Ruski pisac, umjetnik, novinar, Lev Semjonovič Rubinštajn, protagonista prevratničke art scene iz osamdesetih (Moskovski konceptualizam), jedan od najžešćih kritičara Putina i njegove agresije na Ukrajinu, skončao je na moskovskoj ulici 14. januara, u saobraćajnoj nesreći... Smrt kao iz nekog teksta ovog majstora paradoksa i parodije. Umjesto klasičnih nekrologa, čitaoce Arta podsjetićemo na neke od njegovih briljantnih tekstova iz proteklih godina, koji su nerijetko objavljivani i u Vijestima
Ovo je pravi rat
Reči “nacizam” ili “fašizam” koje je svet počeo da koristi posle Drugog svetskog rata postepeno su, izlizane od svakodnevne upotrebe u sovjetskoj i postsovjetskoj propagandi, gubile svoje prvobitno značenje. Danas se, već sasvim ispražnjene od semantičkog sadržaja, ove reči koriste čisto instrumentalno, kao tobože jake i ubedljive retoričke figure.
Poslednjih godina je u retorici ruskog političkog establišmenta postalo poželjno da se ove reči, koje su dakle izgubile značenje, redovno koriste kada se govori o ukrajinskoj državi. Ako se reči ruskog predsednika da je “zadatak vojne operacije denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine” prevedu na bilo koji od jezika čiji govornici nisu izgubili vezu sa stvarnošću, normalna civilizovana osoba će odmah doživeti ono što se u psihologiji zove “kognitivna disonanca”. Odmah će početi da sumnja ili u mentalne kapacitete onoga ko je to izgovorio, ili u sopstveni razum.
Sa stanovišta klasične logike nemoguće je razumeti kako je “miroljubiva Rusija” napala “fašističku Ukrajinu” sa ciljem da je “demilitarizuje” i “zaštiti sopstvenu bezbednost”. Razumeti se može jedino ako se uzme u obzir da u političkom rečniku današnje Rusije reči više uopšte ne znače ono što zvanično znače u tomovima akademskih rečnika. Naprotiv, vrlo često imaju dijametralno suprotno značenje.
Jedinstvenost naše istorije između ostalog leži i u tome što se glavni događaji uvek odvijaju u prostoru jezika - možda jedinoj pravoj stvarnosti u ne baš tako stvarnom ruskom životu.
I sve se uvek ponavlja. Zapravo, ne, ne ponavlja se, rimuje se. Rima nije ponavljanje, rima je sazvučje. Dakle, nikada se ništa doslovno ne ponavlja.
Na primer, donedavno smo se svi plašili da ponovo naglas izgovorimo reč “rat”.
Odnosno, reč jeste izgovarana, ali se pod njom mislilo na jedini pravi “rat” - Drugi svetski rat. Drugih ratova nije bilo. Od davnina pa do današnjih dana.
Postojao je, međutim, jedan drugi, neobjavljeni rat, koji je oduvek trajao.
Stanovništvo ove zemlje oduvek je bilo podeljeno na dva nejednaka dela.
Jedan - onaj manji deo - uporno je podlost nazivao podlošću, kukavičluk kukavičlukom, glupost glupošću, a fašizam fašizmom. Drugi, veliki deo, podložan uticaju zvanične retorike, podlost je zvao patriotizmom, kukavičluk - neophodnošću da se uvaže okolnosti, direktnu agresiju zvao je zaštitom sopstvene bezbednosti, a želju naroda i društava za slobodom i otvorenošću - nacizmom.
I taj rat, lingvistički rat, rat za značenje reči i pojmova, bio je i ostao naš glavni i nikada okončan građanski rat.
Pa se tako ni ovaj rat, koji se odvija u Ukrajini pred očima čitavog sveta, ne naziva ratom. Ne, njega su odlučili da zovu “vojna operacija”.
Ali, ovo jeste pravi pravcati rat. Koji treba pod hitno zaustaviti. Kako? Kako god znamo i umemo, ali pod hitno. To je nešto o čemu moramo da razmišljamo svi zajedno, i svako ponaosob.
(Radio Eho Moskve, 25.02.2022; Prevela s ruskog Lana Budimlić)
Što nam nedostaje
Fale nam priče, pa makar i ne najljepše, ali sa sretnim krajem.
Isprva ću ispričati tri obične priče, više zabavne nego poučne.
A potom, ako bude, naravno, vremena i želje, pokušat ćemo zajedno odrediti što među sobom spaja te priče. Pošto su tako različite, reklo bi se da ih ništa uzajamno ne povezuje - ni zajednički prostor, ni zajedničko vrijeme, čak ni zajedničke sižejne radnje.
Ili hajmo ovako. Dok budem pripovijedao, istovremeno ćemo se zapitati o tome što fali nama, slobodnim ili neslobodnim potrošačima teške i bezizlazne informacijske hrane, koja, privijajući se uz zemlju i izazivajući kiseli osjećaj puzeće katastrofe, ne obećava ni zračak nade.
Ovo je prva priča.
U dječjoj kvartovskoj poliklinici, u koju smo otišli mama i ja da bi napravio pretragu krvi, povratio sam zbog prevelikog stresa na maminu suknju.
Dok je u toaletu prala svoju suknju, gledao sam na zidovima hodnika plakate o tome da treba prati ruke, voće i povrće prije obroka.
Kad smo naposljetku izašli iz poliklinike, na rukav njezinog svijetlog kaputa odmah se olakšao golub. Dok je tražila u torbi maramicu da bi obrisala golublji izmet, iz torbe je pravo u proljetnu bljuzgavicu ispala njezina putovnica.
Prvi i posljednji put sam čuo kako je mama psovala. Za mene je to bio toliko veliki šok da sam se pravio kao da ništa nisam čuo.
A zašto sam sve to zapamtio? Samo zbog toga što je odmah poslije toga mama odjednom rekla: “Idemo u slastičarnu kupiti tortu!”
To se nije događalo.
I mi smo kupili tortu! Baš onu, moju omiljenu, s raskošnom svijetlozelenom ružom od margarina, koja je cvjetala usred odnjegovanog biskvitnog cvjetnjaka. Već sam znao kome će dopasti ta bujna ruža, znao sam koji će srećković s ushitom i žudnjom otkinuti taj nevini cvijetak, i nisam se prevario.
Je li to sreća? Itekako!
A evo i druge priče.
Slabo mi je išlo s fizikom u školi. Slabo možda nije prava riječ, išlo mi je jednostavno loše.
A učiteljica iz fizike Eljvira Vasiljevna se radi nečega prema meni odnosila lijepo i bila anđeoski blaga prema mojoj apsolutnoj neosjetljivosti za njezin predmet.
Zbog toga što sam se stalno vrpoljio na satu, nazivala me je perpetuum mobile. I to sasvim dobrodušno. A iz istog razloga učiteljica iz zemljopisa Irina Abramova prozvala me “cirkulacijom vode u prirodi”, iako sam bio jako dobar iz zemljopisa, čak odličan.
S fizikom, ponavljam, nisam bio baš na ti. I kad sam na satu bio miran i nisam brbljao ili sa Šuhovom, ili sa Smirnovom, nisam pazio na predavanje, već sam jednostavno čitao neku knjižicu koju sam držao pod klupicom. Naravno, Eljvira Vasiljevna je sve to primjećivala, ali se pravila da ne vidi.
I uvijek sam kod nje imao čvrstu, solidnu trojku. “Iskreno vam se zahvaljujem, Eljvira Vasiljevna” - govorim ovdje i sad. Pa neka i s velikim zakašnjenjem, no zato od srca.
Uglavnom, sve je bilo dobro, no u jednom trenutku kucnuo je čas za polaganje završnih ispita.
Trebalo je dati i fiziku. A na ispitu je uvijek bila takozvana komisija, odnosno učitelji iz drugih razreda, između ostalog i iz fizike, a ponekad čak i direktor.
Izvukao sam papirić. Ne sjećam se koje je bilo prvo pitanje. A drugog se sjećam dobro. Bilo je praktično. Odnosno trebao sam od predložene garniture nekakvih detalja, kabela i šarafčića sklopiti radioprijemnik.
Sjeo sam za klupu, predodređen na propast. Opipavao sam i vrtio u rukama sve te stvarčice i naposljetku, u paroksizmu paničnog nadahnuća, počeo sam nasumice spajati jednu stvar s drugom nakon čega je kod mene ispalo nešto. Točnije - koješta. Uglavnom, štogod.
Nesumnjiv znak uspjeha za mene je bila ta okolnost da nije ostao ni jedan suvišan, neiskorišten detalj.
To je bilo sasvim nešto drugo od neprestano reproducirane u obiteljskim predajama priče o tome kako je moj brat kad je imao oko 8 godina, odnosno još prije mojeg rođenja, rastavio budilicu koju više nije mogao nazad sastaviti, jer mu je cijelo vrijeme ostajao jedan detalj-siroče - ili ovaj, ili onaj…
A gle mene!
“Sklopio sam” - rekao sam drhtećim glasom, još sasvim ne vjerujući u stvarnost ostvarenog čuda.
Eljvira Vasiljevna brzo je došla do mene, očima brzo preletjela plodove moje inženjerske djelatnosti, malčice se uznemireno osvrnula oko sebe i glasno, tako da bi je čuli članovi komisije, rekla: “Bravo! Pravilno!”
Ta pohvala toliko me je osokolila, ja sam toliko povjerovao u tom trenutku u svemoć ne samo ljudskog razuma kao takvog, već i mojeg pojedinačnog, da sam, odbivši mogućnost da se zaustavim na postignutom, odlučio provjeriti to čudo tehnike, pa sam navukao na sebe slušalice, počeo stiskati dugmad i vrtjeti amo-tamo nekakve polugice i kolutiće. Pošto nisam čuo ništa, čak ni karakteristično pucketanje, apsolutno ništa, ja sam se radi nečega, preko čitavog razreda, izderao: “A zašto se ništa ne čuje?” Moje riječi izgovorene su s određenim izazovom, čak pretenzijom za koju, međutim, nije bilo jasno kome je upućena.
Eljvira Vasiljevna, s tek iskrsnulim svijetlocrvenim pjegama po njezinom licu, jurnula je k meni i stisnutih zuba prosiktala: “Smjesta rastavi”.
Nekako sam odmah sve shvatio. I rastavio sam.
I komisija nije ništa primijetila! Ili se pravila da nije - u čemu je razlika!
Dobro se sjećam da sam tad dobio krila i da sam iz razreda izašao pun zanosa. Pa kako i ne bi: sve se završilo na najbolji način. A to da nisam sklopio prijemnik - koji će mi ionako to vrag!
Koji će mi vrag kad postoji takva sreća kao što je trojka iz fizike, na koju sad imam potpuno pravo zaboraviti. Zauvijek. Sreća!
I naposljetku.
Moj poznanik iz Vologde jednom je doputovao u Moskvu i prve večeri otišao u nekakav restoran.
To je bio cuger i u pijanom je stanju, treba reći, bio sklon skandalima.
Uglavnom, on se tamo, u tom restoranu, uspio jako brzo posvađati s jednim od posjetioca za susjednim stolom, i oni su otišli u garderobu da bez svjedoka razjasne karakter njihovog naglo eskalirajućeg odnosa.
Prvo je on, bez ikakvog uvoda, dobio udarac. Potom se, naravno, revanširao. Udarivši svojeg protivnika po jagodičnoj kosti, s užasom je vidio kako je iz njegove glave ispala loptica, zvučno udarila o pločice poda, nekoliko puta nestašno podskočila i živahno se otkotrljala pored školjke.
To je bila očna proteza.
Moj poznanik se toliko preplašio da se učas otrijeznio, odmah se počeo miriti s protivnikom te su se njih dvoje bacili u potragu za izgubljenim okom.
I oni su ga našli! I to oko bilo je svečano instalirano na svoje zakonito mjesto. A njihova zajednička i, što je još važnije, uspješna potraga postala je, stjecajem okolnosti, uzrokom ne samo burnog pomirenja sukobljenih strana, nego i budućeg prisnog prijateljstva, za što su odmah ispili svaki po čašu šampanjca.
Moj poznanik je rekao da su popili po čašu. Poznajući njega, ne bih rekao da se radilo o čaši. Ni o šampanjcu. Uostalom, čemu cjepidlačiti ako se radi o takvoj sreći i miru u čitavom svijetu!
Pa, eto…
Ponekad ih se prisjećam jer su mi te priče jako potrebne.
Zato što se sreća najsigurnije skriva na neko vrijeme u zakutcima i tajnim džepićima našeg sjećanja, i nju nije tako jednostavno naći usred zgužvanih papira, izgorjelih šibica i osušenih ogrizaka jabuke. No zato kad se neočekivano otkrije, zapljusne te takvim zanosom!
Prisjećajmo se.
(InLiberty.ru; preveo Ivo Alebić; Peščanik.net, 02.07.2020.)
Neumjesni akademik
Danas me više ni ne čudi da moskovske vlasti nisu odobrile održavanje ulične izložbe fotografija na Čistoprudnom bulevaru u čast stogodišnjice rođenja Andreja Dmitrijeviča Saharova. I to bez obzira na to što je Centru Saharov, koji je pripremao tu izložbu, već odavno obećao Odjel za kulturu da će mu ustupiti izložbene štandove.
Izložba je trebala biti otvorena 17. svibnja. A organizatori su 30. travnja dobili usmeni odgovor, koji je po svojem stilu tipičan za današnju prostačku maniru obraćanja vlasti s građanima. “Sadržaj je odbijen” - tako je glasio. Na pitanje zbog čega i o čemu se to uopće radi, organizatori izložbe dobili su ništa manje razuman usmeni odgovor da su “štandovi iskorišteni za neki drugi event”.
Kakva su to druga događanja zbog kojih je odlučeno da se brže-bolje odustane od manifestacije koja čuva uspomenu na ime, lik, ideje, rad našeg velikog sugrađanina? I zašto je odgovor bio usmeni? Nitko ne želi da je pod njegovim imenom-prezimenom-dužnošću potpisana još jedna državna pakost? Ako je to istina, to mogu shvatiti, ali teško da mogu odobriti.
Pročitao sam tekst obraćanja Centra Saharova u vezi s tom prostačkom odbijenicom. Dobro, dostojno, uvjerljivo obraćanje. Naravno, ja sam ga objavio na svojoj facebook stranici.
No ako bi se udubili i pokušali hladne glave ocijeniti karakteristike današnje političke i društveno-kulturne klime, onda je nemoguće ne postaviti retoričko i legitimno pitanje: no što im je kriv akademik, kojeg svojim zvižducima nije nadglasala patriotska javnost kad je za govornicom Kongresa narodnih izaslanika stajao i pokušavao nešto reći u isključeni mikrofon?
A ako imamo u vidu još jedan, sa samog vrha sankcioniran, ispad dobro organiziranog neprijateljstva prema slobodi i mirovnom civilizacijskom procesu, koji je najjače i najdosljednije utjelovljivao u sebi baš Saharov, onda takve akcije nisu započete danas.
Sjećam se kad je prije nekoliko godina kolektivno ludovao internet, kako je negodovao i čudio se, prenoseći iz jedne ruke u drugu video u kojem se još jednom pokazalo agregatno stanje kolektivnog razuma određene vrste.
U njemu su novinari postavljali različitim pametnjakovićima iz pokreta “Naši” (sjećate li ih se još uvijek?) jedno te isto pitanje.
Pitanje je bilo jednostavno. Ali ne za sve - u tu su kancelariju primali samo posebno nadarene pitomce kremaljskog vivarija.
Kakav užas! Nitko od njih, čini se, nije znao tko je akademik Saharov, čije ime nosi prospekt kamo su ih dovezli autobusima i gdje su na njih navukli bijele “slinčeke” te ih razmjestili u skladu s nekakvom nesumnjivo genijalnom redateljskom zamisli.
Zaista, tko je taj Saharov? Pa, očito onaj koji je izumio šećer, kako je drsko pretpostavila jedna od gospođica, vjerojatno najpametnija i najsnalažljivija od svih ostalih. Ostali nisu bili ni za to sposobni.
Tad sam napisao na svojoj stranici:
“I što je tu čudno? Što će im akademik Saharov? Tko je on uopće? Zar će im on pokloniti novi telefon, što li? Što će neki akademik onima čija je jedina svrha da osiguraju masovnost onoga čiji smisao ne razumiju, niti žele razumjeti. Čak kad bi i htjeli, oni ne bi mogli razumjeti. Ne samo zbog specifičnosti svojeg intelektualnog razvoja, nego i zbog tog očitog razloga što u tu, ako smijem reći, djelatnost nitko nije stavljao nikakav smisao.”
Glavna strukturna opozicija - koja je neprekidno funkcionirala u svim vremenima političkog i društvenog života - nije dobro-zlo, nije pošten-nepošten, nije pametan-glup, nije čak ni proleter-buržuj, nego samo svoj-tuđi. Ta stoljećima isprobana opozicija i danas je sačuvala svoju odvajkadašnju svježinu.
Takva je uobičajena i pouzdana, kao drvena žlica, barakaško-seoska tradicija razlikovanja dobra i zla.
Već odavno nema nikakvih Naših - ispostavilo se da više nikome nisu potrebi, a novac, koji se trošio na njih, našao je očito neku drugu primjenu. I svi su bez ikakvog problema zaboravili na njih.
Nestali su, no eho se njihovog besmislenog forumskog kreveljenja još uvijek čuje, i riječ “naši” - štogod ona značila - još je uvijek aktualna u zapadnom društvenom kontekstu.
Ta riječ, kojom se označava “omladinski pokret”, nije uopće tako glupo odabrana, kako bi se moglo učiniti čovjeku građanske svijesti. Takve svijesti je u našoj zlosretnoj domovini katastrofalno malo. Upravo “naši”, a tko drugi. Upravo takvi kakvi postoje. Odnosno nije važno kakvi su. Važno je da su “naši”. Općenito, kao i uvijek - “naši su potjerali gradske”.
Biti naš, a ne nečiji tamo - njihova je jedina uloga, jedina svrha i jedino svojstvo, koje odlučno i sasvim uspješno zamjenjuje sva druga osobna ili kolektivna svojstva - intelekt, poštenje, čast, ukus, bilo što.
I kakve tu sad veze ima akademik Saharov?
Kakav sad Saharov? Zašto nam je tu potreban neki Saharov kad su masivna sita državnost, patriotizam i iznimno demonstrativna volja ka konformizmu, koji se shvaća kao najviši stupanj građanske zrelosti, postali društveni mainstream.
Ako je tu netko sasvim suvišan, onda je to Saharov. Da, da, onaj isti koji je - ako ste zaboravili - uništio našu moćnu državu.
Ne sjećam se gdje sam pročitao ovakvo mišljenje: da se Krist pojavio u našem vremenu, ne bi ga čak ni razapeli. A običnog, iako velikog akademika, najvjerojatnije ne bi ni primijetili. Međutim, svaki je kondicional toliko privlačan, koliko i nekorektan. Nećemo dati da nas zavede. On je živio u svojem vremenu. Mi u našem. I to nas već, samo po sebi, pomiruje sa stvarnošću.
(MBH media, 19.05.2021; Preveo Ivo Alebić)
Bonus video:
