Postoje ličnosti, čiju auru ne može da potroši vrijeme, ni dotakne prolaznost. Ličnosti koje žive, uvijek aktuelne i izazovne, inspirativne, podsticajne. Takva je ličnost, besumnje, ilirska kraljica Teuta, koja i nakon dvadeset i četiri vijeka, živi kao u vremenu u kome se ostvarila u ljudskim obličjima, kroz legende koje su plela pokoljenja.
Ta zlatna niska se protegla kroz stoljeća, povezujući ih u cjelinu s neprolaznom dimenzijom. Nigdje, a da znam, ni na jednom prostoru, kao na prostoru Boke Kotorske, “tog jedinstvenog fjorda u srcu Mediterana”, kako je Boku okarakterisala Gracijela Čulić, nije ispleteno toliko legendi o jednoj ličnosti, kao što je slučaj sa kraljicom Teutom.
Vrijedna Stanislava Krivokapić, slikarka po vokaciji, nije ostala ravnodušna na ovu temu i njenu junakinju. Životno i radno vezana za Risan, mjesto gdje je Teuta stolovala u vrijeme otpora Rimljanima, osjetila je njen duh i dušu, onaj neuništivi genuius loci ili duh mjesta, ili duh ličnosti, dubinski se saživjela sa njim, artikulisala ga na platna, vrijednu kolekciju slka, vizuelno dočaravajući Teutu, njen karakter i njeno vrijeme, a svako vrijeme je njeno, kada je u pitanju njena ličnost, ljepota i umjetnička inspiracija.
Stanislava je svoje slike izlagala, pokazujući ih ljudima. Oni koji su ih vidjeli, nijesu skrivali divljenje za njen arhetipsko - umjetnički ciklus. No, ona nije stala kod slika, pribjegla je riječima, kao mogućem materjalu za oživljavanje teme, pa je tako nastala niska priča i legendi, s posebnom umjetničkom vrijednošću, iz ilirskog i rimskog perioda, aktulene i izazovne i za naše vrijeme i prilike.
Fina arabeska, sačinjena od raznordnog tkanja i došaptavanja s memorijom, beskrajnim okeanom u kome sve živi. Neke priče su pravi dragulji, prepune dramatike, duševne, neuništive, koje će oživljavati kada se za to ukaže potreba. A potrebe za istinom se javljaju u svakom vremenu. U svakom vremenu oživi neko i nešto iz prethodnog. Knjiga nije nastala slučajno, baš u ovom vremenu. Vremena se prepoznaju, kao što se prepoznaju ljudi.
Sudbine žive i kada zemaljska obličja razgradi vrijeme. Stanislava ih je osjetila posebnim čulom, a obradila na umjetnički orginalan način, pa će knjiga biti zanimljiva svakom ko je počne čitati. Siguran sam da je neće ostaviti, već će joj se vraćati ponovo, upravo onako kako nam se vraća Teuta, ratnica i prvosvešetenica. Ljepotica, čija je ljepota i hrabrost garanciju za ulazak u legendu.
U legendu se ne može bez snažne propusnice, onoga što se ne zalaže nigdje osim pred njenim vratima. Ključ za tu kapiju!
Stanislavine legende obiluju raznim ličnostima: ilirskim, grčkim, rimskim... I pored glavne junakinje, koja čini osnovu gotovo svake priče, javljaju se ilirski kraljevi, vojskovođe, mudraci, učitelji, proroci... Posebno ličnost posljednjeg ilirskog kralja Gencija, oko koga je ispletena rukovet legendi. Posljednji kralj nosi teret svih prethodnih kraljeva i vremena, pa je njegova ličnost i najslojevitija, a sudbina izdvojena među sudbinama ostalih koji su nekada živjeli na ovoj zemlji. Storija o Genciju je mali roman i on je, pored Teute, posebno inspirisao Stanislavu. Bio izazov za njen stavralački impuls. Varijacije su razne o životu ovoga kralja, ali je jedna poruka: hrabrost i ponositost naroda u kome je rođen, stameno držanje pred neprijateljem, primjer koji ne umire.
Oni su su tražili i našli Stanislavu da ih oživotvori. Što je ona učnila.
Neke od priča u knjizi su antologijske, pa zavrijeđuju da uđu u čitanke, kako bi mladi stekli uvid u civilizacije koje su se smjenjivale na ovim prostorima. Posebna vrijednost, pored one umjetničke i istorijske, jesu poruke kojima priče dišu. Divni primjeri etike, ljubavi, žrtvovanja. Rituali, običaji, tradicija, drevni govor, osavremenjen, dobija novi život, postajući sastavni dio nas i vremena u kome se ostvarujemo kao ljudi.
U knjizi se susrijeću vremena, što je njena posebna vrijednost. Ukrštaju sudbine. Borhesoveske staze koje se udvajaju.
Usuđujem se da izdvojim neke, koje su na mene ostavile poseban utisak, bez da to i čitaocu sugeriram, pošto su na svoj način sve lijepe. Moj izbor su legende: Dječak Agron grli mjesec, Teutine oči, Teutina suza - Sopot kod Risna, Ilirkina kletva, Ilirske zabave na Carinama, Ilirkine suze, Grkinja ilirska snaha, Ptice čarobnice, Uzvišena smrt kralja Gencija, Olivia i Hipnos, Dvije robinje, Učitelj Horacije, Rimljanka i Rimska škola u Rizonu.
Knjiga Stanislave Krivokapić uvijek će imati svoje čitaoce. Počastvovan sam time što sam jedan od prvih čitalaca, i što mi je data mogućnost da napišem uvod za prvo izdanje, uvjeren sam da će doživljvati nova izdanja, biti iznova čitana, a rado tražena na Rimskim mozaicima, toj reprezenativnoj civilizacijskoj tački, po kojoj su prepoznatljivi Risan i Crna Gora. Stanislava se saživjela sa tim i ostalim tragovima, pa su se oni iznova ocrtali kroz njene priče, koje su svojevsrni vodič kroz istoriju, memoriju i mitologiju. Jednom riječju, Mapa Duše, koja se ne može izbrisati. I kada se to učini u stvarnosti, njene granice se ukazuje kroz ono bezvremeno koje ne poznaje granice.
Bonus video:
