Ljepota iranske kulture, raskošan spektar svih umjetnosti, bogato kulturno nasljeđe kojim su postavljeni temelji svjetske civilizacije, autentični savremeni umjetnički izrazi, ali i prirodna bogatstva koja opijaju oči, uz prikaz toplog i radosnog mentaliteta, preplitali su se prve večeri Festivala iranskog filma koji je u utorak veče otvoren u Podgorici.
Iako je fokus postavljen na kinematografiju, to je bila prilika i da se brojnoj publici u sali Dodest Kulturno-informativnog centra (KIC) “Budo Tomović” predstavi i savremena iranska poezija sabrana u antologiji savremene persijske poezije “Blistavi zvuci jutra”, nastale nakon islamske revolucije.
Kolijevka kulture i civilizacije
“Iran je kolijevka kulture, umjetnosti i civilizacije hiljadama godina... Od davne prošlosti pa do modernog doba u iranu smo uvijek imali veliki broj umjetnika u raznim umjetničkim disciplinama i pravcima. Mnogi umjetnici iz Irana su postali poznati u zemlji i svijetu, ali mislim da se danas ponajviše ističe iranska kinematografija. Poezija zauzima uzvišeno mjesto u našoj kulturi, a takođe i pozorišna umjetnost je razvijena u Iranu”, kazao je “Vijestima” ataše za kulturu Ambasade i direktor Kulturnog centra Islamske Republike (IR) Iran u Beogradu Amir Purpezešk.
Na početku večeri prikazan je promotivni turistički spot IR Iran koji je bio prava uvertira za film “Kocka šećera” u režiji Reze Mirkarimija, ali i za kratak razgovor o kulturi i poeziji Irana koji je uslijedio nakon projekcije. Događaj je otvorila vršiteljka dužnosti direktora KiC-a Elida Korać.
“Festival iranskog filma održava se u trenutku kada filmska industrija u islamskoj Republici Iranu bilježi vrhunski razvoj i zavidan napredak. Bez ikakve sumnje, ovaj uspjeh ponajviše treba pronaći u bogatom sadržaju i snazi iranskog filma, sadržaju koji obuhvata unutrašnje i duhovne lavirinte čovjekovog bića. U iranskoj kulturi, pa tako i u kinematografiji, čovjek predstavlja krunu svekolikog stvaranja u svijetu postojanja, i upravo zbog toga u njegovoj dubini je utisnuta težnja da traga za istinom i savršenstvom”, rekla je Korać.
Purpezešk je istakao veliku zahvalnost kako KIC-u, tako i njoj, za priliku da se nakon nekoliko godina umjetničkim sadržajem predstave crnogorskoj publici, jer su prisutni u Dodestu bili iz različitih gradova, neki od njih namjenski ovim povodom.
“Izuzetno nam je drago što smo se poslije nekoliko godina ponovo našli u vašoj zemlji koja je riznica kulture i istorije. Ovu priliku smo željeli da iskoristimo tako što ćemo istovremeno predstaviti savremeni iranski film i savremenu iransku poeziju, ali i da istaknemo prisnu vezu koja postoji između poezije i kinematografije”, rekao je on.
Purpezešk je “Vijestima” kazao da Crna Gora baštini jedinstvenu kulturu, a da u razmjeni sa predstavnicima iranske, obje mogu da rastu i razvijaju se u različitim tokovima.
“Ne treba mjeriti veličinu jednog naroda veličinom geografske rasprostranjenosti države, već po tome koliko važnosti pridaje kulturi i koliko se zanima za kulturu. Iako je kolijevka kulture i umjetnosti, iranska nije vrsta kulture koja nipodaštava druge, već ona koja želi da upozna druge kulture, ali i da drugima pruži priliku da je upoznaju, što je slučaj i sada u Podgorici. Sa druge strane, neki ljudi koji toliko govore o multikulturalnosti, teško bi nam dozvolili, ili ne bi uopšte, da kod njih predstavimo svoju kulturu ili održimo neki festival, promociju i slično, zbog političkih razloga”, konstatovao je ataše za kulturu.
On je istakao i da je evidentno veliko interesovanje za ostvarivanje kontakta između umjetnika iz Irana i onih sa Balkana, što kao direktor Iranskog kulturnog centra pokušava i da omogući, ali i da pospješi već ostvarenu saradnju. Podsjetio je i na čuveni stih velikog persijskog pjesnika iz srednjeg vijeka Sadija Širazija, a u kojem je rekao da su svi ljudi dio jednog tijela.
Kontrasti koji opominju
Autentičnost tradicije i običaja, melanholija za prošlim vremenima, ali i težnja za boljim životom, te spoj sa savremenim razvojem prikazani su u filmu “Kocka šećera”, koji je od samog početka ekspresno uvukao gledaoce, ne u radnju, već u život i porodicu koju prikazuje.
Povezanost između kulture, mentaliteta, prostora, ali i običaja i tradicije, te težnji za modernijim životom koji istovremeno budi i određenu strepnju oslikana je kroz lik mlade Pasandide, najmlađe kćeri/sestre u velikoj porodici. Stara kuća u kojoj se njeni članovi okupljaju prikazuje jedinstvenu arhitekturu Irana, a ceremonija potencijalnog vjenčanja Pasandide koja okuplja familiju prikazuje običaje, tradiciju, ali i mentalitet Iranaca. U očima buduće nevjeste ogleda se nesigurnost, nedostajanje i iščekivanje, a naslućuje se i da možda ne želi sopstveno vjenčanje koje znači odlazak iz porodice, kuće, grada, odlazak iz Irana.
Dok sve pršti od energije i priprema za ceremoniju, gledaoci imaju priliku da vide pravi sneni dan, pun toplih boja, osmijeha, duhovitih crta različitih ličnosti i porodičnog života u kojem se pronalazi zadovoljstvo, ljubav i sloboda. Žagor, graja i osmijesi djece, igra u nevinost, žensko šaputanje i muške priče, svi u svojim “taborima” donose sfere tamošnjeg života, te se otvaraju brojne teme, što od običaja, vjerovanja, preko ljubavi, radosti, topline doma, tako do patrijarhalnog društva, obrazovanja, pa i politike...
Kažu da se narodna kultura i tradicija najbolje spoznaju kroz običaje svadbe i sahrane... Tako i film “Kocka šećera” donosi obrt u radnji i iz priprema za svadbu, usljed iznenadne smrti Pasandidinog strica u kojem je imala očinsku figuru, počinju pripreme za sahranu. Tuga je smijenila radost koja se orila kućom i donijela posve drugačiji ukus gastronomskim specijalitetima koji su pripremani sa drugom namjenom. Kocka šećera, najprije slatka i sočna, polako se topi, nestaje i odjednom postaje gorka i bolna. Mlada Pasandide se sada pojavljuje u novoj odjeći, u crnini, a gozba za svatove više nema odsjaj velike svečanosti, već praznine.
Iako film možda svega jedan dan života običnog čovjeka i obične porodice, gledaocu pruža mnogo više, drži pažnju i budi potrebu za “još” i “više”.
U kontrastu događaja i dešavanja, ostaje opomena da je život kratak, ne ostavlja opciju povratka ili produženog trajanja, jedan je, bez vremena i prostora da se živi po pravilima drugih, a uz to, budi se želja da se Iran sa svim svojim raskošima dublje upozna...
Pjesništvo koje se oslanja na domaći identitet, koji nije otuđen
Dug i glasan aplauz odzvanjao je iz sale Dodest, a ataše za kulturu Purpezešk nije krio oduševljenje brojem i reakcijama prisutnih. Uslijedilo je i predstavljanje zbirke savremene iranske poezije “Blistavi zvuci jutra”, a svima u publici pripao je po primjerak knjige.
“Moderna persijska poezija je kod nas, ali i u svijetu, i dalje je u sjenci velikih umjetnika iz klasičnog razdoblja. Iako se ove godine navršava 100 godina otkako јe Ali Esfandiјari, poznatiji kao Nima Jušidž objavio svoju pjesmu ‘Afsane’ što znači ‘Legenda’ kao svojevrsni manifest nove vrste persikske poezije i time napravio iskorak iz stereotipne klasične poeziјe ‘slavuja i cvijeta’, odnosno ‘gol o bolbol’, čini se da je velikanima moderne persijske poezije poput pomenutog Nime, Ahmada Šamlua, Foruk Farohzad, Sohraba Sepehrija, Šahrijara i drugih velikana i dalje potrebno posebno predstavljanje. Utoliko je značajniji ovaj naš skromni pokušaj da, koliko je to moguće, našim čitaocima predstavimo jedan broj savremenih pjesnika koji novim pojmovima, u novim okolnostima, sa novim sentimentom, ali isto tako svjesni svog velikog nasljeđa stvaraju svoja djela na jeziku sa jednom od najogatijih pjesničkih tradicija na svijetu”, kazao je prevodilac Petar Janačković koji je sa Aleksandrom Dragovićem preveo odabrane pjesme.
Zbirka obuhvata po jedno djelo 61 savremenog iranskog autora, sa informacijama o pjesničkom stilu, samim pjesnicima, ali i po primjerak na persijskom i našem jeziku.
“’Blistavi zvuci jutra’ je prva antologija savremene persiјske poezije na srpskom jeziku. Ovo izdanje koje uporedno prati i persijski tekst, kroz djela šezdesetak pjesnika nam daje uvid u savremena kretanja u persijskoj poeziji i period koji se smatra jednim od najturbulentnijih u čitavoj iranskoj istoriji, a koju započinje trijumfom islamske revolucije 1979. godine, i traje do danas. U njoj su zastupljeni i predstavnici novog talasa ili modernisti koji pišu slobodnim stihom, kao i tradicionalisti koji se drže klasičnih pjesničkih formi, ali i oni koji svojim instinktom snažno opažaju svijet prirode i o njoj pišu. Tu su i pristalice poezije otpora stasali pod iračkim bombama ili na frontu čije pjesme nose prizvuke revolucionarne, socijalne i vjerske tematike, zagovornici socijalnih tema za koje je pero alatka za stvaranje boljeg svijeta, i oni kojuma je isto pero sredstvo za dostizanje božanske blizine, modernisti sa filozofskim težnjama i oni koji se kreću između slobodnog stiha i klasičnih formi, ali i oni koji smatraju da je funkcij poezije u tome da ispuni društvene, pa čak i političke potrebe čovjeka”, zapisao jd Dragović.
Janačković je, predstavljajući zbirku, kazao da su brojni savremeni pjdsnici u svojim djelima opjevali stradanja i patnje svog naroda.
“Čitav dvadeseti vijek јe bio doba velikih promjena u Iranu, među tim promjenama jedna od najvećih se desila 1979. kada je pobijedila islamska revoluciјa i kada je Iran prvi put u svojoj istoriji postao republika. Ubrzo zatim Iran je zadesio strašan rat sa Irakom koju se u Iranu s pravom naziva nametnutim ratom, a takođe i ‘Svetom odbranom’. Mnogo stradanja i patnje iz tog dugog rata našli su svoj izraz u stihovima brojnih iranskih phesnika”, rekao je on i nabrojao neke od njih.
U predgovoru zbirke Amir Purpezešk zabilježio je da današnja persijska poezija u Iranu izvire iz srca naroda i ide ukorak s njim.
“Njen glavni dio čini pjesništvo koje se oslanka na izvorni, domaći identitet, koji nije ni otuđen, ni ograničen na samodovoljnost. Zahvaljujući ovoj osobenosti današnja persijska poezija slijedi razvojni put trasiran tokom prethodnih slavnih perioda”, rekao je Purpezešk, koji je sa zainteresovanima nastavio nezvaničan razgovor o iranskok kulturi i po završetku zvaničnog dijela večeri.
Bonus video:
