Pozorišna predstava „Oleana“- treća ovogodišnja produkcija Centra za kulturu Tivat, premijerno je izvedena u nedjelju veče u velikoj dvorani tivatskog Centra.
Po tekstu uglednog američkog dramskog pisca i filmskog scenariste Dejvida Mameta, predstavu je režirao Egon Savin, a u ovom komadu igraju Branislav Lečić i Jovana Krstić. Scenografiju potpisuje Vesna Popović dok je kostime uradila Jelena Stokuća.
„Oleana“ je tekst koji je Mamet napisao prije tri decenije, ali je on izuzetno aktuelan i na intrigantan način se bavi temom muško-ženskih odnosa, odnosno zloupotrebama polne (nad)moći kojima, kako se ispostavlja, nisu imuni ni muškarci, ali ni žene. Kada se na to naslože zloupotreba institucionalne moći i službenog položaja, odnosno javnog narativa i političke propagande o navodnoj konstantnoj ugrožnosti i obespravljenosti ljudi jednog plola, dobije se jedna autoironijska groteska o savremenom društvu, lažnom moralu, praznim i izvještačenim autoritetima, ljudskim slabostima, ali i ozbiljnim psihološkim problemima od kojih danas nerijetko pate mnogi ljudi
Kriza morala i prosvjetnog sistema, opšta dekadencija društva i na žalost, sve lošiji koeficijent nteligencije prosječnog stanovnika modernog društva, nespremnost za iole ozbiljniji intelektualni napor i „hvatanje krivina“ na svakom mogućem koraku teme su „Oleane“ koja će načinom na koji je Memet napisao ovo djelo, sigurno oštro dijeliti auditorijum na one koji „drže stranu“ ili makar imaju više razumijevanja za mušku ili pak, za žensku vizuru ove priče. Možda upravo u tome – provokaciji za dalju polemiku na ove teme muško-ženskih odnosa odnosno svih slojeva njihove današnje moguće zloupotrebe i političke instrumentalizacije, treba tražiti i objašnjenje za prilično iznenadan i (namjerno?) nedorečen kraj predstave upravo u momentu kada radnja na sceni kulminira.
Utisak je da je reditelj Savin namjerno ostavio da do epiloga zaprvao i ne dođe, već da on negdje “visi u vazduhu“ i ostavlja svakom u auditorijumu da pretpostavi ili sam domisli konačni kraj predstave. Ili pak, budući da teme kojima se „Oleana“ bavi zapravo kraja nemaju, epilog predstave ostane u limbu kao što svi danas u modernom društvu neprekidno i bez konačnog rješenja, iznova i iznova proživaljavaju ono što čovječanstvo prati od kada je „svijeta i vijeka“: sebičnost, požudu, pokvarenost, manipulaciju i nemilosrdnost moćnijeg prema manje moćnom...
Ovakvu „Olenanu“ sigurno neće voljeti feminstkinje, ona će da žulja jednako one dame koje ama baš svakom gestu muškarca daju navodnu skrivenu seksualnu ili sekstističku konotaciju, kao i bahate muškarce spremne da pokušaju iskoristiti svaku priliku, čak i onda kada takve prilike nema. I jedne i druge ova će predstava podsjećati na njihovu oholost, nespremnost da izađu iz okvira svojih predubjeđenja i da nađu malo razumijevanja ili pak samilosti, za one na „drugoj strani“.
Ovu predstavu najbolje će međutim razumjeti i doživjeti oni (bez obzira na pol) koji su imali nesreću da u životu – školi, fakultetu ili pak na poslu, naiđu na manipulativnu, besprizornu i na sve spremnu osobu koja će sa najvećim stepenom perverznog uživanja u tome, manipulisati svojim polom, socijalnim obilježjima ili službenim položaje, da maltretira, ponizi i mobinguje ovog drugog.
Još kada takav u suštini psihopata, takav svoj nastup uvije u političke i ideološke oblande te liju „krokodiolske suze“ plačući i glumeći žrtvu, njegovoj pravoj žrtvi ne preostaje ništa drugo do da na kraju, pribjegne fizičkom nasilju, ma koliko joj ono kao sredstvo za rješavanje problema inače dječovalo neprihvatljivo i u suštini, neefikasno. I dok se od prekaljenog Branislava Lečića i očekivalo da brilijantno odigra ulogu muškarca u krizi srednjih godina koji nastoji da iskoristi svoj socijalni položaj i zavede koketnu mladu damu koja mu se neskriveno nudi, učinak na svemu mlade Jovane Krstić je iznenađujuće dobar i slojevit.
Njena transformacija iz priglupe ali na sve spremne studentkinje koja neskriveno koketira sa profesorom očekujući da lakšim putem dođe do prelazne ocjene na za nju ključnom ispitu, do monstruozno nemilosrdne mučiteljke i ucjenjivača što beskrupulozno manipuliše, izvrće činjenice i koristi sve što joj aktuelno društvo stavlja na raspolaganje kao pravoj ili izmišljenoj žrtvi seksualne torture, sjajan je dokaz talenta ove mlade glumice. Izvršni producent predstave Goran Božović, direktor Centra za kulturu Tivat nakon premijere je ocijenio da je u „Oleani“ dobijen kvalitetan pozorišni komad, ozbiljna duboka psihološka drama koja govori o aktuelnim temama za današnje vrijeme.
„Vjerujem da će ovaj komad imati dug pozorišni život ne samo u Crnoj Gori već i regionu a mi ćemo se potruditi da kada god to bude moguće predstavu izvodimo na pozorišnim scenama kod nas", kazao je Božović.
Reditelj Egon Savin istakao je dobru saradnju sa tivatskim Centrom za kulturu iz koje se ovoga puta izrodila jedna značajna, problemska predstava, koja nije zabavna i zabavljačka već ozbiljan dramski komad sa veoma aktuelnim značenjima.
„Nije bilo lako raditi mali komad, komad sa dva lica, održavati intezitet pažnje publike. To ni rediteljski ni glumački nije lako ali nam je bilo zadovoljstvo jer smo znali da radimo značajan komad koji govori i o našoj savremenosti. Komad o nasilju, autoritetima, zloupotrebama i manipulacijama, ali obostranim manipulacijama", istakao je Savin dodajući da u komadu nije riječ samo o nasilju nad ženama već prvenstveno o uzajamnoj manipulaciji koja je česta pojava u odnosima u savremenom društvu.
Glumac Branislav Lečić ističe da je komad ozbiljno pripreman dva mjeseca u Beogradu i par nedjelja u Tivtu kako bi ga prilagodili sceni ovdašnjeg Centra za kulturu.
„To je itekako profunkcionisalo i nadam se da će predstava imati dug život. Već sada imamo ponude nekoliko pozorišta za igranje ove predstave koja je prvenstveno kamerna i pravljena za manje prostore. Ona je kao neki ring u kojem se sukobljavaju dvije prirode, dva koncepta, dva manipulatora. Predstava ipak dobro komunicira sa publikom i bio sam zapanjen tišinom publike i pažnjom koja je bila od početka do kraja", kazao je Lečić.
Bonus video:
