Dobar dan!/ Dobar dan!/ Jeste li vi taj i taj?/ Ja sam taj i taj./ Ovdje ta i ta, iz kabineta ministra Odovića. Ministar želi da vas vidi./ Oooooo. Iznenađen sam - i to vrlo prijatno. I počastvovan sam, uz sve to./ Odgovara li vam da se vidite u četvrtak?/ Može u četvrtak./ U četvrtak, u zgradi Ministarstva, u 13:00?/ Dogovoreno./ Hvala vam i doviđenja./ Hvala vama.
Toliko mi se dopala ta i ta iz kabineta ministra Odovića - kao osoba - toliko mi se dopala ta njena neposrednost i ta njena profesionalnost - da je malo je falilo, bog mi je svjedok, da je podučim da je osnovni red da se ona prvo predstavi, pa tek onda da traži potvrdu od sagovornika da je on taj i taj. Dakle, nikako ne: Jeste li vi taj i taj? - nego: Ovdje ta i ta. Iz kabineta ministra Odovića. Jeste li vi taj i taj? Što bi sagovorniku dalo priliku da se elegantno izvuče: Naravno da nijesam ja taj i taj - taj i taj je moj rođak - moj daljnji rođak - toliko smo daleko po toj rođačkoj liniji, ja i taj i taj, da skoro pa da i nijesmo rođaci itd.
***
A kako je Dunjica odnedavno crnogorska državljanka - u fullu - kod nas se povazdan ori isključivo Himna države Crne Gore - majke naše - s posebnim naglaskom na onom: ... Rijeke će se naših vala/ Uskačući u dva mora/ Glas nositi okeane(a)/ Da je vječna Crna Gora! - s tom razlikom, vjerovatno ste primijetili, što umjesto “rijeka”, mi pjevamo “rijeke” - i što umjesto “okeanu” pjevamo “okeane” - pjevamo, zapravo, nešto između “okeane” i “okeana” - i to falsetto - koji zatim vrlo prirodno prelazi u passaggio: Da je vječna Crna Gora! Da je vječna - i sad ide tzv. glas glave (lat. vox capitis): CRNA GORA! - što nekome može djelovati i kao pretjerivanje - dopuštam - ali naša ljubav prema Crnoj Gori baš tako zvuči.
Hoću da kažem da Dunjica - topeći se, bukvalno, u svojoj beskrajnoj oduševljenosti činjenicom da je (i ona) odskoro građanka Crne Gore - Crnogorka! - nije vidjela ništa čudno u tome što ministar Odović želi da me vidi. Upravo suprotno - Dunjicina beskrajna vjera u moje izvanredne sposobnosti - na svim poljima na kojima sam se oprobao - može se uporediti samo sa Dunjicinom beskrajnom vjerom u Crnu Goru - majku našu - i u građane Crne Gore - tako da ja ipak pustih mašti na volju - mašta se sama otrgla, tačnije - i zamislih sebe u ulozi, ni manje ni više nego: državnog sekretara u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine časnoga ministra Odovića.
Dunjice, rekoh, nakon što sam se ipak pribrao, ta i ta mi nije rekla zašto Odović želi da me vidi - što je još jedan propust sa njene strane - a meni je bilo ispod časti da pitam. U to ime, krenimo ipak od pretpostavke da Odović želi da mi da do znanja da ne nalazi da su moji stavovi po pitanju njegove persone - stavovi koje sam iznio u prošlosubotnjem tekstu - na mjestu.
Opet, to je neizbrisiva slika: Odović sa alaj-barjakom i pripadajaćim mu masivnim postoljem u desnici ruci, pored bivše ministarke Novaković Đurović, na samim (tapaciranim) vratima njenog/njegovog kabineta - tako da je vrlo vjerovatno da se Odović osjetio pogođenim - što nije sporno - ali i Odoviću mora biti jasno da su u ovom trenutku sve (stručne) oči uprte u njega - u njegovu (božansku) personu - jer još nema njegovog činodejstvanja i njegovih priključenija.
***
Dunjica mi je opeglala hlačice i košulju u četvrtak ujutru - prethodne večeri me ošišala (skoro na nulu) i obrijala (da izgleda kao da se nisam brijao desetak dana - baš kako se nosi ovih dana) - a kako nijesam uspio da se upakujem ni u jedan od mojih sakoa - upakovao sam se u moju standardnu Vtg 90s FUBU Denim Jacket - i bio sam spreman za sastanak sa sudbinom (ministrom Odovićem).
Ne rekoh vam da sam prethodnog dana, u srijedu, primio još jedan poziv od te i te - i da smo pomjerili sastanak sa 13:00 na 11:00 - zbog sjednice Vlade u 13:00, kojoj je ministar Odović morao da prisustvuje - da bi me, u četvrtak, na putu ka zgradi Ministarstva, u 10:35, u Ulici 13. jula - između kružnog toka i Dana - zaustavio saobraćajni policajac.
Jeste li svjesni vi da nijeste propustili pješaka./ Greška, znam. U svoju odbranu ću reći da me ministar Odović čeka, imam zakazan sastanak kod njega u Ministarstvu u 10:30. Kasnim, znači, već pet minuta. Zato sam žurio i.../ I zato nijeste propustili pješaka, je li tako?/ Neoprostivo... Znam.../ Ko je taj Ojdović? Koje je to ministarstvo?/ Ministarstvo urbanizma!/ U redu, pustiću vas ovoga puta, vidim da ste ozbiljan čovjek, ali nemojte da sam opet vidio da nijeste propustili pješaka.../ Hvala vam najljepša. Hvala vam još jednom...
U zgradi Odovićevog Ministarstva, na četvrtom spratu, čim izađete iz lifta, navaliće na vas jedna nevjerovatna garnitura za sjedjenje - bijeli skaj - i baš sam se tu ugnijezdio (nije postojala druga opcija) tačno u... Koliko je sati, molim vas?/ Tačno je 10:55./ Hvala vam - dakle, tačno u 10:55. Ta i ta se pojavila tačno u 11:00. Ministar, veli, nije u zgradi, ali očekujemo ga svakog trenutka. Da li želite kafu ili nešto drugo? Neka hvala.
U narednim minutima je bilo vrlo živo - izgleda da je baš u to vrijeme pauza u Ministarstvu - tako da sam se slatko ispričao sa gospođama koje su se, čekajući lift, smjenjivale ispred lifta. Ispostavilo se da neke od njih poznajem, a neke su poznavale mene. Inače, na tom četvrtom spratu vlada vrlo ležerna i vrlo srdačna atmosfera. Dobar dan!/ Dobar dan!/ Kako ste?/ Lijepo! Vi?
Na koncu sam obišao i čitav sprat - i konstatovao da je sve isto kao prije nekih... Ima tome, bojim se, i do pet godinica danah, kad sam posljednji put pohodio naše Ministarstvo. Oprao sam i ruke u toaletu - dva puta, za svaki slučaj.
Molim vas, koliko je sati?/ Sati je 11:33./ Vrijeme leti.../O da.../ Ipak odoh ja... Stvarno je bilo krajnje vrijeme da palim. Zamolio sam čovjeka na ulazu da obavijesti tu i tu da sam napustio zgradu - ali me nije razumio. Ministar, reče čovjek na ulazu, nije u zgradi.../ Što i nije toliko bitno u ovom trenutku - Elvis has left the building! - rekoh, više sebi u bradu.
***
OK, časna pionirska da se neću više osvrtati na tzv. primopredaju dužnosti na liniji bivša ministarka Novaković Đurović - ministar Odović - koliko god ta fotografija bila inspirativna za svakovrsne interpretacije, te je stoga opet prilažem, uz molbu administratoru da je objavi u integralnom, originalnom izdanju - srednji plan - a ne tzv. ameriken. Bitno je da se vidi to teško postolje od rostfraja.
Ako uzmimo da na toj fotografiji nema crnogorskog alaj-barjaka na teškom postolju od rostfraja - i dalje bi sve bilo vrlo bizarno, ne velim - ali neuporedivo manje bizarno.
Opraštam i Odoviću što se nije pojavio - čak ću i da mu se izvinim, u slučaju da je motiv koji je stajao iza njegove želje da me vidi, baš u tih par odrednica koje sam prilijepio uz njegovu uzvišenu personu - a ne njegova namjera da me postavi za državnog sekretara.
Kladio bih se da je Odović, kao i svi njegovi podređeni u vrijeme pauze, skočio do najbliže buregdžinice - i kad sam ga zamislio kako krvlja masnu burekčinu s mesom - onako s nogu, s osmjehom od uva do uva, masan do obrva - dok ga ja čekam - odmah mi je bilo lakše.
***
Dakle, u sljedećem broju, kao što sam i obećao - o slučaju Rakčević - o namjeri Rakčevića da grade Hotel (****) na kružnom toku između Bloka V i Bloka V u Podgorici - pa onda opet malo o PPCG do 2040. godine - što su sve teme koje će, ne sumnjajte u to, zanimati i ministra Odovića.
Bonus video:
