Kamen. Žena. Breme. Krš. I duh, duh Crne Gore. Kako drugačije da počne film koji (do)nosi ime Živka Nikolića.
Crnogorski pejzaž u oku velikog sineaste, svevremeni i univerzalni mikrokosmos zajednice, ljepota nesavršenosti i karakter autentičnog mentaliteta oživljavaju sjećanje, donose toplinu, podgrijavaju žal za nedosanjanim snom i nedovršenim poslom. Ali bude i srdžbu na okolnosti i odluke koje su jednog od najvažnijih kinematografa Crne Gore i regiona sputali u svome stvaralaštvu.
Zamišljen kao posljednja epizoda serije “Oriđinali”, televizijski film “Čudni ljudi” Nikolić je snimao jednog toplog avgusta u selu Karuč na Skadarskom jezeru. Falilo je svega sedam dana snimanja pa da materijal bude kompletiran. Reditelj je znao kakav će kraj biti. Ali kraj se nikada nije desio, materijal je ostao zaboravljen, Nikolić je u međuvremenu preminuo, da bi potom doživio glorifikovanje i brojne počasti koje nesumnjivo i zaslužuje, ali stigle su kasno... A kasno je prilično relativno i subjektivno, baš kao i onaj “pravi trenutak” koji nerijetko biva utjeha, opravdanje ili čežnja...
Nakon skoro tri decenije čamljenja u kojekakvim depoima, ono što je sačuvano od snimljenog materijala za film “Čudni ljudi” sklopljeno je u cjelinu, ali ne filmsku, samu po sebi, već uz inkorporirane elemente sadašnjosti, sjećanja, svjedočenja... I nastao je dokumentarno-igrani film “Živko Nikolić - Nedosanjani san” u produkciji Radio-televizije Crne Gore. Igrane djelove filma režirao je Živko Nikolić, a dokumentarne Senad Šahmanović koji je uspješno odgovorio zadatku.
Na dan rođenja Živka Nikolića, 20. novembar, film se našao na repertoaru bioskopa širom Crne Gore, a u Podgorici je upriličena i svečana projekcija u Crnogorskom narodnom pozorištu, nakon što je ostvarenje premijerno prikazano ljetos na Filmskom festivalu u Herceg Novom.
S pažnjom, senzibilitetom i pravom mjerom je reditelj Šahmanović pristupio i postojećem i materijalu koji je tek trebalo sačiniti. To bi značilo da nijesu prisutne pretenzije da se napravi film kakav bi Nikolić napravio ili da se silom dovrši njegovo djelo i stavi njegov potpis. Ipak, Šahmanović je prikazao sopstveno umijeće i sluh da ovim ostvarenjem prikaže Nikolićev neprikosnoveni filmski rukopis, postavi na pijadestal samu priču, kroz dramu, emociju, humor i autentičnost, a da ga zaokruži realnošću, svjedočanstvima i sjećanjima...
“Živko Nikolić - Nedosanjani san” nije film Živka Nikolića, niti je film o Živku Nikoliću. Ponajprije je to film o filmu, film o ljepoti, sjeti, nostalgiji, film o veličini, stvaralaštvu, kreativnosti, o čovjeku, društvu, vremenu, malo kroz smijeh, malo kroz suze...
Toplina koja gledaoce grije dok se prepuštaju davno snimljenim igranim segmentima, evoluira polako u tugu i žal, da bi u krajnjem ostavila čežnju i prazninu.
Sin slavnog reditelja, Petar Nikolić u dokumentarnim djelovima sa gledaocima dijeli svoje dijaloge sa ocem, mješavinu osjećanja koja danas izgledaju toliko jaka da koketiraju sama sa sobom, ali i neke Živkove opaske, vodilje, pretenzije, pa i mučne isječke iz života.
No, ne odustaje Živko od sebe, kao što ne odustaje ni od Crne Gore kojoj se uporno vraća, o čemu Petar i govori pri kraju. Tako njegovi filmovi nesumnjivo jesu Crna Gora u malom, na slici, u riječi, gestu, mimici, u tišini ili graji. Pored Petra, u “Nedosanjanom snu” prisutni su i glumci koji su bili dio postave “Čudnih ljudi”. Pratimo Dijanu Marojević i Svetlanu Cemin kako pregledaju snimke koje vide prvi put, a Mirka Vlahovića u obilasku lokaliteta...
“Ništa se nije promijenilo. Samo je ova smokva malo porasla. I mi smo porasli, zahvaljujući njemu”, kaže Vlahović dok se u čamcu vozi Skadarskim jezerom posmatrajući mjesta snimanja.
Prisjećajući se reditelja, Vlahović ga naziva mudracem crnogorske i jugoslovenske kinematografije, nekonvencionalan, tih, strpljiv...
Pitanje “šta bi bilo kad bi bilo” postavlja Dijana Marojević i svima ostavlja zagonetku, nedorečen i nemoguć odgovor. Za nju je poziv da snima sa Živkom bio poziv iz snova, poziv na čudno putovanje... Utisci su i dalje živi, ali donose drugu melodiju.
Prve suze iskre se u očima Svetlane Cemin. Gleda materijal nijema, iskrena, emotivna, ponavljajući koliko joj je drago da se ovakav projekat dešava i koliko joj je žao što se to nije desilo kad je trebalo...
Slično se dešava i pred kraj “Sna”... Dijana Marojević vidno puna različitih osjećanja govori koliko je sve to lijepo! Prelijepo je, ponavlja ona. I publika ostaje opijena tolikom ljepotom, a možda je to i najbolji opis filma. Toliko je lijep, blizak i prijatan da suza potajno zaiskri, toliko duhovit da se smijeh iskreno i bez ustručavanja prelama salom, dok se miješa sa nekom težinom utemeljenog patrijarhata, neprevaziđenog mentaliteta i neopisivnog crnogorskog pejzaža. Ali na kraju ostaje tuga i želja za još...
Da je dovršio svoje ostvarenje, sigurno bi to bio drugačiji film, kraj bi bio drugačiji, iako se ponešto i naslućuje... Bez obzira na to, tragovi rukopisa velikog majstora su duboki, u svakoj pori igranih kadrova. Prepoznatljiva poetika ište divljenje, u autentičnom humoru se ogleda mentalitet, arhetipske teme obrađene su kroz malog čovjeka, u jednom selu, tipičnoj porodici, dok mekoća sjajne djevojačke kože naglašava senzualnost noseći u sebi tajnu života i umjetnosti... Tipični krupni kadrovi naglašavaju način života, čvrstinu i snagu čovjeka, ali i duboku emociju, brigu... U svim sekvencama vidi se da je pažljivim pristupom od ljudi koji su bili u sjenci i koji su se podrazumijevali, umio napraviti lika, ogoljavajući karakter... Ili, kako reče Petar Nikolić, od njih je pravio zvijezde. Vidi se tu i snaga žene, njegova opčinjenost Crnogorkom - majkom, babom, ženom, sestrom, ali i djevojkom, ili, u ovom slučaju, djevojkama, djevojčurcima, naivnim, veselim, radoznalim, na pragu života koji se odigrava kako selo nalaže... Ako je stvarao zvijezde, onda ih je i doticao. I ovdje je uočljiva njegova hrabrost da se uhvati neočekivanih ili pak tabu tema, da progovori o onome što potajno boli, ali i da prikaže istinu, stvarnost, umjetnost. Prikazao je jedno vrijeme, oslikao žar mladosti, ljepotu slobode, ali i okove palanke, iščuđavanje drugačijem, želju za bijegom ali i za borbom... Neodustajanje. Jer je i sam (bio) takav...
Svjetlost fotografije i usnimljeni kadrovi pariraju slikarskim remek-djelima i daju efekat snoviđenja čineći Crnu Goru nekim mitskim podnebljem u kojem jednako zanosno plešu vile, ljubav, tradicija i patrijarhat. Ali i pjesma. Jer pjesma je nezaobilazan element u filmovima Živka Nikolića.
Sjede na stijeni mlade đevojke bijele puti, organske ljepote, svaka nosi neki svoj nerv života koji joj se ogleda u osmijehu i očima dok crnina kostima krije njihovu fizičku ljepotu čineći je mističnom. Sjede i pjevaju “Ko ti kose pomrsio Jelo”... Odjekuje Karučom glas mlade glumice Jelene Mile (Ivanišević) a onda joj se horski pridružuju i druge... Svojim glasovima prikazuju sav raspon sentimenta crnogorske narodne pjesme i prakse pjevanja...
I nedugo zatim na samom kraju - sudar prošlosti i sadašnjosti. Glumice na istom kamenu, istom mjestu, na jezeru, skoro tri decenije kasnije. Prelijepe žene, junakinje: Dijana Marojević, Dubravka Drakić, Ivana Mrvaljević, Marina Bukvički, Bojana Kovačević, Jelena Mila. Dosnimljeni kraj otrežnjuje i budi i predstavlja jednu od najdirljivijih segmenata filma... Sjećaju se, pričaju gdje je koja danas, evociraju samo neke od vrhunskih naslova velikog genija i ostavljaju žive misli i pitanja... Sve dok se ne začuje pjesma “Čobanice lijepa đevojko” i dok se zavjesa ne spusti...
Ako bi film “Živko Nikolić - Nedosanjani san” trebalo opisati jednom riječju, onda bi tome pasao i izbor termina “Kintsugi” ili “Kincukuroi”, što u prevodu znači “spajanje zlatom”. Ta drevna japanska tehnika predstvlja spoj umjetnosti i filozofije a temelji se na prihvatanju grešaka i nesavršenosti, čuvajući, naglašavajući i slaveći ožiljke. Takav je, nekim dijelom, i ovaj film...
Da li nedosanjani san ostaje nedosanjan ili postaje odsanjan, pitanje je bez odgovora, nesumnjivo uz opomenu.
Kultura sjećanja nadvladala zaborav
Na samom kraju projekcije prisutnima su se poklonili i neki akteri filma: autor scenarija prof. Dragan Koprivica, glumice Marina Bukvički, Ivana Mrvaljević, Vesna Vujošević Labović, sin Živka Nikolića, Petar, dizajner zvuka Igor Vuković, kamerman Veselin Balandžić, direktor forografije Danilo Papić, direktor serije Nastadin Bulatović i producent Igor Maraš.
U glumačkoj ekipi filma su još i: Ljiljana Kontić, Dragomir Felba, Vera Crvenčanin Kulenović, Milutin Karadžić, Vesna Vujošević Labović i drugi...
Koprivica je u svom obraćanju publici istakao da je pojavljivanjem filma nakon rizičnog čekanja od skoro tri decenije, Crna Gora dokazala da je od nekulture zaborava jača kultura sjećanja. Pozdravio je sve protagoniste filma, ali podsjetio i na one koji nisu među živima. Posebno je naglasio umijeće Senada Šahmanovića koji je u razgovoru za medije kazao da su projekat pratila velika očekivanja...
Emocija je u filmu bila sveprisutna, a Šahmanović je rekao da je tome i posvetio posebnu pažnju.
“Kao neko ko se bavi filmom i posebnu pažnju posvećuje emocijama bio sam fokusiran na to. Bilo mi je važno da protagonisti podijele svoju emociju, da odreaguju, pa onda i da gledaoci prepoznaju šta se dešava kod njih. Svi su slično reagovali kada su prvi put vidjeli taj materijal. To je žal, žal za njim, za nedovršenim filmom, nedosanjanim snovima generacije koja je dolazila, ali i žal za jednim vremenom. Da ovaj materijal ugleda svjetlost dana, bila je odgovornost i prema svima njima”, rekao je Šahmanović.
Dodao je i da reditelj Nikolić simbolički bio sa njima, te da su o svakom detalju vodili računa, ali i o kadrovima, montaži...
Naš Tarkovski posebne estetike
Kao što je za Dijanu Marojević poziv Živka Nikolića da igra u njegovom filmu bio poziv (iz) snova, tako je i za Ivanu Mrvaljević, tada brucoškinju na Fakultetu dramskih umjetnosti, to bila čast, izazov i iskustvo. Nakon projekcije sa medijima je podijelila svoju radost povodom filma, ali i sjete i notalgija za njime, za njegovim stvaralaštvom, “i za nama u tom nekom vremenu”...
Da je sjećanje živo, ali istovremeno i bajkovito, potvrđuje Vesna Vujošević Labović koja je prvi put u CNP-u pogledala film, ali i stari materijal.
“Sve je nekako predivno, budi se sjećanje na ta bezbrižnija vremena. Živko kao veliki čovjek, pedagog i reditelj, podržavao nas je u radu, bio nam blizak, svaka od nas je od njega dobila podršku i svakoj od nas je otvorio neki novi prostor”, rekla je ona, vidno emotivna...
Marina Bukvički je u Podgorici film gledala treći put, ali osjećaj joj je isti - zadrhti srce..., kazala je.
“Zapita se mali čovjek kako to da se ovakav film nije završio, sa ovakvim čovjekom posebne estetike, koji je fantastičan, čarobnjak, naš Tarkovski, jer cijela njegova poetika i estetika, svaki kadar jedna je renesansna slika. Bio je zaista specifičan na svoj način. Svakome je bila želja da radi sa takvim čovjekom koji je svijet vidio drugim očima, na suptilan način je pričao priču o jednom narodu koji ima svoju istoriju, tradiciju, mentlitet. Borio se za žene i podigao ih na jedan pijadestal na koji danas rijetko koji reditelj praktikuje... Bio je poseban, uvijek je imao misao i tačno i precizno je znao šta želi, bio je spreman i trudio se, prilazio svakom ponaosob na roditeljski način...”, ispričala je Bukvički i zaključila:
“Krug se napokom zatvorio, a da bi vam srce bilo kompletno, to mora da se desi”...
Bonus video:
