U Muzej moderne umjetnosti (Museum of Modern Art), poznatiji pod nazivom Louisiana, otići ćete bar jednom godišnje ako se imalo osjećate Kopenhažaninom i ako imate želju da makar na trenutak budete dio onog svijeta koji može i želi sebi da priušti nešto od vrhunske, svjetske umjetničke produkcije. Tim dolaskom u stvari potvrđujete da ste jedan od onih 600.000 posjetilaca, koliko se procjenjuje da ovaj prestižni muzej posjeti svake godine. Osim toga, potvrđujete da ste neko oko čije pažnje se bore kako stvaraoci, tako i oni koji rade na tome da ovaj hram umjetnosti, smješten u predgrađu dvomilionskog Kopenhagena, zadrži renome umjetničke Meke i velike turističke atrakcije.
U pokušaju da održi trku s drugim velikim muzejima svijeta, Louisiana bira one umjetničke sadržaje koji zbilja znače nešto što kvalitativno pomjera granice umjetničke spoznaje, ali to ne znači da ne slijedi trend, da se na repertoaru neće naći postavke onih umjetnika o kojima se priča u svim svjetskim medijima, prije svega zbog njihovog političkog stava i vlastima neprihvatljivog političkog angažmana.
Nešto od svega toga može se povezati s izložbom grupe savremenih ruskih umjetnica okupljenih u feminističko-anarhistički umjetnički kolektiv poznat pod imenom Pussy Riot. U velikoj mjeri zahvaljujući Mariji Alyokhini, jednoj od 12 članica ove grupe, postavka je dobila svoju formu i nalazi se na repertoaru upravo Louisiane u periodu od 13. sept /23. do 14. jan/24.
Iako je razumljivo da je njihova transparentnost, kako ona u pogledu kritike ruskog društva i države s Vladimirom Putinom na čelu, tako i antiratna pozicija vezana za rat u Ukrajini, nešto što lako postaje plijenom za antirusku propagandu, ipak se kao posjetilac iznenadite kojom snagom vas ova izložba uspijeva poput kakvog vrtloga uvući u svoj svijet. Nekako u tren oka se nađete na ulicama Moskve, gdje po cičoj zimi ove djevojke u kratkim haljinama izvode neki od svojih nastupa, pa onda u crkvi Hrista Spasitelja, na čijem oltaru se odvija sada već legendarni performans koji završava sukobom s bezbjednosnim snagama i stupanjem na scenu sablaznutih monahinja. Tu je i akcija izvedena na stadionu gdje se igrala finalna utakmica Svjetskog fudbalskog prvenstva 2018. godine, a na čijem je samom početku djevojkama iz ove grupe pošlo za rukom da skrenu pažnju na sebe i izvedu svoj nastup, ili pak protest vezan za Zimsku olimpijadu u Sočiju. Sve, naravno, uprkos zvaničnim bezbjednosnim službama i onim neoficijelnim samozaštitama države i društva koje se javljaju spontano, ispunjene šokom i nevjericom da neko uopšte može da protestuje ispred samog oltara, ili pak da protestuje protiv sistema tako što će urinirati ništa menje nego nad slikom samog predsjednika države Vladimira Putina.
Sve ovo je posjetiocu izložbe transmitovano pažljivo izabranim video-snimcima, kao i fotografijama koje podcrtavaju najvažnije momente akcija i intenziviraju njihove poruke. Sve u svemu, može se reći da je upotrebom relativno skromnih sredstava ovom umjetničkom kolektivu, kako se grupa Pussy Riot samodefiniše, pošlo za rukom da predstavi svoj angažman, da hronološkim metodom koji je izabran kao nit vodilja same izložbe pokaže kako je odgovor države u vidu represije rastao. Ali ne samo države, nego je otpor rastao i kod onih snaga, koje poput desničarske omladine na drugoj strani političkog spektra, nisu mogle a da ne pojačaju konfrontaciju u odnosu na grupu koja je, skoro pa per definition, njihov protivnik.
Gradska umjetnička gerila
U stvaranju, sada već svima prepoznatljivih likova, grupa Pussy Riot se odlučila za jarke boje odjeće u kojoj djevojke nastupaju na jednoj, te za kape-fantomke na glavi koje potpuno skrivaju lica, na drugoj strani, ukazujući tako da individualnost nije ono primarno, nego da tu ulogu ima kolektiv. On je taj koji djeluje jedinstveno, njegova iznenadna pojava i neočekivani nastup su izraz kolektivnog nezadovoljsva i izazov su za vladajući establišment i njegove institucije. Dobija se utisak da je to neka vrsta gradske gerile, koja svojim ekscentričnim, ali još uvijek umjetničkim sredstvima, stalno provocira i čika sve što je u ruskom društvu nedodirljivo, pa ako hoćete i sveto. Na ovom fonu je na pr. akcija postavljanja zastava LGBT populacije na sve važnije institucije u Moskvi. Sve se dešava u cik zore i još na dan kad sam Vladimir Putin, inače deklarisani zaštitnik tradicionalnih porodičnih vrijednosti, slavi rođendan. Ovu akciju, posredovanu video zapisom, posebno zanimljivom čini jedan drčni mladi učesnik, koji se mladalački naivno raduje njenom uspjehu, uvjeren da reakcija sistema neće izostati, vjerovatno nedovoljno svjestan i koju cijenu treba za to platiti.
Performansi i akcije koje grupa izvodi trebalo bi da su nenasilni i da ostanu u okvirima umjetničkog izraza. Pa ipak, dovođenje grupe u vezu s aktivizmom i upotrebljavanje pojma protest u vezi s njenim radom, kao i čitava tematika koja je u središtu njenog interesovanja, ne može a da ne izazove reakciju tog istog establištmenta. Akcija prosto traži reakciju, moglo bi se reći. Bar je tako bilo u prošlosti, a tako je i sada u Rusiji. Već sami počeci rada grupe koji datiraju od 2011. ukazuju da se ista nije mogla zadovoljiti mogućnošću da nastupi bez reakcije okoline. Tadašnji nastupi grupe, koji su bili intonirani kao kritika viših društvenih slojeva, dočekani su s priličnom dozom ignorancije i arogancije, što je naravno tražilo podizanje nivoa transparentnosti njenog djelovanja. Žedna reakcije, jedino što grupa nije mogla prihvatiti bila je ignorancija, ili tačnije, negacija da uopšte postoji.
Ništa novo pod kapom nebeskom
Ništa novo pod kapom nebeskom, rekli bi stariji ljubitelji ruske angažovane umjetnosti koji se sjećaju kako su prolazili nebrojeni umjetnici iz vremena sovjetske ere. Nova je samo forma, umjetnički izraz je dopunjen video insertima i uličnim performansom, plus još društvenim mrežama koje daju neslućene mogućnosti objema stranama, kako izazivačima, tako i izazvanima.
Pa ipak, kad se nađete na kraju ove izložbe smještene u donjoj etaži čitavog jednog krila Louisianinog zdanja i kad izađete iz atmosfere jednog vječno podijeljenog svijeta, upitate se da li je moguće da stvari krenu u nekom drugom pravcu. Da li je u ruskom slučaju moguća neka drugačija koegzistencija umjetnosti i vlasti, osim ove koja završava drakonskim reakcijama, pritvorima i visokim zatvorskim kaznama koje su i ovaj puta slijedile? Tim prije, što se radi o mladim ljudima koji će, nema sumnje, mijenjati svoj stav u pogledu mnogo čega, pa najvjerovatnije i u pogledu same Rusije, njene pozicije i uloge u savremenom svijetu. Možda je pretjerano očekivati da će ih tamošnji sistem vratiti sebi i razbacati po raznim prestižnim pozicijama, kao što se desilo na Zapadu kada je bunt revolucionarne 1968. splasnuo, iako bi takav razvoj događaja svakako bio poželjan.
O ovim i sličnim pitanjima ne možete a da ne razmišljate kad definitivno napustite potresnu izložbu Pussy Riota i nađete se u prepunom kafe-restoranu istog muzeja, gdje mnoštvo upravo tih, nekada tako revolucionarnih šezdesetosmaša sjedi udobno, jede rakove i pije vino, samo nekoliko trenutaka pošto su napustili jedan tako blizak, a ipak vrlo dalek svijet.
Bonus video:
