Pjesnici su u Crnoj Gori od davnina imali i neprestano učvršćivali istaknuto mjesto u društvu. Narod ih je uvijek i s razlogom cijenio, vjerovao im, pamtio njihove poruke, prihvatao ih. Jer pjesnici su u Crnoj Gori uvijek bili s narodom ili pred njim, pjevali, živjeli i borili se duboko svjesni svoje uloge i dužnosti. Ljudskim, progresivnim i slobodarskim angažmanom, a prije svega pjesničkim djelom, činili su čast i narodu i poeziji. Zato, biti pjesnik u Crnoj Gori uvijek je značilo i obavezu da se ljudski uspravno, hrabro i dostojanstveno živi, tvori i zbori, kako to (o)poručuje i Jevrem Brković:
“Biti suncu pred očima,
kad sve pišti, čak i drača,
kad je sudnja ura svima,
uspravi se i koračaj”.
Jevrem Brković je napisao preko devedeset knjiga poezije, romana, drama, polemika, pripovijetki, eseja. Oko sebe i svog djela neprestano je pobuđivao i uvećavao interesovanje čitalaca i kritičara. Bilo da je u pitanju gusta, metaforikom nabijena proza Monigrena, krležijanski britke poruke “Glosarija”, njegoševska upitanost nad sudbinom čovjeka i naroda Brđanske zemlje i Duklje, pamfleti ili eseji, Brkovićevo djelo, a pogotovu poezija, izazivali su najveću pažnju i radoznalost čitalaca i kritičara.
Rijetko se o kome kao o njemu pisalo (o čemu svjedoče i dva zbornika kritika “Otkrivanje crnogorske Atlantide” i “Drama dukljanskog prostora”), studije Ivana Salečića, Duška Arežine i Blagote Draškovića.
Iako je svakom knjigom proširivao tematske krugove svoje poezije i donosio nešto novo, Brković je neprestano potvrđivao da je pjesnik Brđanske zemlje, Crne Gore, odnosno Duklje. Gotovo svaka njegova knjiga je poema Crnoj Gori, poetska metafora Brda i Brđanske zemlje, stvarne i moguće, mitske i istorijske, vječite, prepoznatljive u svijesti i mašti, u prostoru i vremenu. Brda - to su pjesnikov i naš “prvi svemir”, zavičaj sa svojim ljudskim i etičkim principima, zahtjevima i vrijednostima utemeljenim na vjekovnoj borbi crnogorskog naroda za odbranu slobode i slobodnog čovjeka. Brda i Brđanska zemlja imaju svoje mjere i visine koje se nikad ne smiju iznevjeriti - ako se hoće u život i pjesmu, u pamćenje, u smrt, ako se hoće, a mora se - biti čovjek!
“Iz kamenite sam zemlje mitske...” - kaže Brković
U toj mitskoj, koliko i realnoj Brđanskoj zemlji, Brkovićevi Kamenštaci žive u skladu sa naucima iz Domaćeg vaspitanja. Okrenuti prošlosti, oni i u smrt odlaze “s budućnošću ispod glave”. Oni i žive tako da bi i poslije smrti “imali svoju goru i brdo” (Vojšin vrh, Teutin prsten, Nikšin kiljan, Ljutanov kamen), “brda koja svijetle” i koja i svojom toponimikom prerastaju u simbole, u trajne biljege neprekinutosti života. U Brđanskoj zemlji “mrtvi će se jedino naživjeti”, kaže pjesnik, otkrivajući tim jednostavnim stihom svu dramatiku, sudbinu i urote, zla vremena, nesreće, pogibije, diobe i stradanja Crne Gore.
U njoj su samo mrtvi bez rana, samo oni spokojni, nadmoćni i sigurni, oslobođeni svega što nas čini malima i slabima. Obogaćeni vjekovnim iskustvom i životima prethodnika - oni su jedino vječni. Brkovićeva okrenutost prošlosti uslovljena je životom Kamenštaka, ona mu je neophodna da upoređujući sadašnjost s njom, izrazi svoj i bunt protiv sve veće otuđenosti čovjeka, njegovog moralnog pada, sebičnosti i kukavičluka. A prošlost je tu da mu posvjedoči - da su do budućnosti stigle samo one vrijednosti, koje su imale snage da izdrže sve izazove vremena i nevremena, kao i one ličnosti koje čine sve da budu Primjer. Primjer ili kako se postaje Primjer, pokazuje Brkovićeva antologijska pjesma “Srećne rane”.
Izatkana na bogatom fonu tužbalice, ova pjesma neočekivanim obrtom postaje nadahnuta apoteoza života u Crnoj Gori. Jeka vjekova, tamni ritam elegije i bola nad smrću čovjeka prerastaju u uzvišenu himnu moralnom i duhovnom življenju na crnogorskom kamenu. Sintagma srećne rane je pjesnička nadgradnja crnogorske specifičnosti da se za smrt, zasluženu životim i Primjerom - kaže: lijepa smrt. Srećne rane čovječe, srećne rane junače, s njima ti pobjeđuješ i smrt i život, s njima postaješ naš više nego što si ikada bio, s njima ćeš se “naživjeti, nastojati i naslušati”. Trajaćeš kao pjesma za koju riječi rastu kao biljke, iz kamena, iz groba, iz lobanja. Sugestivno, nadahnuto, njegoševskim duhom i snagom progovorio je Jevrem Brković o sudbini Crne Gore. Pjesnik, narod i pjesma su se poistovjetili. Snažnim, bogatim i jezgrovitim jezikom, duboko ukorijenjenim, u žile i biće naroda, iz jeke i leksike tužbalice i vjekova - pjesnik je izvukao poruke nade, otpora i vjere, pokazujući magične, ekspresione i emocionalne mogućnosti jezika kao i neuništivosti naroda.
Kao bezimeni, epski, svevremeni narodni rapsod, i Brković sve zna i vidi, razumije, u dosluhu je sa zemljom i vodom, ticama i zmijama, mrtvima i živima. On u svakoj pjesmi osjeća pulsiranje života, istinu i mudrost, provjerenu i potvrđenu kolektivnim iskustvom mnogih naraštaja, misaono i emocionalno doživljava istorijsku sudbinu Crne Gore, njen usud i ukletost, tragiku i rane. Crna Gora i njeni ljudi osnovni su motiv ove poezije.
“Ne kuni u đecu i Crnu Goru,
Njoj i slamka jedna može da prelije,
Tu se smrt uvukla i svaku su zoru,
Ispunile kletve, jauci, davije...
Iz nje život skube samo inat goli,
Voljeti se ne da, satire ko kuga,
Od nje se razboliš, ne priznaje boli,
Smrt je u toj zemlji jedina zasluga...”
U Brđanskoj zemlji, u Crnoj Gori, sve dobija značaj metafore. I sama Brda i Kule postaju svjetleći simboli kroz vrijeme. Sa njih se vidi daleko - u prošlost i budućnost. Zahvaljujući pjesnikovoj imaginaciji i nadahnuću kojim je sve čega se dotakao pretvorio u pjesmu, i zavičajno Đurđevo brdo nadmoćno ulazi u poeziju i život:
“Svakog dana izlazili smo na brdo
da vidimo što čine naši po svijetu...”
Zavičaj obavezuje da se uspravno i ponosno živi i opstaje na svakom mjestu i u svakoj prilici. U svijetu - pogotovo! U zavičaju je uvijek više imena nego brda. Ako se hoće svoje ime brdu, gori, lazu ili vodi - mora se zaslužiti! Vraćanje zavičaju jeste vraćanje sebi, nepomućenim izvorima, dukljanskim predanjima, tvrdim i bijelim Kulama zidanim kostima predaka i potomaka, uvijek otvorenim za prijatelja, gosta i nevoljnika, punim đece, života i smrti, pod čijim šljemenom se rađa i mre ali se nikad ne samuje.
Iako izuzetno plodan stvaralac, Brković je birao teme o kojima je pjevao; svakoj pjesmi se davao kao da mu je oporuka, kao da poslije nje više neće pisati. Zato mnoge njegove pjesme, iako predstavljaju kariku poeme o Crnoj Gori i Duklji, i izdvojene zrače izuzetnošću umjetničkog ostvarenja. Vjera u moć poezije, svojstvena crnogorskim pjesnicima, najizrazitija je kod Jevrema Brkovića.
***
Otvorena pred čovjekom i vremenom, pred suštinskim pitanjima ljudske egzistencije, iskrena, duboko doživljena i proživljena, Brkovićeva poezija lako nalazi čitaoce i poklonike, ali i pobuđuje mnoga pitanja na koja odgovore tražimo u sebi.
I kad je buntovan i prkosan, i kad je sjetan i nostalgičan, uznemiren ili uvrijeđen, i kad pati i kad pamti, on je svoj, autentičan, snovidac i čitač tmine, svjedok i tumač dukljanske drame, kad je uvjeren u svoju apostolsku, kulturološku i društvenu ulogu - i još više - samouvjeren u nadmoć, premoć i svemoć svog umjetničkog djela, on je Crnogorac, zaljubljenik i zatočenik Brđanske zemlje, zahvaljujući kojoj je i pjesnik, njen, monigrenski, najcrnogorskiji.
I najveći!
Bonus video:
