporazum” osvojio nagradu za najbolju režiju “Slobodan Milatović”, jednoglasnom odlukom žirija.
“Pejanović režira Kamijev ‘Nesporazum’ filigranskim rediteljskim rukopisom, akcentujući nova značenja apsurda u odnosu na Kamijevu impostaciju ove filozofske kategorije. Vizuelna sugestivnost, besprekorno vođenje glumaca i brojnog tima kreativnih saradnika, određuje Pejanovića kao novi snažan argument crnogorskog pozorišta”, obrazložio je žiri svoju odluku, a gromoglasan aplauz i ovacije, mahom kolega, pozdravile su njihovu odluku prilikom uručenja nagrade Pejanoviću.
O priznanju, predstavi, ali i teatru generalno, Evropi i Crnoj Gori, a onda i o poeziji i kulturi, te planovima za dalje, Pejanović govori za “Vijesti”.
Za predstavu “Nesporazum” dobili ste nagradu za najbolju režiju “Slobodan Milatović”. Koliko Vam ovo priznanje znači, s obzirom na to da stiže sa FIAT-a i nosi ime jednog od najvećih crnogorskih pozorišnih režisera, osnivača festivala i utemeljivača alternativnog teatra u Crnoj Gori?
Imao sam čast da budem Slobov prijatelj kako u pozorištu, tako i van njega. FIAT je moja druga škola, pored FDU na Cetinju. Na FIATU sam počeo da radim kao volonter, pa kao moderator u razgovorima sa rediteljima, kao prevodilac, tu sam imao i svoju prvu pozorišnu premijeru (B. Breht “Danzen”, FIAT/CNP) 2016. godine, kao i promociju svoje prve zbirke poezije (“Mrtav muzej”, Fokalizator) 2019. godine. Slobodan Milatović, Ljubomir Đurković i Ana Vukotić, koji su bili i ostali suština FIAT-a, jesu moji pozorišni učitelji. Zbog toga ova nagrada za mene predstavlja mnogo više od pukog pozorišnog priznanja i stavke u CV-u.
Žiri u obrazloženju ističe Vaš “filigranski rukopis”, ali i “besprekorno vođenje glumaca i brojnog tima kreativnih saradnika”, što Vas, kažu oni, određuje kao novi snažan argument crnogorskog pozorišta. Prijaju li te riječi i ohrabruju li za nove projekte?
Svaka bi nagrada, po definisanosti pojma, morala biti motivacionog značenja za svakog umjetnika, pa tako i za mene. Stava sam da ova nagrada, iako se dodjeljuje za režiju, podjednako pripada čitavom timu koji je radio na “Nesporazumu”, jer smo skupa formirali radnu atmosferu, gdje smo zajednički maštali, mimo samoljublja i gordosti, uspijevajući pritom da slijedimo jednu estetiku i jednu ideju. Posao umjetnika bi morao biti privilegija, iako smo često skloni da od te privilegije napravimo mučilište. U radu na “Nesporazumu” smo se baš toga i prisjetili - naš posao može biti privilegija, kao i izreke da su dvije glave pametnije od jedne.
Svakako, sjajan je i prijem publike, stručne i laičke javnosti, što je bio slučaj i sa prethodnom predstavom... Da li biste svoj rediteljski rukopis definisali na neki način, šta je to čemu težite ili čemu ste skloni u inscenaciji ili zavisi od projekta?
Iako se između “Danzena” i “Nesporazuma” mogu pronaći poveznice, kako vizuelne, tako i tematsko-idejne, mislim da i dalje nisam neko čiji je rediteljski rukopis prepoznatljiv. Smatram da je istraživanje dio rediteljskog sazrijevanja, tako da ću pokušati da i dalje tragam za sopstvenim izrazom kroz različite forme.
Iako završni ispit na trećoj godini pozorišne režije, u klasi prof. Radmile Vojvodić na FDU, “Nesporazum” je produkcija Crnogorskog narodnog pozorišta, kao projekat dogovoren za vrijeme mandata upravnika Marka Baćovića. Koliko su angažmani tog tipa važni za reditelje mlađe generacije i ima li dovoljno takvih prilika u teatrima i centrima za kulturu u Crnoj Gori?
Crna Gora ima mali broj profesionalnih pozorišnih scena, a isto tako i mali broj mladih pozorišnih reditelja. Međutim, mislim da se svi možemo založiti da dobijemo šansu za rad, a kako ćemo tu šansu iskoristiti individualnog je karaktera.
Imao sam sreću da moj diplomski ispit bude baš na Velikoj sceni CNP-a, što je svakako olakšavajuća okolnost u radu s jedne, a kamen za vratom sa druge strane.
Na konferenciji za medije uoči premijere kazali ste da je CNP uvijek bila kuća od razumijevanja za alternativu, ali i da je bilo zadovoljstvo raditi u CNP-u nešto što nije mrtvo pozorište. Da li je CNP jedno vrijeme bilo baš to “mrtvo pozorište”? Kako ocjenjujete/vidite rad krovne pozorišne institucije u državi?
Crnogorsko narodno pozorište je već godinama unazad imalo razumijevanja za alternativu. Dokazi za to su predstave poput: “Nigdje nikog nemam” Edvarda Bonda u režiji Egona Savina, “Čekajući Godoa” Semjuela Beketa u režiji Slobodana Milatovića, više predstava Paola Mađelija i Eduarda Milera, kao i mnoge druge, što nije baš čest slučaj repertoarske politike jednog nacionalnog teatra, osvrćući se na pozorišne kuće iz regiona.
Takođe, naš nacionalni teatar je imao periode mrtvog, dosadnog, neinventivnog, nebitnog i površnog pozorišta.
Nerijetko je slučaj da naše najveće pozorište funkcioniše bez jasno određene repertoarske politike, te da se novim produkcijama pokušava snishoditi savremenom pozorišnom gledaocu.
Koliko je izazovno i zahtjevno bilo raditi Kamijevo djelo, s obzirom na klopke koje, ako dozvolite, po mom mišljenju, između ostalog, leže u njegovom karakterističnom stilu pisanja, ali i tematikama, situaciji apsurda, a onda i u tekstu koji je naizgled pitak, a zapravo kompleksan, pa i težak?
Prvo je trebalo odgovoriti na pitanje: zašto bismo danas, uopšte, gledali filosofsko pozorište i bavili se Kamijem?
Preduslov za inscenaciju Kamijevog djela je svakako osvješćivanje da ono što prolaze njegovi likovi u suštini jeste zapravo ono što se dešava nama. Da su tragikomične sudbine Kamijevih likova zapravo naši vlastiti životi i naša vlastita sudbina, koju mi - nažalost, ne prepoznajemo kao svoju. Baš u tom neprepoznavanju leži razlog za predstavu. Bez te vrste predznanja nemamo što tražiti na pozorišnim scenama, jer ćemo se zaplesti u filosofske rasprave koje nas mimoilaze i koje nas se ne tiču.
Tekst je napisan burnih 40-ih godina prošlog vijeka, u okupiranoj Francuskoj. Jasno je da Evropa tada nije bila ni približno idealnom mjestu za život... No, i danas su sve češće na ispitu tzv. evropske vrijednosti. Sa druge strane, Crna Gora teži članstvu u Evropskoj uniji koje čeka poput Godoa. Da li je moguće uporediti situaciju u Evropi prije oko 80 godina i danas, pa i položaj Crne Gore u odnosu na Evropu?
Ako odlučimo da budemo iskreni, reći ćemo da je Evropa kontinent koji je sklon prolivanju krvi, čemu nas je naučila i naša skorija istorija; čemu nas upravo uči i rat koji se odvija u Ukrajini.
Čini mi se da nas više zanima evropska slobodna demokratija i uređeni društveni sistemi, nego što Evropu zanimaju naše društveno-dnevno-političke svinjarije. Da bismo znali gdje treba da idemo, morali bismo znati odakle dolazimo. Sve više sam siguran da ne znamo odakle dolazimo, niti kuda smo krenuli, a da li ćemo “ Evropi”, kolijevci svih moralnih doktrina, živjeti u skladu sa, “Sobom, Prirodom i Bogom”, ostaje nam da vidimo.
Motivi i riječi koje se ponavljaju: “Evropa je tako tužna”, “Moja domovina je ovo skučeno mjesto”, “Moja domovina je zemlja bez vidika”, djeluju veoma bliski, istiniti, nešto sa čime se većina lako može poistovjetiti, a o čemu govore i (mladi) ljudi koji masovno napuštaju svoju zemlju, ali i skorije slike iz Crne Gore na koje ste putem videa podsjetili i tokom predstave. Je li to ogledalo našeg društva, zemlje i vremena, društveno-političkih okolnosti?
Sve navedene rečenice su Kamijeve replike iz drame, što znači da nisu dramaturški dorađivane, ili mijenjane. Još tužnije je to što su baš ti redovi odzvonili i što smo baš njih zapamtili. Živimo na osnovu predrasude da će nam negdje drugdje biti bolje, a nismo kadri da ostanemo i borimo se za život u svojoj zemlji. Kamijev “Nesporazum”, ne samo da je ogledalo našeg društva, već slobodno možemo reći da živimo u još mračnijem i luđem vremenu.
Socijalna i emocionalna otuđenost, pa i distanca od sebe samih, postale su svakodnevica usljed različitih trendova i stilova života. Nakon premijere predstave kazali ste da “ljudi od sopstvene brbljivosti i grabežljivosti ne mogu da čuju šta neko drugi želi i govori”. Kuda nas to vodi i kako se (iz)boriti? Koliko je pozorište, pa i umjetnost generalno, važan glas, podijum i faktor za (samo)osvješćenje?
Pozorište, još od početka, pa sve do danas, svakako jeste medijum koji nas tjera na razmišljanje, koji nas forsira da se bavimo problematikom sopstvenih života, iako je uvijek lakše potisnuti i okrenuti glavu. Današnji trendovi su građeni klimavim nogama i izričitoj tezi da: sve što je dobro - to je i dosadno. Loše stvari, ako dozvolite da to ovako plastično formulišem, same su po sebi atraktivne i zanimljive i baš na tome paradoksu su formulisani današnji trendovi, a sa njima i savremeni stilovi života.
Da li se u skorije vrijeme može očekivati nešto novo od Vas?
Trenutno sam u fazi biranja dramskih predložaka za buduće režije i spremam se za master studije na FDU na Cetinju.
Čini mi se da nas više zanima evropska slobodna demokratija i uređeni društveni sistemi, nego što Evropu zanimaju naše društveno-dnevno-političke svinjarije. Da bismo znali gdje treba da idemo, morali bismo znati odakle dolazimo. Sve više sam siguran da ne znamo odakle dolazimo, niti kuda smo krenuli, a da li ćemo "u Evropi", kolijevci svih moralnih doktrina, živjeti u skladu sa, "Sobom, Prirodom i Bogom", ostaje nam da vidimo
Trenutni životni problemi “preslabi za poeziju”
U Vašoj pjesmi “Mrtav muzej tako se zove ovaj grad” stoji stih: “balkanska sablast se savija oko nas kao nijedna sablast na svijetu”. Ta sablast mene asocira i na onu iz predstave “Nesporazum”, jednako kao na ovu balkansku...
Balkanska sablast iz zbirke “Mrtav muzej” jeste svojevrsni koncentrat mojih, ličnih, pogrešnih samoizbora, tj. privatna sablast i nema mnogo veze sa “Nesporazumom”, iako ne smijemo isključiti mogućnost da među njima ima neke tajne veze. A što se Balkana tiče - iskoristiću citat Borislava Pekića kako bih završio odgovor i na drugi dio: “Izmešaj vojsku i policiju, kaši dodaj nešto malo privrede i ubeđenja o slavnoj prošlosti, koja se može ponoviti - dobićeš bilo koju balkansku državu”.
Koliko je, uz pozorište, i poezija Vaša stvaralačka i izražajna potreba? I koje su teme i motivi koji Vas okupiraju kao poetu?
Trenutno ne pišem poeziju, niti me vuče da pišem. Zbirka “Mrtav muzej” je nastala kao neminovnost, a trenutni životni problemi su mi “preslabi za poeziju”, iako i dalje ljubim ritmiku i emociju, kao dva ugaona kamena poezije.
Kamijev "Nesporazum", ne samo da je ogledalo našeg društva, već slobodno možemo reći da živimo u još mračnijem i luđem vremenu
Današnji trendovi su građeni klimavim nogama i izričitoj tezi da: sve što je dobro - to je i dosadno. Loše stvari, ako dozvolite da to ovako plastično formulišem, same su po sebi atraktivne i zanimljive i baš na tome paradoksu su formulisani današnji trendovi, a sa njima i savremeni stilovi života.
Alternativni teatar postoji zahvaljujući pojedincima
Postoji li alternativni teatar u Crnoj Gori i koliko je važno njegovati ga? Šta nam ta alternativa nudi u odnosu na ono što bi bilo tradicionalno i klasično, konvencionalno (pozorište)?
Alternativni teatar postoji u Crnoj Gori, počevši od FIAT-a (Ana Vukotić), Korifeja (Zoran Rakočević) i Praznog prostora (Petar Pejaković), a uključujući pritom mnoštvo naših umjetnika, koji su odabrali da svoj umjetnički identitet pronalaze baš u nekonvencionalnim pozorišnim formama. Nemam ništa protiv klasičnog, ili tradicionalnog pozorišta, ali isto tako mislim da je vrijeme da “bijeli luk i ljute papričice” prestanu da vise sa scenografija naših pozorišnih produkcija i da se manemo vještačkih brkova i šmirantskih tendencija.
Kako vidite situaciju u kulturi u Crnoj Gori?
Tuga, radost, tuga...
Bonus video:
