Pedesete i šezdesete godine prošlog vijeka u SFRJ bile su vrijeme značajnog kulturnog zamaha u svim umjetnostima i kulturi uopšte. Snimaju se ozbiljni filmovi, pozorišni život je dobio snažan impuls od novih vlasti, gostuju najveća planetarna muzička imena, jugoslovenski slikari postaju zvijezde najprestižnijih izložbi po svijetu, a književnost, na fonu tzv. raskida sa socrealizmom, ali i medijski atraktivne polemike između modernista i tradicionalista, dobija i pojačan tzv. društveni značaj i odjek, ali i prostor do tada neviđene poetičke dinamizacije same književne scene. Osnivaju se brojni i kasnije važni književni časopisi, ali i književne nagrade. Među nagradama koje i danas imaju, kakav-takav značaj, izdvajaju se NIN-ova nagrada za roman godine, osnovana 1954, ali i Njegoševa nagrada koja je prvi put dodijeljena 1963. Ova prva je vezana za uticajni beogradski nedjeljnik, i, samim tim, lišena uobičajenog upliva vlasti. Imala je neki oreol “nezavisnosti” koliko god takva formulacija bila uslovna za ondašnji ideološki kontekst. Bila je to prva ozbiljna jugoslovenska nagrada koja je mogla otići u ruke čak i “nepodobnog” pisca.
Što se za ovu drugu ne bi moglo reći. Njegoševa nagrada dodjeljivana je trijenalno, s ambicijom da bude “jugoslovenski Nobel”. Takva pretenzija učinila je da ova nagrada od početka bude - totalno politički kontrolisana. Upravo toj činjenici Njegoševa nagrada duguje i neke od najvećih kontroverzi koje su je pratile.
Nesporni početak
Odabran je koncept trogodišnjeg nagrađivanja, a nagrada se daje za konkretno književno djelo. Pored novčanog iznosa, nagrada je donosila i jednu nestandardnu književnu počast - ime laureata biće uklesano na ploču u Njegoševoj Biljardi. Bio je to epski bonus na glavnu premiju.
Prve tri nagrade bile su, na ovaj ili onaj način, nesporne. Prvo desetljeće ove nagrade upisaće na mermernu ploču u Biljardi imena Mihaila Lalića (1963), Miroslava Krleže (1966) i Meše Selimovića (1969). Nagrađene knjige bile su - “Lelejska gora”, monumentalne “Zastave” i čudesni roman “Derviš i smrt”.
Mihailo Lalić je bio logičan izbor za prvog dobitnika. Napisao je veliki roman, bio je ideološki saglasan sa sistemom, a, izvjesno je i domaćoj javnosti prijalo da prvi laureat bude crnogorski pisac.
Kasnije će Lalića pratiti neka tipično zavičajna nerazumijevanja, ali njegov književni značaj priznavali su i oni kojima njegovi ideološki ili politički stavovi nisu bili po volji.
Nagrađivanje Krleže 1966. naglasilo je “jugoslovensku dimenziju” nagrade. Krleža je, uz Andrića i Crnjanskog (koji je ranije te iste godine došao iz Londona) bio najveće ime jugoslovenskih modernih književnosti, a od nabrojanih svakako najbliži sa vladajućim komunistima.
(Bilo je to i vrijeme drugačijeg novinarstva. A reklo bi se da su i pisci imali veću težinu. Pričalo se da se legendarni Bratislav Bato Kokolj, novinar Radio Titograda, uvukao kroz prozor toaleta vile u kojoj je bio smješten Krleža ne bi li imao ekskluzivnu izjavu velikana. Uzgred, Krleža je tada, za boravka na Cetinju i u Crnoj Gori, bio impresioniran Rijekom Crnojevića.)
Naredni dobitnik, Meša Selimović je slična, ali unekoliko i različita priča. Slična, jer je i on bio partizan i ljevičar od mladosti, ali i različita jer je njegov put konfrontacije sa ideološkom moći išao od porodičnog tragizma do ličnog razočarenja. U odmjeravanju sa političkom moći, i njenim paklenim mehanizmima, “čovjek je uvijek na gubitku”. Životni i književni put do takvog uvida napravio je od Selimovića velikog pisca.
Književni majstor koji je, kako to vole naglasiti kritičari, sporo sazrijevao (poput Saramaga), pa je u već ozbiljnom godinama, a nakon knjiga koje nisu nužno nagovještavale takav proboj, objavio roman koji ga je uvrstio u sam vrh južnoslovenskih književnosti. “Derviš i smrt” je bila eksplozija, roman koji se čitao, o njemu se razgovaralo na svakom koraku, snimljen je i zanimljiv film, a svog autora je pretvorio u amblematičnu figuru jugoslovenske književnosti. Ali i jednog “opozicionog” stava koji je tih godina počeo da nagriza komunistički aparat moći.
Iako formalno za konkretno djelo, bilo je jasno da se Njegoševa nagrada zaslužuje i životnim opusom, književnim i “društvenim”. Prve tri dodjele nesporne su i iz toga razloga - nagrađene su značajne, u nekim slučajevima i najbolje knjige velikih autora.
Što se za naredne dodjele ne bi moglo reći.
Ocvala faza i kontroverze
Sljedeća nagrada je otišla u ruke najpopularnijeg pisca Titove Jugoslavije - Branka Ćopića. Nagrađena je njegova knjiga “Bašta sljezove boje”.
Žiri te godine nije imao hrabrosti da nagradi “dojučerašnjeg” emigranta Miloša Crnjanskog za njegov veličanstveni “Roman o Londonu”.
To je matrica koja će se ponavljati u nekoliko narednih dodjela, pa je koncept nagrađivanja konkretne knjige potisnut u ime značaja koji je pisac zaslužio nekim drugim knjigama. A već se nazirao i princip tzv. “nacionalnog ključa”, pa se vodilo računa da “sve naše republike” imaju svoje predstavnike na onoj mermernoj ploči u Biljardi.
Slično se dešavalo i prilikom narednih odlučivanja o dobitniku.
Veliki makedonski pjesnik i značajan društveni radnik, kodifikator modernog makedonskog jezika, akademik Blaže Koneski bio je naredni dobitnik (1975). Za jednu dobru, “sutonsku” knjigu, ali za koju bi se teško moglo reći da predstavlja najboljeg Koneskog.
Naredne dvije dodjele princip nagrađivanja konkretnog djela učinile su gotovo smiješnim.
Godine 1978. nagrađen je veliki pjesnik i revolucionar Oskar Davičo za knjigu poezije “Reči na delu”. Samo par godina kasnije Davičo ovu svoju pjesničku posvetu samuopravljanju nije čak ni uvrstio u izabrana djela.
Te godine Davičo je u samom finalu pobijedio slovenačkog partizanskog pisca, zanimljivog pripovjedača Miška Kranjeca, ali, glavni konkurent otpao je u - polufinalu. Izuzetna knjiga poezije Radovana Zogovića, raskošna i vješta “Knjažeska kancelarija” nije bila dovoljna da nadvisi politički animozitet koji je pratio velikog crnogorskog pjesnika.
Iako je u žiriju sjedjelo nekoliko Zogovićevih prijatelja i poštovalaca, jedan od njih je, i pored čvrstog obećanja datog prvom dobitniku, tada članu Žirija, Mihailu Laliću, da će podržati nagrađivanje Zogovića, u večernjim satima “slomljen”, u dugom razgovoru sa partijskim arbitrima... Inače uzdržani Lalić ga je na sjednici žirija - pljunuo.
Slovenački partijski ideolog i kritičar nevelikog dometa, Josip Vidmar nagrađen je 1981. godine.
Njegova besjeda bila je jednako kliše kao i njegove ideološki utemeljene opservacije o književnosti i kulturi - “Njegoš je Crna Gora, Crna Gora je Njegoš”...
Nagrađivanje partijskog kritičara Vidmara u određenom smislu je vododjelnica u ljetopisu ove nagrade. Ne treba potcijeniti ni reakciju javnog mnjenja, koja je podrazumijevala do tada najoštriju kritiku ovakve nagrade.
Vidmar je nagrađen za tanušnu knjigu eseja pod nazivom “Likovi”. Na slovenačkom naslov glasi - “Obrazi”. Čim se čulo ko je dobitnik nastao je vic da je Vidmar nagrađen - na obraz...
Nagrada Desanki a ne Kišu
Naredna dodjela donijeće do tada neuobičajenu polarizaciju javnosti, medijski odjek koji je u ranijem vremenu bio nezamisliv. Procedure i rad žirija bili su “nevidljivi” svih prethodnih godina. U najboljem komunističkom maniru, javnost je dobijala samo - konačnu informaciju.
U finalni izbor ušli su opšteomiljena Desanka Maksimović i, još od vremena slavne polemike oko “Grobnice za Borisa Davidoviča” arhineprijatelj književne čaršije Danilo Kiš.
Sada ste najednom na svakom koraku mogli čuti ili navijače Kiša (koji tada ima 49 godina), ili osamdesetšestogodišnje Desanke, pjesnikinje iz čitanki brojnih generacija u SRFJ.
Oni koji su bili za Kiša, pored najelementarnijih književnih razloga, vjerovali su da bi nagrađivanje “Enciklopedije mrtvih” donijelo prijekopotrebno osvježenje jednoj nagradi, vjerovali su da nagradu, nakon svih partijskih zaslužnika, zavređuje konačno i jedan - čisti pisac. Takođe, Kiš je rijetko objavljivao, spadao je u pisce koji pišu izabrana a ne sabrana djela, pa je postojala i bojazan da će se na sljedeću Danilovu knjigu sačekati... Ustvari, ona nikad nije došla.
Desankini navijači ponavljali su hibris-mantru da za Kiša “ima vremena, a Desanka samo što nije minula”. Znate kako je to završilo - Kiš je umro 1989, u pedesetčetrvtoj godini, a pjesnikinja “Krvave bajke” otišla je sa 95, 1993. godine. Još jedna pouka zašto ne treba kalkulisati kada se donose ovakve odluke. Uzgred, do ovogodišnje nagrade pokojnoj Dubravki Ugrešić, Desanka je bila jedina dobitnica.
Neka mi bude dopušten i lični ton. Sjećam se sadašnje tv kolumnistice Vijesti, Ratke Jovanović, tada mlade novinarke (ili urednice?) Pobjedine kulture, kako je strastveno i lucidno zagovarala Kiša, kao i Mišo Tripković, koji je jednako vješto (i bučno) polemisao na temu Kiš ili Desanka i u kafani i u kabinetu kakvog političara... A sjećam se i kako je žestoko navijao i tadašnji maturant, sadašnji potpisnik ovih redova. Gotovo s nostalgijom prizivam to vrijeme i način na koji su nam sve te stvari bile važne.
Nakon što je nije dobio Kiš, Njegoševa nagrada ipak odlazi u ruke jednog od pisaca iz kruga kome je pripadao i Kiš. Gotovo je sa vremenom nagrađivanja partijskih aparatčika, bar je tada tako izgledalo. Godine 1987. laureat Njegoševe nagrade je Borislav Pekić za dvije završne knjige monumentalnog “Zlatnog runa”.
Doduše, prevario bi se onaj koji bi pomislio da je gotovo sa “političkim” nagradama. Bilo je gotovo sa starom partijom, ali, dolazila je tranzicija i donosila svoja čuda. To je uvod u nove (i drugačije) politizacije Njegoševe nagrade.
Jugoslavija je ulazila u turbulentno razdoblje, a Crnu Goru je tresla AB revolucija. Slobodan Milošević je odlučio da disciplinuje Crnu Goru. Ta njegova politička akcija izvela je na istorijsku scenu Mila Đukanovića i Momira Bulatovića.
(Kraj u narednom broju Arta)
Bonus video:
