Uspješna, 17. sezona Crnogorskog simfonijskog orkestra nastavila se sinoć koncertom u Muzičkom centru Crne Gore na kojima je CSO prvi put izvodio djela Dmitrija Šostakoviča.
Ovo je ujedno produkcijski najizazovniji program crnogorskog Muzičkog centra do sad, jer je stalna postavka CSO-a ima i podršku muzičara iz Srbije, te je na bini angažovano preko 90 muzičara.
U prvom dijelu koncerta pod dirigentskom palicom Bojana Suđića izveden je Koncert za violinu i orkestar broj 1 u a-molu, a uloga soliste pripala je proslavljenom virtuozu i dobitniku Trinaestojulske nagrade Romanu Simoviću, dok je u drugom dijelu publika čula Sedmu simfoniju poznatiju kao "Lenjingradska". Inače, ovaj program nakon Podgorice, CSO će u istom sastavu, zajedno sa Simovićem i Suđićem izvesti i sjutra veče u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine u okviru Beogradskih muzičkih svečanosti (BEMUS).
Prethodne godine Simović je bio gost na jednom do koncerata CSO-a, a tada je imao priliku da svira djela Betovena, dok je ovoga puta dobio zadatak da donese djelo Šoštakoviča. Tada je istakao da su djela Betovena "bukvar" za violiniste, a o tome kad se i sam susreo sa djelima Šostakoviča i kako gleda na stvaralaštvo ovog ruskog kompozitora za Vijesti kaže:
"Sa Betovenom sam se susreo kao devetogodišnjak i ništa nijesam kapirao šta se tu događa, ali je bilo bitno da otvorim njegov koncert i naučim ga napamet. Sa Šostakovičem sam se susreo mnogo kasnije, mislim da sam imao nekih 26 godina i svirao sam ga sa Filharmonijom u Novom Sadu, sa vojvođanskim simfoničarima. Mislim da je bio u pitanju festival NOMUS", prisjetio se Simović te priznao da se sa djelima ruskog kompozitora koji je stvarao za vreme Sovjetskog Saveza u doba režima Josifa Staljina, susreo ranije bilo bi mu teško da ga shvati.
"Bilo bi to protraćeno vrijeme. Sigurno ga ne bih shvatio. To je kao i knjige koje vam daju da čitate u srednjoj, a vi nemate pojma o čemu se tu radi, pokušavate da ukapirate, ali je rano za to. Isto je tako i sa Šostakovičem", napominje Roman Simović.
Danas sa zadovoljstvom svira djela Šostakoviča jer kao neko ko je studirao u Rusiji i zna taj jezik smatra da bolje razumije i djela ovog kompozitora.
"Svaki kompozitor ima vrlo jasan stil. Njemci kad pišu muziku možete da osjetite njemački jezik, dok kad Rusi pišu njihovu muziku osjeća se ruski jezik, govor, duša, zemlja.... Studirao sam u Moskvi i to sivilo koje vidite tokom cijele zime i narod koji je pogrbljen jer je hladno napolju je minus 15, duva vjetar, sve je u toj njegovoj muzici osjeća", smatra Simović i priznaje da se od prvog susreta sa Šostakovičevim koncertom zaljubio u to djelo.
"Kad sam ga čuo na snimku postao je moja velika ljubav. Strašno ga je teško staviti u glavu i napamet naučiti jer je sve nestandardno pisano. Nema jasna pravila koliko je taktova, te nemate jasnu sliku. Dosta i vizuelno pamtim, imam foto pamćenje pa sve to kombinujem. Uglavnom, bilo mi ga je teško staviti u glavu jer on traje nekih 45 do 50 minuta, zavisi od izvedbe i veliki je izazov, ne samo za mene, nego i za orkestar. Duvači rade sjajan posao u toj kompoziciji, to su naši vodeći duvači i naši i ljudi iz Srbije jer je 90 nas je na sceni. Zato nam je i trebala ispomoć", objašnjava Simović koji je siguran da će CSO jednog dana imati svojih 90 muzičara koji će svirati ovakva djela.
"Nadam se da će CSO u jednom trenutku, za kratko vrijeme imati ljude koji će biti stalno zaposleni kod nas", napominje, te dodaje da je Šostakovičev Koncert koji svira "kao prava simfonija za orkestar", te da su za njega djela ovog kompozitora u vrhu violinskog repertoara.
"Šostakovič nije pisao kao recimo Paganini, gdje je orkestar apsolutno nebitan. To je prava simfonija i imate tu obligato violinu koja svira strašno zahtjevnu dionicu sa preteškom kadencom koja traje. Čovjek mora da ima veliku koncentraciju. Pokušavam da se bavim i sportom u posljednje vrijeme da bih izdržao sve te velike napore na sceni. To su mentalni napori, a fizički sam 'mrtav' poslije tih koncerata", iskren je Simović.
Kako kaže, Koncert za violinu sam po sebi dugo traje, tako da nije uzeo ulogu u djelu koje je publika čula nakon pauze.
"Sviram samo violinski koncert u prvom dijelu, sam po sebi dosta traje a nakon pauze ide ta Simfonija koja traje još sat i po. Kad je Rusija u pitanju sve mora da bude grandiozno. Tu je 140 miliona ljudi, a takva im je i muzika", napominje Simović te dodaje da je veoma bitno što se na repertoaru pored Bramsa, Rahmanjihova, Mocarta, Betovena, Čajkovskog, Šuberta našao prvi put i Šostakovič.
"Strava je da se publika edukuje, zato mislim da što više treba da se svira i 20. vijek i nova djela. U Evropi imate festivala gdje se radi samo moderna muzika i prepune su sale, ljudi to vole, to im se sviđa. Što više MCCG bude stavljao na programe 20. vijek i kompozicije čak nastale krajem istog, to će više da se otvaraju neke stvari publici i biće im interesantnije. Predivno je slušati Bramsa, Sibelijusa, Čajkovskog, ali mislim da svima treba nekada da čuju nove stvari. Šostakovič je već odavno u svijetu postao klasika", zaključuje Simović.
Strpljenje bitan faktor za uspjeh
I tokom ove posjete Podgorici, umjetnik se kroz masterclass družio sa studentima Muzičke akademije, te nesebično dijelio svoje znanje. Na pitanje da li je među njima prepoznao novog Romana Simovića, odgovara:
"Svi smo mi drugačiji, svi smo mi individualci i neki od nas se ranije razvijaju, neki kasnije. Nema pravila. Puno zavisi od njih šta oni žele u životu da urade i koji je njihov cilj, koliko su spremni da žrtvuju za to da dođu do svog cilja. Ako su spremni da daju sve, mislim da imaju velike šanse da stignu gdje su zamislili. Troje ljudi koje sam čuo na master classu, dvoje znam od prošlog puta. Sjajni su momci, a ovaj treći momak koji je svirao je dobar dečko. Njihovo sviranje je na dobrom nivou, ali ovo je velika nauka koja zahtijeva godine rada i rezultat se vidi. Mala pomjeranja postoje. Vi vježbate cijeli dan, a mali napredak se vidi, ili možda čak pogrešno vježbate, pa naredni dan svirate još lošije, a vježbali ste 10 sati. Ne vidi se rezultat odmah. Čovjek kad se bavi muzikom mora da se naoruža strpljenjem jer mjeseci, godine, decenije su u pitanju, ne dani, da bi vi nešto napravili, naučili i napredovali", objašnjava Simović.
Bonus video:
