Prvo veče premijernog izdanja festivala "Pod lipom", u organizaciji Art kluba "Prvo pismo" iz Nikšića, koje se održava pod sloganom "(P)Osjeti Festival", otvorio je predsjednik Opštine Marko Kovačević.
"Lipe u užem jezgru Nikšića zasadili su njegovi oslobodioci, crnogorski i hercegovački ratnici, kojima je i posvećen hram Svetog Vasilija Ostroškog, najznamenitje zdanje u našem gradu. Zato, kada se mi nalazimo pod lipom ili pod lipama, mi se nalazimo u nekoj svojoj slobodi, pod sjenima naših predaka. Zato oni koji na lipe udaraju, pa i na ovu pod kojom mi stojimo, udaraju i na našu slobodu i na naše pretke. Ono što ovaj naš, recimo, aktuelni slučaj čini zanimljivim, jeste što ti udaraju i na svoju slobodu i na svoje pretke", rekao je Kovačević.
To "udaranje" na slobodu, prema njegovim riječima, je možda i dobro za poeziju, a o problemu renegatstva, kazao je Kovačević, pisao je Njegoš u "Gorskom vijencu".
"Kada iz plahosti i lakomosti ljudi odluče da krenu u taj proces i, po riječima Vladike Rada, zarobe sebe u tuđina. Iz te unutarnje tjeskobe, iz tog svog kaveza u kom je ta 'razmažena gospođica lasta', recimo, zarobljena, ona je kivna na čitav svijet koji se oko nje nalazi, zaboravljajući da ključevi od kaveza nisu kod nas, nego kod nje i da je ne možemo mi, nažalost, takvu osloboditi, već to može samo ona sama, i zaboravljajući činjenicu koji su to režimi u istoriji svijeta branili govorenje poezije, i zaboravljajući činjenicu da je sloboda upravo to da govorimo svoju i tuđu poeziju, i da ona nikada nije potpadala pod zakonske norme koje regulišu autorska prava. Dobro je što se u susret ovoj večeri sve baš tako izdešavalo da, upravo tu slobodu pod ovom našom lipom, koju su zasadili naši preci i oslobodioci, možemo da posvjedočimo u odnosu na mrak i na tamu koja joj se suprostavila“, poručio je Kovačević.
Prvo veče Festivala pod nazivom "Poetika u gradu N", bilo je posvećeno crnogorskim liričarima Aleksandru Lesu Ivanoviću i Novici Tadiću.
"Za Novicu Tadića se može ustvrditi da je uspio da oformi reprezentativan pjesnički opus, koji je zahvaljujući nekim izborima i prevodima Čarlsa Simića postao vidljiv i u svjetskim okvirima. U tim svjetskim izletima, poezija Novice Tadića znala je dobiti i visoke komplimente, ocjene, komentare. Posebno mi se čini uspješnim jedno poređenje Tadićeve poezije sa slikarstvom Hijeronima Boša", kazao je Milorad Durotović.
Iako bi se moglo, kako je kazao, nekim letimičnim pregledom Tadićeve poezije pomisliti da je riječ o poeziji sunovrata, pada u podzemni svijet, shvatamo da smo u Tadićvoj poetskoj interpretaciji mi već u paklu.
"Dobrim dijelom Tadićeva poezija funkcioniše kao prikaz jednog urbanog pandemonijuma, a, onda, i njegov život, makar ono što o njemu znamo jer se on u javni život uključivao veoma rijetko, djeluje kao jedan cjeloživotni obračun sa demonima i dijaboličkim potencijama u čovjeku. U jednom autopoetičkom zapisu on kaže da je pisao o zlu i vjeru u Boga sačuvao", kazao je Durutović.
Podsjetio je na pojedine anegdote iz života pjesnika koji je "neprestano plakao", a istovremeno bio jedan od najhrabrijih ljudi "naše književne scene, beskompromisni borac protiv grijeha u sebi, i grijeha oko sebe".
Na poetiku Lesa Ivanovića osvrnuo se Aleksandar Ćuković, koji je kazao da je čuveni lirik "na nelirskom podneblju i u nelirskom vremenu pjevao uprkos svemu".
"Čitati poeziju Aleksandra Lesa Ivanovića, govoriti o njoj, znači ne samo hod kontekstom intimističke lirike u koju je stvaralaštvo ovog autora od strane relevantne kritike najčešće situirano, već i skretanje sa te šetačke staze zarad punije šetnje koja se, evo decenijama, ne završava i na koju se olako i sa posebnom emocijom pristaje", kazao je Ćuković.
Ivanovićev "šapat", koji je autora uveo u trajanje, prema riječima Ćukovića, je nešto za čim uvijek posegnemo u momentima koji su "pauza i prijeko potrebni (ili nametnuti) predah od blješteće stvarnosti zbog čijeg ubrzanja se sve teže susrijećemo sa nama samima".
"Milo Lompar smatra da ako bismo htjeli da jednom riječju ili pojmom označimo osnovno obilježje pjesničkog iskustva Aleksandra Ivanovića, onda bi možda najpribližniji pojam bio 'lirska metafizika'. Ta vrsta poezije, naglašava on, pojavljuje se u različitijim periodima i čovjekovog života i života pjesništva...Šetnja Lesa Ivanovića započeta je datumom rođenja i nije završena datumom smrti. Za tako dugu šetnju, gradsku i svjetsku, kakvu nam je on omogućio, važna je statika. Što je šetnja sporija, to su njeni dometi veći, što je 'tromija', to je otmenija. Ivanović, u poetskom smislu, nije pretrčao ovaj neosmišljeni svijet. On ga je prešetao, tako otmeno i sporo, da ga i ovo veče, i mi u njemu, sa zahvalnošću sustižemo“, poručio je Ćuković.
Stihove pomenutih pjesnika govorili su glumac Slaviša Čurović i pjesnikinja Nataša Lalatović, dok je crteže lirika uradio Predrag Baćko Milačić.
Festival će biti nastavljen večeras u Parohijski dom gdje će Milutinu Mićoviću biti uručena novoustanovljena književna nagrada "Kosto Ninković". Nagrade će biti uručene i pobjednicima pjesničkog konkusa "Bez granica", koji je organizovao Art klub "Prvo pismo" - Radu Šupiću iz Lazarevca, Branki Blagojević iz Gradiške i Nikolini Kovačević iz Nikšića.
Na večeri će o pjesniku čije ime nagrada nosi govoriti Radomir Uljarević, obratiće se i predsjednik žirija Radoje Femić, dok će medijatorka večeri biti pjesnikinja Sava Radulović koja rukovodi Art klubom
U programu će učestvovati hor "Sveti novomučenik Stanko" pod dirigentskom palicom profesorice Lenke Durutović, dok će stihove kazivati Slaviša Čurović.
Sa Vitom, a bez Vita
Organizator festivala je odlučio da prvo veče posveti pjesnicima Vitomiru Vitu Nikoliću, Lesu Ivanoviću i Novici Tadić. Međitim, kćerka Vita Nikolića, Danica, upozorila je organizatore da ne zloupotrebljavaju ime njenog oca, da je nijesu konsultovali, a ona je jedini naslednik autorskih prava svog oca i da im nije palo na pamet da govore njegove stihove jer je između "njih i Vita civilizacijska vododjelnica antifašizma".
"Da vam nije palo na pamet da izgovorite jedan jedini stih Vitomira Nikolića, jer taj časni čovjek nije zaslužio da, gotovo trideset godina nakon smrti, niko od pomenutih ni pomisli na njega, a kamoli da se četnička kamarila na čelu sa popovima i Bećkovićem diči onim što je stvarao. Jer sve što je ikad stvorio i za šta se zalagao bilo je u suprotnosti sa „vrijednostima“ koje oni danas zastupaju", poručila je Nikolić Art klubu "Prvo pismo" koji je organizator Festivala.
Izostali su Vitovi stihovi. Nije bio tu, a opet je bio prisutan u svakoj (ne)izgovorenoj riječi, osjećalo se njegovo prisustvo u vazduhu. Sava Radulović, književnica koja stoji iza Arta kluba, odlučila je da Vitovoj kćerci odgovori pjesmom.
"Pored toga što nastojimo da promovišemo već afirmisane stvaraoce, kao i mlade koji tek dolaze, naša misija je da tako kažemo, sklonimo prašinu sa starih knjiga dobro poznatih pjesnika i ne dozvolimo da ostanu ljudi sjenke, nego naprotiv, da nam stalno budu putokaz njihova sveta drumovanja i to dobronamjerno đavolovanje, ta neprestana borba čovjeka sa samim sobom. Kad smo kod borbi, dok sam pripremala ovaj program, operisana od svih političkih podjela, jer ih istinska poezija ne podnosi, nijesam ni sanjala kako stvarnost zna biti tako surova. Zbog toga, ne! Neću se naljutiti na Vita, još više ću ga voljeti i ostati u poeziji, tu gdje se čovjek osjeća najsigurnije, gdje se sam postidi postupaka drugih i nastoji ostati ono što je bio i prije pjesme. Na sve to ću odgovoriti pjesmom: Drumovanja nemirnog dječaka".
"Imao je samo devet
Kad se pomirio sa sudbinom
Mir mir mir niko nije kriv
Dok mu je rat amputirao majku
I raznio brata ko zvečku
A oca ostavio za kraj
On boli najduže
Prohodao u Mostaru
Zakoračio je u Nikšić kao u omiljenu pjesmu
I kleo se u nju kao u sve što ima
Dok nije sreo Jelenu
Pa se u nju kleo
I volio je dok mu nije ubrala jednu malu zvijezdu
I dao joj ime Danica
Poezija je bila njegov život koji nije imao kao mali
Tableta koja je liječila njegove boli
Koje su mu drugi silom nanosili a nešto došlo usput
Crkva koja bi vaskrsavala njegove molitve
Snaga koja budi i najusnuliji duh
A njega je budila svaka nova pjesma
On je bio i ostao dobri duh
Koji i dan-danas hoda NJegoševom
Samo ga ne vidimo
Ali ga u sebi nosimo i izgovaramo
Kad god poželi da svrati
Bio je sve što se moglo biti
Jer da bi pisao moraš živjeti svako slovo prvo
Nije dovoljno biti samo pisac
Presvlačio se taj nemirni dječak i bivao štošta
Siroče, skitnica, boem, zatvorenik, novinar, kritičar
I otac i muž i prijatelj
Pa tek onda pjesnik
Najveći među svim onima sitnima
Koji su preko fotelja htjeli porasti za cent više
Kidali mu krila a on stizao daleko i bez njih
A onda su nastupila Drumovanja
I uzviknuo je samo
Sunce, hladno mi je!
Raskrstio je sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom
Bolnica Brezovik ta bestidnica uporna
Koja ga nije ostavljala na miru
Ali umirio se nemir u proljeće devedesetih
Buran život priprema obično miran san
Zaspao je u septembru i evo još sanja
Na privremenom groblju iza Saborne crkve
Privremenom, jer on je u stvari samo privremeno tu
Samo je pitanje ko će izgovoriti njegov stih
Pa da budan opet prošeta među nama
Dječak se zvao Vito
Samo ga mi zovemo Dobri duh grada
Ne bi li nam prešlo što od te dobrote
Onako kad ga citiramo kao molitvu
Nešto bez čega nikada ne krećemo niz drum
Ne trošimo nedjelje u čudesnom gradu N
Pokušavamo izmamiti Sonju da iskoči po snijegu
Produžavamo mu život kao pjesmu
Pa ga dopisujemo i domaštavamo
Neobično ponosni što je stvarao baš ovdje
Nemir, pjesmu, ljubav i pravdu".
Bonus video:
