LOV NA ADMIRALA JAMAMOTA
U proljeće 1940.godine norveški brod koji je plovio duž Aljaske naišao je na beživotno tijelo japanskog kapetana koga je na površini vode održavao pojas za spasavanje. Kod kapetana čiji je “ribarski” brod potopio tornado, pronađena je neka čudna knjiga, u zaštitnom povezu, prekrivena platnom, nalik matematičkom udžbeniku.
Norvežani su ovu knjigu ubrzo predali posadi američkog patrolnog broda i ne sluteći da je ovaj “ulov” neuporedvio dragocjeniji od ulova tuna, sabljarica, ulješara, koje su završavale u njihovim ribarskim mrežama. Jer, pronađena “knjiga” bilo je zapravo kodeks šifara za japansko vazduhoplovstvo, Mornaricu i Ministarstvo spoljnih poslova.
Na njegovom dešifrovanju ubrzo je angažovano cijelo jedno specijalno odjeljenje, smješteno u “Bijeloj Kući”, kome su slobodni pristup imali samo predsjednik Ruzvelt i ministar Hol.
Nakon uspješnog dešifrovanja, Amerikanci su mogli da prate sve akcije japanskog vazuhoplovstva i Mornarice ali i da se upoznaju sa sadržajem svih instrukcija upućenih japanskom ambasadoru u Vašingtonu i prije njega samog.
Otuda, nije bila pretjerana izjava ministra Mornarice SAD da je “ovaj dokument značio za nas kao da smo dobili jednu dopunsku flotu.”
Ali, dešifrovani kodeks morao se strogo selektivno koristiti.
Prve godine ratovanja između SAD i Japana na Pacifiku obilježio je jedan čovjek - Isoroku Jamamoto, komandant Japanske mornarice. Ne bez razloga smatran je za genija pomorskog ratovanja.
Blistavu karijeru pomorskog oficira započeo je još kao dvadesetogodišnjak učešćem u rusko-japanskom ratu 1904-1905. Ubrzo je unaprijeđen u komandanta nosača aviona “Akagi”, a potom u načelnika pomorskog vazduhoplovstva Admiralštaba. Veliki zagovornik japanske imperijalne politike, Jamamoto se tih godina snažno zalagao za izgradnju jake kombinovane pomorske i vazdušne sile, koja će omogućiti osvajanje bogatih i prostranih područja na jugu Pacifika i u jugoistočnoj Aziji. Početak Drugog svjetskog rata, Jamamota je zatekao na dužnosti komandanta Prve pomorske flote. Pa ipak, ni visok vojni položaj, ni čin generala, nijesu zasjenili trezvenost vojnog stratega - Jamomoto je bio protivnik pristupanja Japana trojnom savezu. Pred početak rata je izjavio: “Ako i pored svega budem morao da se borim, smatram da sve treba da se svrši u roku od deset mjeseci. Ne mogu da primim odgovornost za dvogodišnji rat sa Amerikom.”
I Jamamoto se snažno angažovao u prvim mjesecima rata sa SAD-om. Iznenadni napad na američku - pacifičku flotu u Perl Hamburu - njegovo je djelo. Veliki udio Jamamota je u osvajanju cijele Jugoistočne Azije. A sada, sredinom marta 1943. godine, Amerikanci dolaze u posjed informacije koje su uz pomoć kodeksa lako dešifrovali - da će 18. aprila komandant japanske Ujedinjene flote Jamamoto, doletjeti na Solomonsko ostrvo Bugenvil u inspekciju trupa. Odmah je obaviješten predsjednik Ruzvelt, koji je naložio da se sve učini, kako bi admiralov avion bio oboren.
Američki oficiri dugo su vijećali. Marinci su predlagali da se on sačeka dok bude ulazio u podmornicu, a potom napadne. Ovaj predlog ubrzo je odbijen zbog problema identifikacije podmornice, ali i neizvjesnosti u pogledu efikasnosti njenog mitraljiranja. Zato je akcija povjerena - pilotima.
Cijelu noć po najvećem pljusku i najvećoj pomrčini, uz svjetlost džepnih lampi posade vrše i avio - mehaničke pripreme aviona - ujutro rano, stotinjak kilometara istočno od Kalija, trebalo je presresti Jamamota u vazduhu. Pod pretpostavkom da avioni lete šest do sedam kilometara na minut, presrijetanje bi trebalo izvršiti od 9 časova i 35 minuta ujutru na visini od oko 3.000 metara. Sjutradan, 18. aprila osvanuo je vedar dan. Trideset šest aviona Atison istovremeno se pale i avioni polijeću istovremeno. Ispod njih je neizmjerna pučina Okeana i tamna mrlja ostrva Arhipelaga. Pred njima dugi časovi letenja, puni napetosti i isčekivanja.
Na drugoj strani, sa aerodroma u Rabaulu, dva japanska bombardera tipa Micubiši poletjela su u šest časova ujutru sa Jamomotom, načelnikom njegovog štaba, admiralom Ugakijem, šefom saniteta flote i ličnim sekretarom velikog admirala. Pratilo ih je šest “zeroa” čiji piloti nijesu krili nezadovoljstvo što gospoda oficiri “lete na visini od samo 1500 metara, jer to može biti veoma opasno po njih.” U devet časova i trideset minuta, tačno po planu japanski avioni su stigli iznad Bugenvila i počeli postepeno da se prizemljuju, kada je na njih naletjelo 18 američkih lovaca podijeljenih u dvije grupe. Jedni su trebali da privuku japanske lovce, a drugi da obore dva bombardera, od koji je jedan bio žuto obojen, a drugi kamufliran rebrastim prugama maslinaste boje - upravo je u njemu bio Jamamoto sa najbližim saradnicima.
Razvila se žestoka borba. Amerikanci su jurišali, Japanci se ogorčeno branili. Nekoliko zeroa palo je u vodu, ali je i oštećeno šest američkih “lajtinga”. Brojčana premoć američkih aviona na kraju je ipak došla do izražaja - srušena su oba japanska bombardera, a od putnika i cijele posade preživio je samo admiral Ugaki, koji je, iako teško ranjen, isplivao na obalu. Ugljenisano tijelo admirala Jamamota nađeno je u izgorjelom avionu, a pilot poručnik Tomi Lampijer hitno je proizveden u čin kapetana.
Pogibija vodećeg carskog admirala Jamamota bila je težak udarac za militarisitčki Japan i dugo se skrivala u javnosti. Tek 5. jula, uz veliku pompu, Jamamoto je sahranjen u Tokiju, dok je dio njegove urne poslat i pokopan u Nagaoku, njegovom rodnom mjestu. U pogrebnoj povorci bilo je oko milion ljudi.
- Postojao je samo jedan Jamamoto i niko ga ne može zamijeniti – rekao je opraštajući se sa Jamamotom, njegov naslednik admiral Kogo.
RIJEČ SKUPLJA OD ŽIVOTA
- Ubi me prejaka reč - gorki epitaf Branka Miljkovića, kao da je i bio tragičan prolog u životu mnogih žitelja Zemlje izlazećeg sunca. Riječ “Mokusacu”, neprevodiva na strane jezike, dvosmislena na svom izvornom japanskom jeziku, izgovorena od visokog japanskog dužnosnika u pogrešno vrijeme, ali nažalost, na “pravom” mjestu, direktno je dovela do upotrebe dviju atomskih bombi i razaranja gradova Hirošime i Nagasakija.
U proljeće 1945. godine, japanska imperija proživljava teške dane. Sajran - Gvadal Kanal, Okinava, Filipini, samo su karike u “lancu” koji se steže oko grla “hiljadugodišnjeg carstva”. Uzalud japanska vlada sprovodi opštu mobilizaciju, uvodi neograničeno radno vrijeme, donosi brojne dekrete, formira dobrovoljački korpus od staraca i djece “naoružanih” prepotopskim puškama i bambusovim štapovima, prijeti preostalim kamikazama. Japanske ministre ne otrežnjuje ni kapitulacija nacističke Njemačke - Njemci su kapitulirali, jer nijesu imali bušido - kategorični su oficiri. Ipak, umjereniji među ministrima, “kaputaši” jasno vide da je svaki otpor uzaludan i da jedino mirovni pregovori, prije nego što uslijedi katastrofalni vojni slom, nude neko rješenje.
Ali, ovu akciju, ministri “kaputaši” - kako su ih prezrivo nazvali militaristi, moraju da vode u najvećoj tajnosti. Vojska ima apsolutnu vlast, njeni čelnici cara tretiraju kao marionetu. Otuda zavjerenici, princ Takamaku, mlađi carev brat, princ Konoje, Markiz Koiči (čuvar carevog pečata), bivši ministar inostranih poslova Šigemica, pažljivo mjere riječi i broje korake, dok u kasnim noćnim satima pletu tanane niti zavjere protiv militarista.
Prvi uspjeh bilo je privlačenje samog cara Hirohita. Uskoro im se pridružuje i premijer Suzuki, ali ne i Ratni savjet. On je za sada neopredijeljen. Ipak, zavjerenici sada mogu pokušati da sprovedu plan u djelo, uz prethodni uslov - da ostvare prvo kontakt sa zvaničnom Moskovm.
Delikatne misije prihvatio se bivši japanski ambasador u Rusiji, iskusni diplomata Hirota. On 3. juna 1945. godine, u banji Hakone, posjećuje sovjetskog ambasadora Jakova Malika. Sastanak se održava u najvećoj tajnosti, ali Rus hladno reaguje na Hirotine predloge.
Zavjerenici ipak ne gube nadu. Njihov predlog - da se preko Rusa ispita mogućnost za obustavu neprijateljstva sa Saveznicima, dobija sada i saglasnost Savjeta. Četiri dana kasnije - 22. juna, ide se i korak dalje - sam car Hirohito, na sastanku održanom u skloništu pod ruševinama carske palate, otvoreno kaže da situacija nalaže kapitulaciju. Ono što nijedan podanik u dugoj istoriji Nipona nikada nije izgovorio, sada jasno kaže sam car. Mikado.
Pristalicama mira sada je dragocjen svaki minut. Princ Konoje hitno dobija nalog da odleti u Moskvu i po svaku cijenu okonča rat. Ali, Moskva odugovlači sa odgovorom. Još je svježe sjećanje na 1905. godinu i ponižavajući poraz Rusije od Japana.
Pa ipak, varljiva svjetska diplomatija pruža Japanu još jednu priliku.
Istorijska konferencija, održana od 17. jula do 2. avgusta u Potsdamu, pod rukovodstvom tri savezničke države SSSR-om, SAD-om i Velikom Britanijom - raspravljala je i o Japanu, sa kojim se još vodio rat. Na kraju Konferencije, 26. jula, objavljena je i Deklaracija kojom se ova država poziva na kapitulaciju, ili će ona, u protivnom, biti uništena. Ovaj ultimatum, potpisale su SAD, Velika Britanija i Kina. Ultimatum, čiji su posljednji uslovi prevazišli i najoptimističnija očekivanja “kaputaša.”
Prije svega, Japancima je bilo zagarantovano da neće biti uništeni kao nacija, da će kasnije moći sami, slobodno, da izaberu sebi formu državnog uređenja, da će poslije okupacije matična japanska ostrva biti uključena u nezavisnu nacionalnu teritoriju, kojoj će biti omogućeno da prirodno egzistira, kao i najzad, da će japanski vojnici, poslije određenog roka, biti vraćeni svojim kućama. I ono najvažnije, što je mučilo sve Japance i bilo centralni problem svih diskusija o miru: Saveznici nijesu zahtijevali svrgavanje carske dinastije.
Pristalice mira Potsdamsku deklaraciju dočekali su sa odobravanjem. Car Hirohito odmah je pozvao ministra inostranih poslova Toga, i rekao mu da su uslovi prihvatljivi. Zatim je počela dramatična sjednica Vlade: trebalo je donijeti presudnu odluku. Prilika je bila povoljna i “zavjerenici” su se maksimalno potrudili da je iskoriste, uprkos ogorčenom protivljenju vojnih rukovodilaca. Togo je čak izdejstvovao da se mnogi izrazi iz Potsdamske deklaracije ublaže, a ona u novoj redakturi objavi u štampi.
Sada je trebalo čekati dalji razvoj događaja i reakciju Saveznika.
U međuvremenu, premijer Suzuki, narednog dana, 28. jula, zakazao je konferenciju za štampu. Prethodno se, sa članovima Vlade, dogovorio da tom prilikom ne kaže ništa o već donijetoj odluci, da ne bi komplikovao situaciju ni u zemlji ni u inostranstvu, već samo da nagovijesti da se stvar razmatra.
Sjutradan, upitan na konferenciji za štampu da definiše stav prema Potsdamskoj deklaraciji, Suzuki je odgovorio: “Mokusacu”. Bukvalni prevod ove riječi (moku - ćutanja i satsu - ubiti) bilo bi: ubiti ćutanjem, ali u duhu jezika ona bi značila “uzdržati se od komentara” tj. ignorisati.
Očigledno Suzuki je želio da kaže da se njegova vlada za sada uzdržava od komentara. Na nesreću, nijesu svi ovu dvosmislenu japansku riječ shvatali kako je to Suzuki htio. Prevodilac zvanične novinske agencije Domaj razumio je, kao i mnogi drugi, da japanska vlada ignoriše ultimatum i uskoro je preko japanskih radio stanica bila protumačena ova vladina poruka, a potom prevedena na engleski i emitovana u sve savezničke zemlje. Lingivističkom omaškom, Japan se našao u tragičnoj situaciji.
Pristalice mira sada je obuzelo očajanje, strah. Njihov trud je “pao u vodu”, a militaristi su opet postali gospodari situacije.
Ubrzo su iz inostranstva uslijedile drastične reakcije na nesrećno upotrijebljenu riječ “mokasacu.” Uticajni “Times” odmah je javio da je “premijer Suzuki stavio službeni japanski pečat na odluku da Japan odbije ultimatum koji su mu uputili SAD, Velika Britanija i Kina, izjavivši pritom da carska Vlada neće obraćati nikakvu pažnju na Potsdamsku deklaraciju”.
***
Već 16. jula, u Novom Meksiku izvršena je uspjela generalna proba atomske bombe. Predsjednik Truman je odmah bio i obaviješten o uspješnoj probi. Ultimatum je Japanu pružio mogućnost da izbjegne nuklearnu katastrofu, ali je on nije iskoristio.
Henri Stimson, tadašnji američki ministar rata, kasnije je napisao da je riječ “mokusacu” direktno dovela do upotrebe atomske bombe. “Na dan 28. jula, japanski premijer Suzuki, odbacio je Potsdamski ultimatum objavljujući da ovaj akt ne zaslužuje da se na njega obrati pažnja. Na to odbijanje mogli smo da reagujemo samo dokazom da se Ultimatumom mislilo tačno ono što je u njemu rečeno… U tu svrhu atomska bomba bila je izvanredno pogodno oružje…”
Bonus video:
