Odavno u Nikšićkom pozorištu nije viđena slična scena - publika na nogama, ovacije, osmijesi, suze i aplauz koji traje. Pozdravila je publika aplauzom glumce koji su na maestralan način iznijeli predstavu „Ćelava pjevačica“. Ali, aplaudirali su, i glumci i publika velikom Jagošu Markoviću. I još uvijek tapšu.
Nakon predstave, u foajeu pozorišta uslijedio je razgovor o posljednjem pozorišnom komadu koga je postavio reditelj koji je dobio nagrada više nego što je imao godina, čija ostvarenja su nosila poetiku više, a on radost života i stvaranja. Pričalo se o predstavi tivatskog Centra za kulturu „Ćelava pjevačica“ koja je izvedena četvrte večeri Međunarodnog festivala glumca, ali, pričalo se najviše o Jagošu. I ponovo aplauzi, emocije, osmijeh i suze. I ponovo Jagoš.
"Jagoš je bio jedinstven jer on nije želio da se obrati samo našem razumu, nego i emociji. Njega najbolje opisuju tri E – estetika, emocija i empatija. A bez empatije gluma je nemoguća, jer ne možete glumiti lik koji mrzite. Ovo je prvi i jedini festival empatije u Crnoj Gori", kazao je Neven Staničić koji je tekst Ežena Joneska preveo na bokeški dijalekt.
Prisjetio se Staničić kako su Jagoš i on krenuli sa radom na predstavi koja je oda Boki, ali i o prvom beogradskom uspjehu Markovića – bila je to „Ćelava pjevačica“ koja je izvedena u Knez-Mišinom zdanju i u kojoj je igrala legendarna glumica Milena Dravić.
"Jagoš i ja smo radili mnogo. Znamo se od akademije. Jagoš me naučio sve što se tiče glume. Jedno je škola, a drugo je kad radite negdje i radite sa takvim čovjekom kao što je bio Jagoš. Bio je poseban, pun ljubavi prema glumcima. Rijetko koji reditelj je toliko voli glumce, kao što je Jagoš volio. Kada sam prvi put vidjela predstavu ’Kate Kapuralica’, koja me ’raznijela’, vidjela sam da je Jagoš majstor da napravi emocije u predstavi i da ta emocija pređe u gledalište. Mislim da nije imao premca. Bio je drugačiji od svih i mislim da se neće pojaviti niko kao Jagoš. Bio je pun ljubavi, radosti, mnogo je volio glumce, mnogo je davao, isto tako je mnogo tražio od glumaca, a nama ništa nije bilo teško. On me nekoliko puta, kada mi je pozorište postalo dosadno, vraćao, davao mi ’infuziju’ da ponovo povjerujem u pozorište“, gotovo u dahu rekla je Olga Odanović dok su suze same tekle.
Ne samo njoj nego i svim ostalim glumcima.
Nije lako bilo iznijeti "Ćelavu pjevačicu" na bokeški način, priznaje Odanović, ali uz Jagoša brzo se savlada i dijalekt i način razmišljanja, način života Bokelja.
"Za mene ne postoji moderno pozorište, nego dobro i uzbudljivoi pozorište. A Jagoš je pravio uzbudljivo pozorište. Bio je satkan od ljubavi i tu ljubav je prenosio na glumce sa kojima je radio. Za mene je bio i zauvijek će ostati najuzbudljiviji, najradosniji, najstrastveniji reditelj koga sam upoznala. Mislim da je srećan što smo na ovom festivalu i cijelo njegovo biće je u ovoj predstavi", kazala je Odanović.
I Branko Vidaković je nastavio u istom ritmu jer, kako se čini, drugačije se ne može.
"Jagoš je bio od onih rijetkih reditelja koji naprave zavjeru oko svoje predstave i uvuče nas u to da i mi počnemo da vjerujemo da je baš tako, a nikako drugačije. To su rijetki, ali dragocjeni reditelji“, kazao je Vidaković.
Toliko jedinstveni da bi bez razmišljanja "skočili u bunar", da je to od njih tražio, istakla je Sandra Bugarski, jer njemu su svi vjerovali. Zbog toga i toliko boli njegov odlazak. Ali samo fizički, jer Jagoš je i dalje prisutan.
"Odmah nas je u ovu vodu ubacio, dao nam tu strast, želju i tu ljubav prema Boki prenio. I to je kod njega na probama bilo zarazno. Imao je moć da vas ubijedi u nešto što je nemoguće. Imao je tu snagu da iz vas izvuče neki djelić za koji nijeste ni znali da postoji u vama. Ta magija, ljubav, energija koju je on donosio na svaku probu koja je za njega bila svetinja, događaj, to je samo on imao. Od svake probe je očekivao da bude jedan novi doživljaj. Za njega nije postojala pozorišna provincija. On je vjerovao da provincija nije u mjestima nego u mislima, postupcima, radnjama, u onome što su ljudi. Uvijek je vjerovao da ima ona zlatna žica u tim malim gradovima, u tim ljudima koji pomjeraju granice", kazala je Dubravka Drakić.
Na svako pitanje moderatora večeri, direktora Nikšićkog pozorišta i predsjednik Savjeta Festivala, Janka Jelić, glumci su odgovarali Jagošem. Drugačije se nije ni moglo, jer, kako je i Jelić rekao, izvođenje „Ćelave pjevačice“ na Festivalu glumca je mali omaž Markoviću i „ljubav koji djelimo prema njegovom radu“.
"On ti je davao snagu i energiju da ti povjeruješ da je to što radiš ono pravo, da si srećan i privilegovan što se baviš glumom, da si na probi s njim i da je tvoj svijet ispunjen. Zaboraviš na sve ostalo i jedva čekaš probu. To se jednom rodi“, riječi su Momčila Otaševića.
U predstavi, koja je premijerno izvedena ljetos u okviru festivala mediteranskog teatra „Purgatorije“, pored pomenutih glumaca igra još i Branimir Popović. Kostime je uradila Marija Marković-Milojević, scenografiju Tara Lazarević-Kisić, a dizajn svijetla Radomir Stamenković.
Život u kome je novac postao božanstvo
Takmičarski dio Festivala zatvara večeras predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke „Gospođica“, koju je po romanu Iva Andrića režirala i adaptirala Đurđa Tešić. U predstavi igraju: Slađana Zrnić, Nataša Ivančević, Snježana Mišić, Bojan Kolopić, Danilo Kerkez, Belinda Stijak i Pavle Pavić, dok su muzičari Anastasija Marić, violina i Marko Kovačić, kontrabas.
"U strašnoj pukotini svijeta bez pravednosti u kojoj će stradati mnogi i izgubiti svi, rađa se jedan neobičan i u svjetskoj literaturi nepoznat karakter ženskog Šajloka, tvrdice i zelenaša bez morala i milosti. 'Krpež i trpež kuću drže', govori gospođica Rajka Radaković, štedeći strasno i uporno svaki dinar dok teži svom cilju – da stekne svoj prvi milion. To je ono što vidimo iz priče. Ali šta nas toliko privlači njenom karakteru u dramskom smislu? Razmišljam kakva je to sudbina i zašto nas se tiče. Osjećam nekakav neobjašnjiv strah. Gospođica podsjeća na današnje vrijeme, koje tlači svakoga i u kome nema savjesti, u kome svako grabi i snalazi se samo za sebe, u kome je novac postao božanstvo. Razmišljam kakav je to život bez ljubavi, bez samilosti, empatije, život proveden u opsesivnoj strasti za materijalnim, u strahu od bankrota i propasti koje nam društvo nameće? Razmišljam kako nas kapitalizam gura u provaliju bez dna, gdje nam je jurenje novca postalo cilj, zapravo, novac postao cilj, a ne sredstvo za život i da je takav život magla u kome lupa zgrčeno srce puno bola i u kome poput starog sata koji otkucava vrijeme odjekuju pitanja…Kuda?... Zašto?", zapisala je Tešić.
Bonus video:
