Odavno se nosim mišlju, a i često prisjećam mojih drugova - pjesnika iz Beranske - Ivangradske gimnzije. Njihovih imena, vremena u kome smo počinjali prve literane radove, profesora koji su nas učili i podržavali...
No, da bih se sjetio pjesnika iz moje genracije, neophodno je sjetiti se velikih prethodnika, koji su učili ovu gimnaziju, a postali velika književna imena u crnogorskoj i ondašnjoj velikoj jugslovenskoj književnosti. A to su: Mihailo Lalić, Radovan Zogović, Milovan Đilas, Radonja Vešović, Dušan Kostić, Husein Bašić, Radoslav Pajković, Miladin Ćulafić, Bogdan Šekler, Zuvdija Hodžić... pa oba Čeda, Vuković i Vulević, Miloš Ostojić. Trebam pomenuti Miomira Dašića, poznatog istoričara, pa Rajka Bogojevića, profesrora i pisca. Branku Bogavac, znamenitu publicistkinju. Slobodana Vukovića, čije reportaže imaju, osim dokumentarne, literarnu vrijednost.
Ova imena i njihova djela dovoljna su za knjiženost bilo kog, pa i mnogo brojnijeg naroda.
Onda su došle generacije: Dragomir Ćulafić, Miomir Mišović, Svetislav Vlahović, posebno talentovani Blagoje Korać. On je bio u trećem a ja u prvom gimnazije, kada mi je profesor Miloš Vulević, nakon što sam mu pokazao neke svoje pjesme, rekao da se javim Koraću, što sam učinio sa tremom. Blagoje je već tada objavljivao u poznatim jugoslovenskim listovima, sjetiću se zagrebačkog Plavog vjesnika i beogradkog lista Mladost. Velika je čast tada bilo objaviti radove u njima. Korać je bio taj i imao tu privilegiju. Čitao je kompletnu dnevnu i nedjeljnu štampu, pratio sport. Obožvao Džemsa Dina, nosio kožnu jaknu. Svakog dana čitao po jednu knjigu i pisao po jednu pjesmu. Ostale su neobjavljene, osim one u listovima. Radio je kao novinar u Slobodi, pisao divne reportaže... Njemu posebno dugujem. Vodio me u Beograd i Banja Luku. Njemu zahvaljujući vidio sam more. Ono koje zapljuskuje obale Bara.
Generacijski meni ne baš bliski, Vukota Babović i Branislav Boričić u gimanziji su pisali pjesme, poslije otišli u nauku, prvi u fiziku a drugi u matematiku, dokazali se kao naučnici. A negdje ostali i pjesnici.
Među znamenitim đacima Beranske gimnazije ne mogu a da ne pomenem Borislava Bora Lalića, doajena jugoslovenskog novinarstva, kada je to novinarstvo bilo u zenitu, i brata mu Vojislava, dugodišnje dopisnike Jugoslovenske agencije Tanjug, iz velikih svjetskih metropola. U vrhove onih što su se na najbolji način ostavrili kao ljudi i umjetnici, nizostavno valja uvrstiti i djelo reditelja Gojka Kastratovića. U prvim redovima ovog spisaka zasluženo je mjesto za istoričara Šerba Rastodera.
Tomas Man u polimskim šumama
Miladin Ćulafić je kao gimnazijalac objavljivao priče i za to dobijao honorare. S rođakom Jezdimirom Jezdom Radenovićem (koji je do kraja živio u Parizu), objavljivao je u zagrebačkom Poletu i drugim književnim časopisima. Dale Ćulafić, čija je knjiga Pozni šetači bila značajana za mene, pričao mi je kako je Miladin u sveske lijepim, gotovo kaligrafskim rukopisom, prepisivao romane Tomasa Mana. Kada sam ga mnogo godina docnije u jednom susretu prilikom održavanja Sajma knjiga, a fasciniran tom činjenicom, pitao:
“Miladine, da li je istina da si u sveske prepisivao Tomasa Mana?”
Ozbiljno me je pogledao, možda pomislio da je u pitanju provokacija, pozvao sam se na Dala, a Miladin je odgovorio.
“Istina je. Sad možeš shvatiti koliki je to pisac kada sam ga razumio u onim šumama i dumačama.” Misleći na ambijent u kome je, čuvajući stoku, prepisivao stranice velikog pisca.
Smatrao sam značajnim da u ovom tekstu zabilježim ovu istinitu anegdotu.
Stihovi koje sam upamtio
Pored imena koja sem već pobrojio, u mojoj generaciji se isticao Vlado Mihajlović, koji je tada dobijao nagrade, a pjesme objavljivao u listu Borba, gdje je bila rubrika rezervisana za mlade pjesnika. Bio je možda dvije godine stariji od mene. I danas poslije više od pola vijeka u mom sjećanju žive stihovi njegove pjesme:
Kroz mene proleće ptica jedna,
Krilima mi srce tače.
U jednom oku mi tišina žedna,
U drugom vjetar plače.
Zaklao sam najljepšu zvijezdu,
Sad crno jaganje noći derem.
Ptico što noćiš u tuđem gnijezdu,
Daj cvrkuta ruke da operem.
Ne znam šta je kasnije bilo sa Vladom, gdje je živio i da li je pisao, pamtim ovu pjesmu i poklanjam je čitaocima.
Tu su; Mišo Korać, Milo Petrović, Zdenka Milačić, ljepotica za kojom se okretao Ivangrad. Koliko znam danas živi u Kanadi. Pa Milenko Marsenić i Petar Rmuš, strepim da nekoga zaboravljam, te se izvinjavam. Prošle su mnoge godine. Pola vijeka i više. Ko će godine nabrojiti? Ko se svega i svih sjetiti? A zaslužuju da ih se sjetimo.
Pišući ovaj tekst, razmiču se vidici, iskrsavaju likovi, zvone zaboravljeni stihovi. Lik Veljka Mijovića, autora nekoliko romana i priča. Mnogi odavno nijesu živi. Sjetih se Miroslava Đurovića, koji je književnom životu tih godinam davao ton, Ratka Deletića... Nova Šćekića, zaboravljenog, no veoma talentovanog proznog pisca. Nije mnogo objavio, umro je relativno mlad, ali što je objavio, vrijedno je.
Posljednji put i to davno sreli smo se na beranskoj autobuskoj stanici. Blagog lica s razbarušenom kosom. Talentovani Novo!
Ivangrad je imao klimu, književnu, kulturnu, svekoliku. Sve je ti godina cvjetalo, fabrike, radnici, život. Gradile se nove zgrade, funkcionisao aerodrom. Sve to i mnogo toga još, dešavalo u ondašnjem Ivangradu.
“Sloboda” nas je afirmisala
Izlazio je, penaestodnevno, list Sloboda, u kome je postojala posebna rubrika Sloboda za mlade. Urednik je bio Radenko Smolović, u toj rubrici nas je objavljivao. Vidjeti radove u toj rubrici - bio je veliki događaj za nas. (Jednom sam pokazao mom ocu, ispod višnje u Prijevoru, moj mali prozni rad objavljen u Slobodi. Smješkao se zadovoljan. Ja pa u novinama. Bilo je to značajno za njega!). Posebno su zanimljivi i bogati bili praznični brojevi u kojima je prostor bio izdvojen za afirmisane pjesnike, među kojima najznačajniji bijaše Milo Bošković, ličnost oko koje su se okupljali tadašnji intelektualci, ne samo iz Berana, već iz Rožaja, Bijelog Polja, Mojkovca, Podgorice... Bošković je svojom pojavom izazivao poštovanje. U gimnaziji mi je predavao ruski jezik. Stalno je na času nešto zapisivao u svesku koja je stajala na katedri. Napisao je brojna pjesnička i prozna djela, ovom prilikom pažnju skrećem na Psalmi, knjiga velike poezije, besumnje. Kada je u pitanju Sloboda i njeni urednici, učinio bih nepravdu, ako ne bih pomenuo njenog urednika i pjesnika Milorada Joksimovića.
Neizostavni Miloš Vulević, profesor veikog formata, kome god je predvao taj bi zavolio književnost, pa Slobo Dabetić, Maksim Lutovac, vanserijska ličnost, profesor Slobodan Tomović, u ono vrijeme doktor nauka. Bio mi je razredni straješina u trećem i četvrtom razredu. Sve je znao. Dostojni njegov nasljednik je kćerka Sonja Tomović, jedna od najvećih među intelektualacima u Crnoj Gori danas, autorica brojnih kapitalnih naučnih knjiga, a uz to vrsna pjesnikinja.
Neizbježno je u ovom tekstu pomenuti Draška Došljaka, uglednog inetelektualca i univerzitetskog profesora, naučnika koji je dao i daje doprinos toponomastici na prostoru Vasojevića, čitajući predjele u kojima živi naša prošlost i istorija.
Vraćam se ponovo zlatnim godinama, kada su u Beranama štampane knjige poezije: Mila Boškovića, Ratka Deletića, Veselina Bogavca, u tadašnjoj štampariji, gdje je radio Minjo Sekulić, koji je volio pjesnike i poeziju, a možda i sam pisao.
U gimnaziji je bio Književni klub Vukajlo Kukalj, koji je raspisivao godišnji konkurs za literarne radove, motivišući nas da pišemo. Bogata školska biblioteka koju je vodio profesor Vulević. A on je znao koje knjige treba naručiti, pratio je sve što se dešava u jugoslovenskoj i svjetskoj literaturi. Njemu zahvaljujući, sve kapitalne i aktuelne knjige bile su nam dostupne.
Tada je i nama dostupna bila knjiga Refuz mrtvak Vidosava Stevanovića, koja je bila u centru pažnje najšire javnosti.
Bili su to divni dani, koji su donosili nešto novo, budili znatiželju, razmicali vidike. Sanjali smo budni, da ćemo postati veliki pjesnici, da će se o nama znati u svijetu... Poslije gimnazije svako je odlazio svojim putem. Vlatko Radovanić je tada pjevao i ta mi pjesma dođe:
Cvjetovi su tiho u smrt pali,
Odbolovale trave jednu ranu.
Nekad smo i ljubav zaiskali
I molili mrtve da ustanu.
Bilo jednom i ljeto neko,
I nešto o čemu pjesma bunca.
Jednom niz rijeku srce teklo,
Padala za brdom zrela sunca.
Padala jednom i kiša luda,
Modra i meka ko zjenice.
Šaputala tiho jabuka trudna
Iz nje se u zoru rađale ptice...
...................................................
Bio je vanredno talentovan, kasnije je otišao u vode ekonomije. Ne znam da li je pisao? Umro je prije koju godinu. Neka ovaj mali pomen oživi sjećanje na sve žive i one mrtve, čiji snovi trepere ponad Lima, koji neumitno teče, “modar kao vena proširena”, kako je pisao Marko Vešović. To je onaj “gajtan vode u dolini”, kako ga je vidio Radonja Vešović, naslovljavajući tako jednu svoju knjigu.
Teče Lim, i mi sa njim. Pjesma ostaje. I ona koju je ko zna ko spjevao i pjevao, a ostala kao narodna:
Osta želja srca moga,
Pokraj Lima zelenoga.
... želje žive, najduže one što se nijesu ostvarile.
Pismo Čeda Vukovića
A sada nešto lično, možda vrijedno za zabilježiti. Kao đak trećeg razreda odvažio sam se da pošaljem šest pjesama časopisu Stvaranje, koji bijaše veoma cijenjen, u vrhu jugoslovenske književne periodke, a uređivao ga je Čedo Vuković. Poslije izvjesnog vremena dobio sam pismo od urednika Vukovića, koji mi je pisao da će četiri pjesme objaviti u martovskom broju. Pjesme sam poslao u jesen, trebalo je čekati nekoliko mjeseci. Dugo čekanje, ah ti mjeseci. Mart je bio daleko. No, došao je, i ja sam svaki dan pogledivao na portirnici gdje je dolazila pošta za učenike. Na portirnici je radio Smajo, koji je oglašavao početak i kraj časova školskim zvonom. Jednog dana sam među poštom ugledao spakovanu pošiljku sa mojim imenom i prezimenom. Stvaranje. Sreći nije bilo kraja. Ruke su mi podrhatavala dok sam ga otvarao. Našao sam rubriku Horizonti, a u njoj četiri moje pjesme. Godinu kasnije Sreten Perović će dvije zastupiti u Antologiji crnogorske poezije jedne decenije - 1960 -1970. Bio sam posljednji i najmlađi u toj antologiji. Bila je to velika čast, moj veliki početak. Prilikom jednog susreta u hercegnovskom hotelu Plaža, pričao sam Čedu Vukoviću, koliko mi je značila njegova podruška, pismo u kome me upućuje da puno radim i čitam, obrazujem se. Pismo je ispisano na polovini A-4 formata. Tada se štedio papir. Lalić je prve verzije svojih romana ispsivao na poleđeini nekakvih skupštinskih meterijala.
Kako sam čitao Zogovića
Bio sam đak trećeg ili četvrtog, sada nijesam sasvim siguran. Ruski jezik mi je predvao Vlado Martinović, blizak rođak. On je mnogo volio poeziju Radovana Zogovića, pa mi jednog dana ponudio knjigu Artikulisana riječ, gotovo krišom, objavljenu tih godina (1965). Ništa tada nijesam znao o Zogoviću. Priznajem da mi nije bilo lako, duge razvučene strofe, gusti spletovi jezika, nove riječi, alegorije, za mene ne baš razumljive. No, čitao sam, osjećao moć i značaj te poezije.
Čitaš li - pitao bi me Vlado dok prolazi između klupa u učionici, ali stišano. Tiho je inače govorio.
Čitam - odgovarao bih, i ja stišano, kao da nešto skrivamo obojica. Neka čudna konspiracija.
A jednom mi je rekao:
“Pazi, nikom ne pokazuj. Opet su hajke na Radovana.” Nijesam shvatao o kakvim hajkama je riječ. Tek, kao gimnazjalac sam čitao Zogovića. A Vlado, koliko ga je volio, u lijepe sveske, lijepim rukopisaom, a pisao je perom, ispisivao je Zogovićeve pjesme. Kada sam sve ovo pričao Zogoviću, ranih osamdesetih kada sam ga upoznao, nije komentarisao, smješkao se. Zaključio sam da mu je bilo drago.
I ja sam zauvijek zavolio njegovu poeziju, zbog čega veliku zahvalnost dugujem upravo Vladu.
Sa Zogovićem me u Podgorici upoznao Jevrem Brković. Poznanstvo koje smatram važnim događajem u mom životu.
Zogović je prve, ratne brojeve Slobode, uređivao sa Veselinom Maslešom, početkom rata 1941. na planini Konjsko iznad Berana.
To se zna, ali nije suvišno da ovom prilikom i na to podsjetim. Tekstom koji završavam, htio sam da sjetim na imena, a mnogo prostora bi trebalo da pobrojim djela učenika Beransko - Ivangradske gimnazije.
Prvobitna zamisao je bila da pišem o pjesnicima moje generacije. Kasnije sam odstupio od prvobitne zamisli, misao i ruka krenuli su ovim pravcem.
Pri pisanju ovakvih tekstova, uvijek postoji mogućnost da se neko zaboravi. Draško Došljak mi je, nakon što je pročitao tekst, sugerirao da unesem još neka imena, pa to činim. Evo: Vojo Bubanja, akademik Vučina Šćekić, dr Božina Radević, profesor Ljubo Bojović, Vuk Rašović, Vuk Ognjanović, Miško Stojanović, Ismet Krcić, Dobrašin Kićović, Dobrašin Jelić, Radmila Mudrinić, Blagoje Nišavić, Milan Cimbaljević, Mela Hadrović Murić, Radomir Stojanović, Safet Hadrović Vrbički, Miroslav Mikan Raičević... Spisak vjerovatno nije konačan. U pitanju su zlatne generacije. U nadi da će neko dopisati moguće nenamjerno izostavljene, no zaslužne đake ove gimanzije, privremeno ga zatvoram. A to znači mogućnost da prilikom nekog slijedećeg objavljivanja bude dopunjen.
Nijesam sebi dao za pravo da sudim i gradiram ko je veliki, pa ni da utvrđujem redosljed, već da sjetim i podsjetim, s mišlju da se nezaboravni ne zaborave.
Bonus video:
