Crnogorci su naročit narod! - reče mi dr Zorka Milić, profesorica Njujorškog univerziteta, rođena u Pensilvaniji, a porijekIm iz Riječke nahije, rodnog kraja slavnog crnogorskog slikara Petra Lubarde...
Imao sam sedam godina kada sam u Osnovnoj školi “Njegoš” na Cetinju prvi put vidio Lubardu. Bio sam učenik prvog razreda kod učiteljice Ljubice Sekulić. Lubarda je u jednoj od učionica imao atelje; tu je i stanovao. Onizak, debeljuškast, kao snijeg bijele kose, u širokim bijelim pantalonama, prošao bi katkad hodnicima ove najstarije crnogorske škole. Odvajao je nekom svojom naročitom pojavom.
U svim oblastima, tradicionalno, Crna Gora daje velike stvaraoce, posebno u likovnoj umjetnosti. Milo Milunović, Petar Lubarda, Pero Poček, Risto Stijović, Miloš Vušković... hrabro su se otisnuli u veliki svijet, izuzetno doprinoseći razvoju crnogorskog slikarstva i vajarstva. Milunović je studirao slikarstvo u Firenci; a od 1919. do 1932. s kraćim prekidima boravio u Parizu. (Pričao mi je Gustav Krklec da ga je Milunović u pariškom Cafe des Lilas učio da igra bilijara).
Petar Lubarda, Milo Milunović, Risto Stijović, donosili su u Crnu Goru duh Pariza, a Miloš Vušković Beča.
Poslije herojske pobjede crnogorskog naroda protiv fašističkog okupatora, već u ranim poratnim godinama, Crna Gora je postala značajno središte likovne umjetnosti. Osniva se na Cetinju Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, otvara Umjetnička škola, zatim i Umjetnička galerija...
Bilo je to vrijeme kada se, kako reče Vito Nikolić, u svemu oskudijevalo, osim u ljudima.
Razbuktalo se Cetinje.
Lubarda intenzivno slika cetinjske pejzaže, crnogorska brda, krš, Košćele, porušeno selo Čekanje, šipkove, Njeguše, Lovćen, Skadarsko jezero... Ljude.
Prijatan sagovornik; neposredan, iskren, otvoren. Govori ljubotinjski; iz duše mu isijava toplina, poštenje...
Uvijek se valja podsjetiti na neke karakteristične djelove iz mojih razgovora s njim... Pitam ga da li je imao uzore u slikarstvu?
- Znate, uzor je često jedna tendencija ili nemoćnosti ili polazne tačke. Ako je riječ o nemoćnosti, onda taj uzor nosi i jednu posljedicu, da je čovjek, odnosno umjetnik, pripadnik neke škole ili pravca. Po mom mišljenju, kreatori nikad nijesu mislili da stvaraju škole ili pravce, već da realizuju svoje neminovnosti, odnosno zapažanja i stremljenja jednog vremena, epohe. U drugom smislu, uzor je više potvrda nego sam uzor, tj. neka polazna tačka za stvaralačku moć - pričao mi je Lubarda.
- Eto, Njegoš je upotrijebio narodni ep, narodne izreke, kao materijal, a ne kao cilj, jer, jakom duhu nijesu potrebni plagijati. Kad takav duh uzima, on mora da daje tri puta više. I umjetnost se daje a ne oduzima. Što je Njegoš napravio s tim? Otvorio je nove misaone puteve a nije ništa ponavljao. To je suština Njegoševog pisanja. Da li je on Srbin ili Crnogorac, ili, eventualno, neke sasvim druge nacije ili rase, to uopšte nije važno. Ali je bitno da je od one nacije iz koje je ponikao mogao da vidi i ponese njen ljudski kvalitet... Nažalost, ja takvim neposrednim tehničkim putem nijesam išao, jer proces mog vremena, ako nije po godinama dugačak, on je intenzivan i bogat događajima. Možete misliti, ja sam u svom djetinjstvu imao prilike da gledam arhaične ljude koji su izgledali kao da su iz doba prastare klasike. Međutim, ti ljudi su bili prethodnica atomske energije - kaže Lubarda. - Eto, prvi put kad sam stupio u Luvr, iako sam bio, to mogu slobodno da kažem, nepismen u likovnom smislu, meni su Egipćani izgledali kao da su iz mog rodnog mjesta Ljubotinja. Vidio sam da su se češljali drvenim češljevima kakve je upotrebljavala i moja baba. Možete misliti, ovaj drveni češalj i pojava aviona bili su neposredno jedan do drugog. Morao sam se nekako oslanjati na doživljaje i psihu tih nesrazmjernosti u vremenu: arhaičnih i supermodernih. Tu sam potražio neku snagu i hranu. Iz tog intenziteta jednog takvog doba ja sam uzimao. I ukoliko sam nešto stvorio, onda su ovo bili presudni faktori da sam ovakav kakav sam...
Njegoš mu uvijek na umu. Prilikom obilježavanja stogodišnjice Njegoševe smrti, 1951. godine, Lubarda je napravio dvadesetak slika posvećenih Njegošu.
Petar Lubarda je rođen 27. februara 1907. godine na Ljubotinju, u Riječkoj nahiji, nedaleko od Cetinja.
Reći će istoričar umjetnosti, Milan Coko Marović, da je Lubarda, tu, u rodnom Ljubotinju, unio svu ljepotu, dinamiku i raznolikost pejzaža; tu je izgradio i definisao filozofiju življenja; uhvatio smisao kamena...
Prvi put izlaže u Parizu 1927. u Salonu nezavisnih, a prvu samostalnu izložbu priredio je 1929. u Rimu. Na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. dobio “Grand Prix”; u Sao Paulu, 1953-54. dobio Međunarodnu otkupnu nagradu. Na Trećem bijenalu u Tokiju, 1955. za sliku “Noć u Crnoj Gori” osvojio prvu nagradu, a Pikaso drugu. Nagradu Gugenhajm Lubarda je dobio 1956. godine, a Herderovu 1973. u Beču... Legendarnu sliku “Noć u Crnoj Gori” s kojom je nadvisio Pikasa, naslikao je 1951, godine.
Kao slikar sazrio je u Crnoj Gori.
- Davno sam počeo da slikam, ali mogu da kažem da sam sazrio oko 1948. godine, a dotle sam možda bio dobar poznavalac i dobar đak - rekao mi je Lubarda. - Moje je mišljenje da umjetnik možda ne mora fizički biti u svojoj okolini ili eventualno gdje je rođen, ali mu se neminovno nameće da crpi snagu iz jedne sredine. To umjetnika manje-više prati, i, zapravo, tu je neki praizvor. Ovdje ne mislim na lokalizam, nego na neku vrstu karaktera. Imamo danas jedan živ primjer: Pikaso nikad nije postao Francuz, a cijelog života je tamo živio. On nema u svojim djelima francuskog duha, već, naprotiv, ima jednu tvrdoću i oporost rodne Španije. I tek kada jedan umjetnik uspije da postane opšti prilog u razvoju umjetnosti, onda je on de facto neminovno i nacionalan. Dotle, svaka lokalna nacionalnost je perifernog značaja...
Na Cetinju je Lubarda boravio od 1946. do 1951. godine, a zatim odlazi u Beograd, tada glavni grad Titove Jugoslavije, uticajne i poštovane zemlje u cijelom svijetu, koja je neštedimice pospješivala i razvoj kulture. Država mu je obezbijedila atelje i smještaj na rezidencijalnom Dedinju (Iličićeva 1). U Galeriji Ulusa na Terazijama Lubarda je 1951. izložio slike koje je radio u Crnoj Gori tokom prethodnih pet godina. Bio je to vatromet boja; zasjala je Crna Gora! Ta čuvena izložba, kako je istakla istoričarka umjetnosti Olga Perović, bila je revolucionarni događaj koji je označio nova opredjeljenja likovne umjetnosti, nove stvaralačke slobode. Lubarda je grunuo s pejzažima čiji kolorit odražava čudno, pitoreskno podneblje Crne Gore i etos crnogorskog naroda. Njegov čovjek u figurativnim kompozicijama je upečatljiv, dinamičan, tragično uzbudljiv gorštak...
Jedan od velikih državnika toga vremena, jugoslovenski predsjednk Tito, podržavao je razvoj umjetnosti. To mi je potvrdio i crnogorski slikar Savo Radulović, koji je živio u Njujorku; sretao se s Titom.
- Tito je bio veliki prijatelj umjetnika i razumio je slikarstvo i literaturu vrlo dobro. Imao je širinu, razumijevanje za umjetnike - rekao mi je Radulović.
Lubarda je veoma uspješno predstavljao svoju zemlju na brojnim međunarodnim izložbama.Tito ga je cijenio, nerijetko primao, zadržavao se s njim u razgovoru na prijemima.
S Lubardom je prijateljevao Svetozar Vukmanović Tempo, istaknuti crnogorski revolucionar, narodni heroj, diplomirani pravnik, državnik. Stalno je dolazio u Lubardin atelje i gledao kako se rađaju slike. Zavolio je Lubardin stil slikanja.
- Na Lubardinim slikama živio je jedan drugi svijet, pun dinamike. Pažnju mi je privuklo platno na kome je slikar dao predio oko Boke; planine su se strmo spuštale u more i imale njegovu boju - kazivao je Tempo. - Iako sam toliko puta prolazio kroz Boku, prizor je bio za mene potpuno nov! Sliku sam kupio i prvom prilikom otišao na Lovćen da gledam čuveno slivanje boja, brda i mora...
Lubardina kompozicija “Sutjeska”, koja se nalazi u plenumskoj sali Skupštine Crne Gore, oduševljavala je Tempa.
- Kompoziciju “Sutjeska” doživio sam na svoj način: strašan obruč njemačkih kolona i ogromne mase gvožđa i čelika stežu grupe partizana razbacane u planini; čini se da će taj ogromni čelični valjak prosto smrviti šačicu ljudi koja se usudila da se suprotstavi - komentariše Tempo Lubardinu “Sutjesku”. - A u pozadini vidi se snažna eksplozija iza koje se nazire petokraka zvijezda. Snaga eksplozije se sliva s grupom partizana i meni dočarava utisak da ta šaka ljudi predstavlja takvu silu prema kojoj njemački obruč ništa ne znači!
Lubarda je često putovao. Odlazio je nekoliko puta u Rim, grad s bogatom umjetničkom tradicijom.
- Dešava se da i putujem češće, premda dvije godine nijesam putovao zbog bolesti. Vi ste mi pomenuli baš Rim. Ja bih Vam mogao o Rimu reći nešto što se ne odnosi ne samo na Rim. Meni Rim nikada nije predstavljao grad u onom smislu koji mi obično nazivamo gradom - veli Lubarda. - To je varoš koju ja shvatam kao knjigu u kojoj je ispisana istorija dviju velikih civilizacija, a mogu slobodno reći i tri: prva etrurska, zatim klasičnog Rima i treća hrišćanska era. I kad se nalazim u Rimu, često mi prođe misao što je čovjek sve gradio i što je sve rušio. Odnosno, gradio da podigne svoj duh i da ostavi jednu vidnu trasu svoga vremena i života. Suprotno od ovoga, Rim takođe ilustruje onaj dio ljudske upornosti koji se kreće i želi da postavlja nove stubove, nove riječi, nove nade. Čovjek je rušio ono od čega je polazio. Možda kad bacimo pogled unazad hiljadu godina, nalazimo realizaciju ljudskog duha, kopajući zemlju, tražeći da nam se izgubljeni duh pojavi opet na svjetlo dana. I vjerovatno da je to tako vezano. Da bismo gledali u budućnost potrebna nam je prošlost. Za nova stremljenja tražimo stare potvrde u najpozitivnijem smislu te riječi. Eto, takav mi izgleda Rim za koga ste me pitali. Nadajmo se da buduće ljudske drame, da sadržaji ljudskih drama, neće biti takva vrsta rušenja, koja su u krajnjoj liniji samoubilačka...
A na pitanje ko mu je bio učitelj u umjetnosti, Lubarda će reći:
- To je jedino bila Crna Gora!
Umro je u Beogradu, 13. februara 1974.
Autor: Slobodan Vuković
Bonus video:
