Društveno-politički angažman i aktivizam putem književnosti i pozorišta, otvorena kritika prvo svog društva, a onda i regiona, za najpoznatijeg dramskog pisca sa Kosova, Jetona Neziraja odgovornost su i obaveza zarad boljeg i bezbrižnijeg života. Decenijama već to i radi. No, to nije slučaj i sa političarima kojima dugoročni mir nije u interesu, kaže on u razgovoru za “Vijesti”.
“Većina političara u regionu nije zainteresovana za saradnju - bilo kakvu saradnju koja bi mogla da donese normalnost i dugoročni mir. Zato što je budilnik nacionalnog vanrednog stanja izazvanog unutrašnjim ili spoljnim napadom previše koristan da skrene pažnju javnosti sa stvarnih problema sa kojima se suočavaju zemlje regiona: siromaštvo, korupcija, jadno stanje institucija, organizovani kriminal...”, smatra Neziraj.
Kao izlaz iz te “zbrke” on vidi kulturu, kritički način razmišljanja prema prošlosti i sadašnjosti, ali i otvorenost ka progresivnijim i emancipovanijim političkim klasama...
Kada je razmjena u oblasti teatra u pitanju, o tome najviše govori podatak da je gostovanje njegove pozorišne predstave “Projekat Handke ili pravda za Petrove gluposti” na ovogodišnjem Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT, bilo i “premijerno” predstavljanje kosovske pozorišne produkcije u Podgorici.
Predstava Teatra Quendra Multimedia iz Prištine, čiji je Neziraj upravnik, velika je evropska koprodukcija, a njome se preispituje odluka Kraljevske švedske akademije nauka da Nobelovu nagradu za književnost 2019. godine dodijeli Peteru Handkeu, piscu poznatom po kontroverznim istupima u javnosti kao što su negiranje genocida, relativizovanje zločina, ali i podrška ideologije Slobodana Miloševića.
Sve to učinilo je da predstava u režiji njegove supruge Bljerte Neziraj, a čija je dramaturškinja Biljana Srbljanović, gdje god da se izvodi, izaziva neku vrstu nereda, kaže on.
Neziraj u razgovoru za “Vijesti” prenosi utiske sa FIAT-a, detaljnije govori o samoj predstavi, svojoj književnosti, društveno-političkoj situaciji na Kosovu i u regionu...
Predstava “Projekat Handke ili pravda za Petrove gluposti” proglašena je najboljom na FIAT-u, a Arben Bajraktaraj najboljim glumcem. Prije toga kosovsko pozorište nije gostovalo u Podgorici. Kakvi su utisci?
Podgorica je bila jedini glavni grad u regionu gdje još nismo izveli ovu predstavu, pa smo se obradovali kada nas je FIAT pozvao. Došli smo sa velikom željom, ali znajući kakve su međunacionalne tenzije tamo, plašili smo se da bi srpski nacionalisti mogli biti uznemireni, posebno nakon prošlogodišnjeg gorkog iskustva u Beogradu. Tamo smo, kada smo igrali ovu predstavu u sklopu Bitef teatra, bili suočeni sa žestokim napadima srpskih tabloida. Međutim, u Podgorici smo zatekli simpatičnu, oduševljenu publiku koja je predstavu odlično primila. A onda kada smo shvatili da je predstava pritom i nagrađena, dodatno smo se obradovali. Ove nagrade koje se dodjeljuju u Podgorici proširuju naš trud i napor mnogih drugih da se suprotstavimo fašizmu, onom Handkeovom pretvorenom u “umjetnička pisma”, ali i ovoj koju su iskazali provladini srpski mediji, koji su “pod uzbunom” svaki put kada se ova predstava nađe na “radaru”. Nagrade koje su nam dodijelile naše kolege u Podgorici dokaz su da postoji front protiv zla, koji je i dalje živ i kuca na ovim prostorima.
Nakon toga, kako gledate na FIAT, ali i na pozorišnu produkciju u Crnoj Gori?
Odavno sam čuo za FIAT i njegovu reputaciju i znam da je to jedan od najznačajnijih festivala u regionu. I to nije samo crnogorski festival, već je važan za cijeli region, pa mislim da ga treba čuvati, podržavati i finansirati. Nažalost, gledano spolja, pozorišna scena u Crnoj Gori izgleda prilično siromašna, posebno nezavisna pozorišna scena koja se odvija van javnih institucija. A to nije dobro. Ovi simptomi suženja pozorišnog života se, nažalost, vide i u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji. Festivali poput FIAT-a ostali su kao oaze koje treba sačuvati, kao prostori slobode koji povezuju region, a potom region sa svijetom. Veoma se nadam da će FIAT dobiti dostojanstveniju finansijsku podršku, jer sa sredstvima koja su na raspolaganju posljednjih godina zaista je teško organizovati festival te veličine. Srećan sam što smo ove godine pozvali menadžere FIAT-a kao goste Kosovo Theatre Showcase 2023. i nadam se da ćemo sa njima moći da razgovaramo o proširenju saradnje i mogućnostima za stvaranje novih sinergija u regionu.
Usudiću se da kažem da Handke nije jedini problematični leureat prestižnog priznanja, ali se prvi put, makar na našim prostorima, ta odluka na ovaj način problematizuje. Šta mislite o Nobelovoj nagradi danas, ali i globalni uticaj koji ima?
Nobelov komitet i Nobelova nagrada izgubili su svoj kredibilitet, barem za mnoge od nas ovdje u regionu. Dodjeljivanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu bila je užasna odluka. U svojoj političkoj intervenciji i svom “elegičnom tugovanju” u odbranu Srbije, Handke je otvoreno podržavao Miloševića, negirao i dovodio u pitanje zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji tokom ‘90-ih. U svojim knjigama i javnim pozicijama koje je zauzimao, izmišljao je i potvrđivao činjenice tih ratova. Njegove političke intervencije, koje je često nazivao “književnošću”, mirišu na fašizam. I tako bi se neko mogao zapitati: Treba li zabraniti knjige Petera Handkea? Treba li ih zaboraviti? Odgovor nije ni prvo ni drugo. Neka čitaju njegove romane i postavljaju njegove drame oni koji to žele. Ali mislim da bi tematizovanje, dokumentovanje i transparentnost njegovih fašističkih pogleda na ratove u bivšoj Jugoslaviji takođe trebalo da budu lako dostupni i očigledni široj javnosti. Tako da čitaoci i javnost imaju kompletan portret, a to uključuje i Petera Handkea koga je Salman Ruždi predložio za “idiota godine”. I to je ono što smo pokušavali da prikažemo našom predstavom.
Spomenimo i to da su Handkeova mišljenja najviše štete nanijela Srbiji. Prateći i ispisujući elegije za srpske zločince i inžinjere genocida, umjesto da, na primjer, promoviše i afirmiše brojne tamošnje kritičke i intelektualne glasove, on je, zapravo, ugasio priliku srpskom društvu da se iskreno suoči sa zločinačkom prošlošću svojih država! Handke je usporio proces kojim bi se srpsko društvo moglo distancirati od zločina počinjenih u njegovo ime (“u ime naroda”), pa je u stvarnosti samo pomogao da se Srbija dodatno demonizuje. Zato srpsko društvo, simbolično, treba da bude “deHandkeizovano”.
Razmjena teatarske produkcije između naših država i nije na nekom nivou, a kamoli saradnja u oblasti produkcije. Šta mislite zbog čega i kako to promijeniti?
Bio sam radoznao i pitao, ali niko se nije sjetio da je ikada u Podgorici prikazana predstava sa Kosova. Najbliže su predstavljene u Tuzima i Ulcinju, albanskoj publici. Ali ne u Podgorici, niti u drugim gradovima. I ova činjenica je nekako tragična, jer, dođavola, mi smo komšije, kako to da smo imali tako malo interesovanja jedni za druge, pa i radoznalosti? S druge strane, istine radi, moram da kažem da su se predstave iz Crne Gore povremeno pojavljivale u Prištini i drugim gradovima Kosova, jedna je prikazana prošle godine u Prizrenu. A da napomenem i činjenicu da je Crnogorsko narodno pozorište u Podgorici postavilo jednu moju predstavu (o.REST.es in PEACE) u okviru nezavisne inicijative bivšeg direktora Janka Ljumovića da se crnogorskoj javnosti predstavi savremena dramaturgija susjednih država. I to je to, ništa više... To treba hitno da se promijeni. Bojim se da ovu promjenu ne mogu da izvedu vlade, ali mogu sami umjetnici. Zato su nam potrebni češći susreti, međusobne posjete u sklopu ovih nekoliko festivala i pozorišnih manifestacija koje imamo. Pozorišni ekosistem regiona je prilično siromašan, ali ga možemo obogatiti boljim upoznavanjem i komunikacijom bez barijera. I, da budem iskren, ne vidim da postoje barijere, ni političke ni društvene, između Crne Gore i Kosova. Naprotiv, mnogo je stvari koje nas vezuju, ali prije svega, naša glavna veza je težnja da budemo dio evropske porodice, gdje svi pripadamo.
Do sada ste napisali mnogo književnih djela, po nekima i dramskih tekstova, kojima tretirate brojne društvene anomalije, nerijetko i samo kosovsko društvo. Koliko je teško u maloj zajednici prihvatiti i prikazati probleme, pritom iznijeti i kritiku?
Kritički pristupiti anomalijama i raznim društvenim i političkim pojavama na našim prostorima je kao hodanje po minskom polju. Stvaranje nove realnosti u zemljama nastalim iz bivše Jugoslavije značilo je i stvaranje i redefinisanje takozvanih novih nacionalnih vrijednosti, kao elemenata koji bi ispunili štalu “novih uzroka” za izgradnju države, u slučaju Kosova, a u slučaju Srbije, kao dio hegemonističke politike za proširenje i sticanje “izgubljenih” teritorija. I tako, kada neko djeluje protiv ovih matrica, očigledno nije pozitivno percipiran i samim tim je marginalizovan (kad god je to moguće). Tako je bilo i sa mojim predstavama i sa našim nastupima u Qendra Multimedia. Moj odlazak iz Narodnog pozorišta 2011. godine je bila dobra prilika za mene da ponovo razmislim o estetici i pristupu koji smo željeli da zauzmemo sa Qendra produkcijom, nezavisnom organizacijom koja se fokusirala na pozorište i književnost. Prvi smo posle rata poslali predstave sa Kosova u Srbiju. Prisustvo policije je, naravno, bilo gotovo uvijek neophodno, gdje god da smo igrali u pozorištima u Srbiji, ali je to prisustvo policije bilo neophodno i za mnoge predstave na Kosovu. I tako smo rasli i razvijali se zajedno sa novom državom, ponekad je provocirali, a najviše voljeli i težili da se ona ispravi i postane normalna država. Qendra Multimedia se sada nalazi u pozorištu “Oda” u Prištini, u podrumu u srcu Prištine. Iako imamo novu vladu sa ljudima koji su naklonjeniji pozorištu i kulturi uopšte, trudimo se da držimo distancu. Vjerujemo da je tako zdravije i za naš rad i za samu publiku.
Obrađujete i nešto što bi bila “suština balkanskog temperamenta”. Kakav je to mentalitet?
Posle rata na Kosovu, 1999. godine, napisao sam neke drame koje su bile veoma pesimistične, mračne i pune patetike. Baš kao i vremena. Kao i svi mi, zombi žrtve uče da žive sa našim novim životima nakon rata. Trebalo mi je mnogo truda, rada i borbe da se izvučem iz ove pozicije, kao “žrtva”, kao ličnost i kao pisac. Ali, prije svega, kao pisac. A humor je prirodno pomogao u ovoj transformaciji. Naravno, ponekad sam morao da platim (malu) cijenu, kada sam se suočio sa ljutim ratnim veteranima, ili gomilom homofoba ili nacionalista, ali u ovim ludim vremenima, samo ostati živ je često veliko dostignuće. Prisustvo policije bilo je neophodno za mnoge moje drame kada se izvode na sceni, bilo na Kosovu ili u Srbiji, a nekoliko puta smo glumci iz predstava i ja bili ugroženi od raznih pojedinaca ili grupa kao što su homofobi, nacionalisti, ratni veterani, vjerski fundamentalisti... Dakle, da, to je “balkanski temperament” koji pominjete, i to je ono što sam pokušavao da uhvatim u svojim komadima.
Često komentarišete društveno-političku situaciju u regionu. Kako je vidite?
Većina političara u regionu nije zainteresovana za saradnju - bilo kakvu saradnju koja bi mogla da donese normalnost i dugoročni mir. Zato što je alarm nacionalnog vanrednog stanja izazvanog unutrašnjim ili spoljnim napadom previše koristan da skrene pažnju javnosti sa stvarnih problema sa kojima se suočavaju zemlje regiona: siromaštvo, korupcija, jadno stanje institucija, organizovani kriminal... Ali sve više ljudi na Kosovu, u Srbiji, Crnoj Gori i u cijelom regionu počinje da shvata da njihov neprijatelj nisu Srbi, ni Albanci, ni Hrvati, već je zajednički neprijatelj korumpirana politička klasa, nacionalisti i bivši propagatori rata, koji u u cilju očuvanja privilegija ratnog i poslijeratnog perioda, insistiraju na tome da se ljudi drže uplašenim i potlačenim.
I koji je izlaz iz ove zbrke? Teško je reći. Intenziviranje kulturne razmjene u regionu, postavljanje kritičkog načina razmišljanja prema prošlosti i sadašnjosti, i na kraju, dolazak novih, otvorenijih, progresivnijih i emancipovanih političkih klasa, sve su to koraci koji mogu promijeniti problematični region. Ali, promjena budućeg kursa regiona i dalje je duboko povezana sa Srbijom. Kao što je bila izvor i izvoznik kriza, Srbija je i ključni potencijalni izvor za eventualni mir i prosperitet u regionu. Ali, da li Srbija može da se oslobodi duhova prošlosti teško je pitanje. Trenutni politički pejzaž u Srbiji, sa liderom autokrata kao što je Aleksandar Vučić, bivši lojalista Miloševiću, ostavlja malo prostora za optimizam...
Kakvo je stanje trenutno na Kosovu i kako vidite kretanje političkih tokova u Evropi generalno?
Poslijeratni pejzaž regiona nije tako mračan, kao što sam možda zvučao u svojim odgovorima. Ostvareno je na desetine odličnih kulturnih inicijativa između srpskih i albanskih umjetnika koje su doprinijele miru između dva naroda, stvaranju tolerantnije klime i uopšte društvenoj i političkoj emancipaciji albanskog i srpskog društva. Ali druge inicijative su se odvijale između Srbije i Hrvatske, ili Srbije i Bosne i Hercegovine, sve veoma relevantne i sa velikim uticajem. Više od 13 godina Saša Ilić iz Srbije, Alida Bremer iz Hrvatske i ja organizujemo u Prištini Polip - Međunarodni festival književnosti, koji je bio glavni most za povezivanje naših traumatizovanih društava. Mislim da ideja multietničkih država na Balkanu još nije mrtva. To je evidentno u Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. U Sjevernoj Makedoniji je u tom pogledu napravljen dobar napredak i sada postoji prilično stabilan sklad između većinskih Makedonaca i Albanaca. Manje-više isto se dešava i na Kosovu. Kosovski Albanci i lokalni Srbi se možda ne vole, ali se navikavaju da žive jedni pored drugih. A da bi se ovo malo normalnosti desilo, kultura je odigrala veliku ulogu.
Pozorište postalo polje velikih političkih i društvenih sukoba
Bili ste direktor Narodnog pozorišta Kosova. Koliko je to zahtjevan i kompleksan posao, te ima li odjeka u društvu? Takođe, kakav je odnos kosovskih vlasti prema kulturi i pozorištu?
Moj angažman u Narodnom pozorištu Kosova bio je u veoma važnom i delikatnom trenutku. To je bio period od 2008. do 2011, kada je Kosovo tek proglasilo nezavisnost i skoro kao po automatizmu, svi, ne samo političari već i ljudi, očekivali su da institucije kulture treba da budu na čelu bitke državnih institucija. Zagovornici rata su i dalje bili na vlasti, moćni, a čak i kada je proglašena nezavisnost, dobili su više autoriteta i moći. Pozorište je, kao i sve druge državne institucije, posmatrano samo kao instrument za ostvarivanje “nacionalnih težnji” i kao “veš mašina” za čišćenje i poliranje prošlosti i sadašnjosti novog naroda. Međutim, kao umjetnik, moj način sagledavanja izgradnje države bio je kroz kritičnost, postavljanje pitanja i navođenje politike, političara i društva u suočavanje prošlosti i sadašnjosti. I naravno, ovakav pristup, za jedno uzburkao društvo tog vremena, bio je neprihvatljiv, čak smatran i “antinacionalnim” i odmah biste pali u tabor “izdajnika” i “neprijatelja nezavisnosti”, ili bili označeni kao jugonostalgični. Međutim, tokom te tri godine Narodno pozorište koje sam vodio pokrenulo je neke od najvažnijih debata u kosovskom društvu, o prošlosti, o odnosu prema manjinama, o ratnim zločinima i kulturnoj saradnji sa Srbijom. Pozorište je postalo polje velikih političkih i društvenih sukoba; između društvenih grupa, između pozorišta i politike, između politike i raznih društvenih grupa... I vjerujem da je to imalo ogroman uticaj na identitet nove nacije koja se rađala. Ali od tada su se stvari dosta promijenile, rekao bih, promijenile su se na bolje. Ima još mnogo izazova, ali oni su drugačije prirode.
Koji su to izazovi?
Jedan od glavnih izazova kulturne scene na Kosovu je nedostatak prostora, u fizičkom smislu. Mnoge javne zgrade koje se ne koriste obično iznajmljuju poslovne kompanije ili ih daju provladinim medijskim institucijama. Danas u cijeloj zemlji postoji samo jedno nezavisno pozorište. Sistem finansiranja je takođe bio prilično konfuzan i kontrolisale su ga vladajuće političke partije. Kada je riječ o zakonima, postoji ogromna zbrka između zakona i podzakonskih akata koji istovremeno dozvoljavaju i sankcionišu, stvarajući više konfuzije i ograničenja nego reda. Međutim, vidljiv je napredak u protekle dvije godine i čini se da postoji volja da se zakonodavstvo unaprijedi. Ove promjene se uočavaju kada se pogledaju fondovi za kulturu. U posljednje dve godine došlo je do značajnog povećanja budžeta za nezavisnu kulturnu scenu, možda 300 odsto više.
Vježbamo demokratiju na sceni, liječimo i emancipujemo
Pozorišna produkcija i stil koji preferirate putem svoje kuće izdvaja se na regionalnom i evropskom nivou. Kako biste opisali rad i težnje Qendre?
Qendra Multimedia je nesumnjivo jedna od najkredibilnijih i najaktivnijih kulturnih organizacija na Balkanu. Pozorište koje pravimo je i ljekovito i emancipujuće. Naše predstave imaju za cilj da oslobode publiku trauma prošlosti i straha od suočavanja sa teškim problemima sadašnjosti. Trudimo se da “vježbamo” demokratiju na sceni i pokušavamo da stimulišemo našoj publici potrebu za više slobode, za više prava i društvene jednakosti. Naša bitka je da ubijedimo naša, ratom traumatizovana društva da imaju pravo da traže i bore se za normalnost. Tokom ovih 20 godina, Qendra Multimedia je producirala i koproducirala preko 30 pozorišnih predstava, koje su na stotine puta izvođene na raznim pozorišnim festivalima u Evropi i Americi.
Evropsko pozorište može da uči od vitalnosti i svježine kosovskog
Qendra Multimedia je osnivač i domaćin manifestacije koja okuplja učesnike sa svih strana Evrope, ove godine pod sloganom "Negotiating peace" (Mirovni pregovori) u okviru kojeg je izvedena i istoimena predstava u Vašoj produkciji. Kakva je zamisao manifestacije i šta mislite može li se putem književnosti i pozorišta nešto mijenjati na društvenom planu i doprinijeti izgradnji mira?
Prije nekoliko godina smo kreirali festival Kosovo Theatre Showcase, koji prije svega ima za cilj da promoviše ovu pozorišnu scenu na međunarodnom nivou, ali i da osnaži i uspostavi veze između njenih aktera na lokalnom nivou. Vjerujemo da evropsko pozorište može da uči i ima koristi od vitalnosti i svježine kosovskog pozorišta. Već sada se vide rezultati - desetine članaka i kritika su napisani u prestižnim međunarodnim medijima, stiglo je mnogo poziva raznih evropskih pozorišnih festivala i ostvareni su važni pozorišni kontakti i saradnje. I iako ovo na prvi pogled može izgledati vrlo malo, u stvari je mnogo za izolovanu i finansijski siromašnu pozorišnu scenu. Ove godine, u okviru festivala, ugostili smo IETM Karavan. Bili smo domaćini za više od 100 međunarodnih pozorišnih programskih lidera, kritičara i pozorišnih ljudi iz cijelog svijeta.
Među najavljenima nije bilo predstavnika iz Crne Gore... Da li je uopšte postojalo interesovanje?
Nažalost, kao što sam vidio, IETM nema članova iz Crne Gore, kao ni iz Albanije ili Sjeverne Makedonije, a to je povezano sa onim što sam već ranije objasnio - (ne)srećom u podršci koju te zemlje daju nezavisnoj pozorišnoj sceni. U svakom slučaju, prošle godine smo ugostili i crnogorske umjetnike, a tako i ove. Dakle, ipak postoji mogućnost stvaranja veza i veza.
Osjetljiv politički, etički i estetski nerv
Kakve su reakcije različite publike na predstavu “Projekat Handke”? Da li je negdje izvedba bila upitna, negdje posebno dobra i upečatljiva? Da li je sa nekih visokih evropskih adresa neki komentar?
Osim možda u Beogradu, predstava je svugdje dobro primljena. U Prištini, Tirani, Skoplju, Sarajevu, u Podgorici, takođe i u Novoj Gorici, Mariboru, Dortmundu, Cividale del Friuli i drugdje, imali smo fantastične reakcije publike. Kritike i osvrti su uglavnom bili u superlativu, međutim, s vremena na vrijeme napisane su i uravnoteženije kritike, a u nekim slučajevima čak i sa prekornim tonovima. Nekima je smetala činjenica da je predstava direktna, politički nekorektna, ili da je “neuravnotežena” i da je Handkeu trebalo dati više prostora. U Beogradu, dok smo je izvodili u Bitef teatru, kao da je postojao ledeni zid između publike i glumaca na sceni. Publika jednostavno nije reagovala ni na najnepolitičke šale. Kao da je na sceni bila ceremonija smrti, a ne pozorišna predstava. I od tada ne prestaju medijski napadi srpskih tabloida, uglavnom onih koji predstavu nisu gledali. Na desetine članaka je napisano protiv predstave. Ali, s druge strane, možda i najznačajniju recenziju u Beogradu dobili smo od Saše Ilića, koji je, između ostalog, u svom tekstu rekao da je “ovu predstavu trebalo i treba da proizvede neko od pozorišta u Beogradu” i dodao da se “to. naravno, neće desiti barem narednih 10 godina”. U Tirani, kada smo je igrali početkom godine, među publikom je bio i bivši član Švedske Nobelove akademije Kristofer Leandoer, koji je posle predstave, u glavnom švedskom listu Svenska Dagbladet, napisao fantastičan tekst sa naslovom: “U pozorišnoj predstavi u Albaniji mi je rečeno da idem dođavola, meni lično”. Na Kosovu, nakon nedavne izvedbe u Prištini, vijest je na društvenim mrežama sa oduševljenjem prenijela i kancelarija Evropske unije na Kosovu, pozivajući javnost da je pogleda. I ovaj, iako simboličan gest, bio je direktna podrška predstavi i njenom pristupu.
Predstava je napravila “nered” gdje god se pojavila. Dotakla je osjetljiv politički, etički i estetski nerv, i to ne samo u našim nemirnim krajevima, već i u Evropi, i stoga rasprave i polemike o njoj ne prestaju još od premijere. Njen život na sceni se nastavlja i postaje sve neophodniji i važniji, posebno u svjetlu rata u Ukrajini.
Apsurdni krug političke korektnosti
Na sceni se nije govorilo o Handkeovoj književnosti, već o njegovim riječima i postupcima u javnosti... Jeste li bili u nedoumici da uključite i umjetnički aspekt njegovog lika?
Naravno, analizirali smo i ispitali nekoliko načina pristupa temi i samoj predstavi, uključujući i to da li u predstavi treba da se nađu i djelovi Handkeovih tekstova koji su odlična literatura. Handkeove knjige su nadaleko poznate, ali ono što se ne zna je ta njegova mračna strana, te političke vožnje u odbranu Miloševića i Srbije. Stoga nam se činilo licemjernim ako bismo mi, tokom 90 minuta koje smo imali na raspolaganju za predstavu, pokušavali da izbalansiramo i da se bavimo i Handkeom "kao važnim piscem". Ne, samo smo htjeli da se bavimo Handkeom kao "književnim čudovištem", kao čovjekom koji je jednostavno stao na pogrešnu stranu i pozicionirao se na stranu dželata. Naš stav je bio da ne bude dvosmislenosti ili onoga da pustimo publiku da sama izvuče zaključke. Ne, naša pozicija kao pozorišnih umjetnika, a mi tako shvatamo pozorište, jeste da se stanemo na stranu žrtava, gdje god, kad god i ko god one bile. Dakle, da, bilo bi čisto licemjerje da smo podvrgnuti "Handkeovom književnom autoritetu".
"Ovo je veoma osjetljiva tema", uporno upozorava lik kojeg tumači crnogorska glumica Anja Drljević... Kako je funkcionisao autorski tim, kompletan ansambl prilikom procesa?
Anja igra lik "srpske glumice koja stalno napušta predstavu". A ovaj dio se uvodi u predstavu kao rezultat procesa probe sa glumcima i ekipom. Željeli smo da u predstavi bude i glumac iz Srbije, međutim, njih trojica koje smo angažovali odustali su jedan za drugim, svako iz svojih razloga, političkih, vjerskih ili ko zna kojih. Kada sam o tome razgovarao sa dramaturškinjom drame Biljanom Srbljanović, ona mi je predložila da taj element upotrijebim u predstavi. Što sam i uradio. Proces probe je bio veoma otvoren, upoznali smo se prije pisanja teksta, bilo je jasno da svako u timu može slobodno da iznese svoj stav, čak i kada je taj stav bio drugačiji od našeg. Dakle, radilo se o zajedničkom kolektivnom radu, koji je filtrirala, analizirala i podržavala dramaturškinja Srbljanović, ali i njemačko-hrvatska književnica i prevodilac Alida Bremer, koja je proces spojila izvanrednim informacijama i materijalima. Dakle, bili smo otvoreni, komunicirali smo bez barijera i predstava je takoreći naš zajednički stav i komunikacija sa javnošću.
Kako se odnositi prema tim osjetljivim temama?
Mislim da to treba sagledati iz šireg spektra konteksta postdevedesetih godina. Iz raznih razloga, a u ime "političke stabilnosti", u ime budućnosti i "pomirenja", u regionu smo uronjeni u apsurdni krug političke korektnosti. Dakle, pričamo o ratovima 90-ih, a krivce ili ne pominjemo, ili se sve svodi na Miloševića, kao da je on sam vodio ratove, ne želeći da pominjemo činjenicu da je on bio izabrani vođa srpskog naroda. I mislim da je to pogrešan pristup. Stvari treba reći otvoreno, jer istina liječi. Politika negiranja i samoviktimizacije, koja je u Srbiji neka vrsta nacionalnog sporta, treba da se promijeni.
Bonus video:
