Tražiti oprost za zločin u Štrpcima počinjen prije 30 godina, a koji i dalje traje, hrabro i odgovorno govoriti o tome, jedino je što sa moralnog i etičkog aspekta preostaje društvu nakon decenija tišine i ignorisanja žrtava iz kobnog voza “671”, poznatijeg kao “Lovćen”. To je nakon premijere predstave “671-Lov” u utorak veče u Crnogorskom narodnom pozorištu, poručila mlada rediteljka Hana Rastoder.
“Takođe, potrebno je istražiti jezero Perućac u kojem se i dalje nalaze posmrtni ostaci žrtava ovog zločina, ali i mnogih drugih zločina devedesetih”, kazala je Rastoder i dodala da i sama nosi jednu vrstu transgeneracijske traume vezane za taj zločin, koja ju je dodatno podstakla da postavi ovo djelo za koje je napisala dramski tekst.
Velika, važna i neistražena tema zločina u Štrpcima ostavlja nebrojena pitanja, a koja otvara i hrabra predstava Hane Rastoder. Svojim radom ona otima od zaborava i tišine događaj iz 1993. kada je iz voza na pruzi Beograd-Bar kod stanice Štrpci oteto i ubijeno 20 civila kojima je sudbinu odredilo samo ime...
Istovremeno suptilno i snažno, Rastoder i glumački ansambl govore o osjetljivim temama otvarajući vrata porodičnog doma familije koja je upravo u tom vozu izgubila jednog člana. Slojevitost priče ogleda se u nizu načetih problematika koje vuku korijene iz traume, a čije se posljedice granaju u različitim pravcima i osjećaju i dan-danas.
“Pratimo dramu porodice traumatizovane gubitkom člana porodice, tj. reperkusije društvene krize na jednu od njegovih tvorbenih jedinica - porodicu. Porodica se preko noći našla bez društvenog oslonca, u mraku bez odgovora na pitanja o sudbini njihovih otetih, usred cijepanja njihove domovine, Jugoslavije”, rečeno je ranije u opisu predstave.
Izvedba najavljena za 20 časova kasnila je oko sat i po vremena, zbog nepredviđenih okolnosti, ali je publika strpljivo sačekala da kompletan glumački ansambl stupi na scenu u 21.30 i pozdravila ih gromoglasnim aplauzom. A onda je uslijedila tišina. Muk u publici i bol koja se prolama sa kamerne scene “Studio” formirali su atmosferu tjeskobe koja opominje da se ovaj zločin ne smije zaboraviti, da kolektivno sjećanje mora istrajati, da se pravda mora zadovoljiti, a nove, mlade generacije učiti i znati kako se ništa slično ne bi dogodilo.
Epilog zločina u Štrpcima i dalje se čeka i/ili ignoriše, dok predstava i okupljeni tim ukazuju da je neophodno progovoriti. Dugo se čeka(lo), pa je zato ova predstava još i veći podvig kreativnog tima i rukovodstva CNP-a, a poruka jasnija s obzirom na to da dolazi iz krovne pozorišne institucije.
Autorka dramskog teksta i rediteljka Rastoder istakla je da se nada da će gledaoci nakon svake izvedbe izlaziti sa pitanjima i “sviješću da se radi o zločinu koji traje 30 godina, koji nije završen, nego koji i dalje traje”.
Pažljivim rukopisom autorke, uspješno je naravljen otklon i izbjegnuto je generalizovanje krivice, kolektivne krivice, ali i patetike i bilo kakve vrste plesanja sa ekstremnim terminima i definicijama koje ne vode ka razrješenju već novim razdorima... Sa druge strane, pitanje kolektivnog sjećanja, odnosno zaborava, ali i kolektivne odgovornosti istaknuto kao zajedničko, zarad zajedničke budućnosti.
“Mi smo se u predstavi bavili kolektivnom krivicom, zaboravom, ali ponavljam da je ključna stvar u ovom trenutku, i jedino što mi kao društvo možemo da uradimo, jeste da tražimo oprost za zločin koji je počinjen nad 20 nedužnih civila, nad stotinama živih i mrtvih članova njihovih porodica... To je zločin koji traje 30 godina, kao što kaže replika, a molba za oprost je jedina stvar koju možemo da uradimo u ovom trenutku”, rekla je Rastoder nakon premijere i dodala:
“Hrabrost i prostor da se bavimo ovim temama jedini je put da bilo šta riješimo, ne da zaboravimo, već da se suočimo sa svim problemima koje naše društvo ima”.
Mladi glumac Kristijan Blečić istakao je da je za njega poseban izazov bilo istraživanje same teme o kojoj prethodno, priznao je, ništa nije znao.
“Ja nisam imao pojma da se to dogodilo kod nas. I to je za mene prvenstveno nešto poražavajuće za ovu zemlju - da ja kao neko ko se rodio poslije tog događaja ne znam ništa o tome! Zato mislim da o tome treba da se govori i da mladi treba da znaju. Moj izazov je bio upravo to, da spoznam šta se tu dogodilo... To je kao neka tabu tema o kojoj se ne govori. Žao mi je što nećemo moći da nađemo istinu i nalogodavca koji je sve to tražio, ali je naša misija da ispričamo priču i pokažemo kako je taj događaj pogodio jednu porodicu u Crnoj Gori koja je ostala bez svog člana”, objasnio je Blečić.
Kompaktan ansambl predvodila je mlada glumica Jovana Brnović koja je efektno iznijela tešku ulogu i prisutnima prenijela razarajuće emocije koje ostaju nakon traume i nepravde. Ona je primijetila da je atmosfera nelagode i saosjećanja obuzela kamernu scenu, te da ljudi ostaju bez riječi, ali zamišljeni.
Premijernim postavljanjem “671-Lov” na scenu “Studio” uspješno je nastavljen niz kvalitetnih inscenacija u Crnogorskom narodnom pozorištu, ali i pokretanja tema neophodnih za progres društva i teatra. Stiče se utisak da je Crnogorsko narodno pozorište uveliko ušlo u novo poglavlje produkcije, a definitivno uspješno zatvorilo prvi dio sezone.
Predstava je ujedno je i završni ispit master studija pozorišne režije koju Rastoder pohađa na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi redovne profesorice Radmile Vojvodić. U predstavi igraju i Dejan Ivanić, Tihana Ćulafić, Milica Šćepanović, Ognjen Sekulić. Ivanka Vana Prelević je uradila odličnu scenografiju i vajarske radove koji upotpunjuju atmosferu, kostimografkinja je Mia Đurović, kompozitor Enes Tahirović, asistentkinja rediteljke je Nataša Milićević, izvršni producent Danilo Milatović, inspicijent Slobodan Vujadinović, a suflerke Mirjana Pejović i Gorica Šuškavčević.
Edukovati, ali ne vraćati mlade u sjenku devedesetih
Jovana Brnović nosi možda i najupečatljiviju ulogu i velikom snagom izgovara najteže riječi. Nakon premijere je istakla da nije slučajno što je priča prikazana kroz žensku vizuru Amre, Selme i Esme koje su ostavljene na milost i nemilost borbe i života.
“Željela bih da sve te žene koje su prošle kroz taj pakao znaju da mi dijelimo teret zajedno sa njima. Ja sam se trudila da dokučim i ispričam priču Amre koja je bila jedna od tih žena koja je ostala bez muških članova porodice. Trudila sam se, ali mislim da ne mogu ni da zamislim kolika je stvarno ta bol”, rekla je ona i dodala da je veliko i važno pitanje kako sljedeće generaciju uputiti ka pravim vrijednostima, edukovati ih o događajima devedesetih, ali ih ne vraćati u sjenku tih dešavanja.
Bonus video:
