Uronio je Nikšićanin Arsenije Lalatović u škrinju predaka, izvukao iz nje sjećanja, obojio ih čovječnošću i podario publici zbirku sastavljenu od 69 kratkih priča naslovljenih „Iz škrinje“.
Lalatovićev književni prvijenac, koji se „pekao“ dugi niz godina, promovisan je u sali „Zahumlja“ a brojna publika je imala priliku da čuje šta je to autor izvukao iz škrinje i zbog čega urednica izdanja, dr Marijana Terić, knjigu naziva testamentom očuvanja usmenog nasljeđa.
„Kao rezultat zagledanosti u unutrašnost čovjekovog bića, nastala je knjiga 'Iz škrinje' koja sabira priče o tome kako se nekada živjelo, radilo, mislilo, voljelo, umiralo. U Lalatovićevoj 'škrinji' sačuvana su sjećanja, priče o zaboravljenim običajima, važnosti porodice, potomstva, priče o poštovanju roditelja, supružnika, ali i sve one priče o pojedincima koji su obilježili našu prošlost“, kazala je Terić.
Prema njenim riječima, zbirka daje odgovore na vječita životna pitanja o smislu čovjekovog postojanja, pa je upravo iz tog razloga u fokusu svake priče čovjek i njegova psihološka dimenzija.
„Autorove projekcij svijeta počiva na narodnoj mudrosti tako da gotovo svaka priča sadrži misaono zgusnute premise, moralno-psihološke sinteze ili filozofske implikacije. Svoje pričanje Lalatović pripisuje pripovjedaču iz naroda, tako da se ovo djelo izdvaja specifično dijalekatskom leksikom. Autor je time želio da zadrži sjećanje na izvorni govor naših predaka, zbog čega pričanje stilizuje kao neposredni doživljaj pričaoca, odnosno priče dobijaju ton spontanog kazivanja“, kazala je Terić, koja je i jedna od recenzentkinja knjige.
Zbirka obiluje velikim brojem arhaizama i riječi koje su gotovo iščezle iz našeg govora.
Lalatović, kako je rekla Terić, govori u ime svih onih koji su zaboravljeni tako da želi da oživi literarnu tradiciju u kojoj je „snaga izgovorene ili prećutane riječi određivala čovjekov životni put“.
„Slikajući psihologiju jednog naroda, Lalatović stvara neponovljive ljudske živote. A ovo su male priče o velikim ljudima. Ovo su priče o herojima jednog vremena. A knjiga jest testament u očuvanju naše tradicije, kulture, jezika, odnosno cjelokupnog usmenog nasljeđa. Lalatović piše da se ne zaboravi, jer zapisati znači čuvati od zaborava. 'Zapiši pa će i Bog upamtiti' davno je rekao Andrić“, zaključila je Terić.
Prema riječima Nataše Lučić, koja je takođe napisala recenziju za knjigu „Iz škrinje“, sreća je što je Lalatović odlučio da zabilježeno objavi, „jer ne znaju naša djeca danas šta je to amanet, šta znači čuvati svetinje u obliku riječi i podariti ih u ruke potomstvu na čuvanje i nezaborav, kao što se nekada u ruke barjaktaru predavao barjak“.
"Ovo je knjiga koja vaspitava i prevaspitava, koja treba da posluži kao nauk, da se ne mora sve i po svaku cijenu. Zato su teme koje obrađuje uvijek aktuelne, biti i ostati čovjek. Iako smo prolazni, o nama ostaje dugo u pamćenju sredina u kojoj smo živjeli i ljudi koji su nas poznavali samo ta misao, misao o našem čovječanstvu, dobroti našeg srca. I zato će zbog pouka i poduka koje sobom nose, neka od ovih priča, nadajmo se, završiti u školskim čitankama“, kazala je Lučić.
Kako je istakla, iz Lalatovićevih priča mlađi naraštaji mogu naučiti šta to znači imati integritet.
„Čvrstu riječ, biti obični mali čovjek koji se dostojanstveno nosi sa raznim životnim situacijama i opstaje u svakodnevnoj, u vječnoj borbi dobra i zla, kroz koju ga vodi svijetla zraka nade zbog koje vrijedi živjeti...Pisanje je dar od Boga. Najbolja škola koja probuđuje ovaj dar je usud, nemaština, strahovi. Kad čovjek sve to proživi, pisanje postaje borba sa samim sobom, pa i sa specifičnim vremenom koje nam je sudbina namijenila da budemo njegovi svjedoci. Prezirući kružne tokove i svakodnevne jadikovke i žalopojke, Arsenije gradi svijet svojih junaka, koji predstavljaju i svojvrsni pečat jednog vremena i duha prošlosti autentično za ovaj naš crnogorski i nikšićki krš", kazala je Lučić.
Prema njenim riječima, pouke iz prošlosti na koje autor podsjeća, govore nam koliko smo zaboravili da budemo ljudi i koliko smo se „uljuljkali u svoje svakodnevne obaveze i živote nemajući često vremena za razmišljanja o ozbiljnim temama“.
„A jedna od najozbiljnijih, o kojoj treba uporno da razgovaramo sa potomstvom, danas je kako postati čovjek. Onaj koji nipošto neće dozvoliti da mu istinu mijenjaju za laž“, poručila je Lučić.
Nije Lalatović sabrao samo priče, nego i recenzente, a još jedan je publicista Dragoslav Bato Perović koji je istakao da su ga posebno fascinirali autentični likovi iz knjige.
“Jednog lika da smislite da bude autentičan je jako teško, a Arsenije je smislio 50 likova koji su nevjerovatni, koji bi, da je Živko Nikolić živ i da je na vrijeme imao ovu knjigu u rukama, vjerovatno našli mjesto pred njegovom kamerom“, kazao je Perović.
Sve dođe i prođe, a na početku, kraju, i uvijek, kazao je autor zbirke, važno je biti i ostati čovjek.
„Hoću da vjerujem da je ova zbirka kratkih priča putokaz, i ko god da je bude čitao, i ko god da je čita, hoću da vjerujem da te prave stvari i prave vrijednosti će uvijek biti tu. Vjerujem da je ova zbirka moj skromni doprinos da čovjek, kako Njegoš kaže, šta je čovjek, a mora biti čovjek, uvijek mora biti i ostati čovjek“, poručio je Lalatović.
Odabrane priče iz knjige pročitao je glumac Nikšićkog pozorišta, Velizar Vejo Kasalica i profesor Ratko Bato Ćetković, koji je pročitao i recenziju književnika Branka Janjuševića. Voditeljka programa, koji je organizovala JU “Zahumlje u sklopu decembarskog repertoara „Nikšićke kulturne scene“, bila je književnica Milica Bakrač.
Bonus video:
