Da je crnogorsko društvo (makar malo) razvijenije, emancipovanije i s(a)vjesnije, Jelena Savojska bi sigurno bila predstavljena kao istinska pop ikona, makar u onoj mjeri u kojoj je to kraljica Elizabeta u pank kulturi u Velikoj Britaniji.
To je Vijestima kazao reditelj predstave “Jelena Savojska” Zoran Rakočević, a nakon premijerne izvedbe u ponedjeljak veče u sali Dodest Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u Podgorici. Inscenacijom djela po tekstu Marije Sarap otvoreno je deveto izdanje Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja Makado, a po igranju je mali autorski ansambl pozdravljen snažnim i dugim aplauzima koji su odjekivali kao da je puna velika sala u pitanju. Predstava je koprodukcija KIC-a, Kulturnog centra Nikola Đurković i Korifej teatra iz Kolašina.
Ko je (sve) Jelena Savojska, šta čini njen lik i djelo, identitet, ali i sjećanje, kakve je uloge i na koji način nosila, te šta je nama Jelena Savojska danas i šta nam je u amanet ostavila, samo su neka od pitanja koja predstava ne postavlja, već podstiče da ih sami postavimo...
Publiku će već po ulazu u salu dočekati uspavana Jelena, smještena unutar stega i okvira koji sputavaju i ograničavaju slobodu i vidike... Upoznajemo se sa njom putem njenog imena koje izgovara različitom dikcijom i putem onih uloga koje su u funkciji muškaraca kojima je za života bila okružena. Jelenina sjećanja naviru prikazujući da je od djetinjstva bila predodređena za djela po kojima je ostala upamćena i zbog kojih je Italija slavi ukazujući joj vječnu čast. Da li i Crna Gora?
Fizički, mentalno i emotivno je zahtjevna, iscrpljujuća, uspješna i efektna, maestralna, igra glumice Jelene Đukić koja je iz sna digla princezu Jelenu Petrović, kćerku kralja Nikole I Petrovića, sestru svoje braće, kraljicu Italije, ređinu Elenu, suprugu kralja Vitorija Emanuela od Savoje, a prije svega onu Jelenu koja je u fokusu priče, a to je sama i obična Jelena - djevojčica, djevojka, žena sa svojim mislima, strahovima, uspomenama, traumama.
“Predstava počinje time da je ona u najvećoj tajnosti prebačena u Italiju, to jest, njeno tijelo. I mi razumijemo taj kontekst i razumijemo vrijeme zbog kojeg se Italijani odnose prema krajevskoj porodici na taj način, ali ono što govorimo sve vrijeme, a što je i najvažnije, jeste potreba da shvatimo šta je ona kao ona, kao žena, kao biće, kao majka, kao kćerka, kao Jelena. Ne kao Jelena Savojska, ne Jelena Petrović, nego samo kao Jelena”, kazala je Đukić.
Predstava obiluje mnogobrojnim simbolima i znakovima, nabijena je osjećanjima, snagom, buntom, ali i krhkošću i nježnošću, a sve to ostavlja prostora za ličnu interpretaciju i doživljaj u zavisnosti od gledaoca i njegovih preferenci.
U svemu tome, nađe se tek poneki dokumentaristički podatak, referenca na porodicu, tradiciju, Crnu Goru i Italiju.
Zakidanje dramskog teksta za biografske podatke i istorijski kontekst čini da predstava zapleše sa maštom, idejom i vizijom o snažnoj ženi, princezi i kraljici kakva (li) je bila i čineći je više univerzalnom, nego određenom nekim podnebljem, ulogama, činovima.
Nedostatak objašnjenja i isprekidan tok radnje upotpunjuju bujne emocije koje vibriraju kamernim prostorom i koje na publiku uvjerljivo prenosi glumica Đukić, bilo govoreći ili pjevajući u pratnji Bojana Peka Minića sa kojim dijeli scenu. Đukić je dodatno objasnila da Jelena Savojska u trenutku u kojem se budi, na neki način ponovo proživljava i evocira svoj život i put kojim je hodila, pravila koja je spoznavala i snagu zahvaljujući kojoj se borila i prkosila. Minićeva uloga može se uporediti sa onom koju Vergilije ima u “Božanstvenoj komediji”, pa on poput vodiča, tumača, donekle i naratora, a možda i nekog psihoanalitičara prati Jelenu Savojsku kroz njene misli, spoznaje, snove, strepnje.
“Sve je to neka poluhalucinacija u kojoj se to biće, taj glas koji ja predstavljam, nalazi u nekom vremenskom periodu koji nije ni zemaljski, ni onostrani. U nekom smislu, ja Jelenu vodim kroz taj period prenosa tijela u kojem se ona slučajno probudila”, objasnio je Minić koji je vrhunskim muzičkim ritmom na gitari ili usnoj harmonici diktirao tempo predstave, sinhronizovano sa Đukić.
Songovi koje čas snenim glasom, čas jecajima, a nekada i vriskom boli, praznine i beznađa, ili pak srditosti, snage i inata, iznosi Đukić, konkretizuju i uobličavaju monodramu i emocije. Iako se u nekim trenucima skokovima ide iz krajnosti u krajnost, kao odraz mješavine svega onoga što Jelena jeste i što je bila, predstava ima kontinuitet, a Đukić poput magneta drži pažnju gledalaca. Zahvaljujući izuzetnim sposobnostima mlade glumice, publika je u punom kapacitetu mogla da spozna svoje viđenje Jelene Savojske kao ljudskog bića, dok je prijatnom naracijom gradila svoj lik, moćnim glasom u pratnji Minića pjevala uz zvuke koji pojačavaju atmosferu i predstavljaju možda i sami pogon radnje.
Svjestan određene hermetičnosti, reditelj Rakočević je Vijestima kazao da mu/im namjera nije bila da u pozorištu drže školski čas u okviru kojeg bi prepričali život Jelene Savojske, već su željeli da je dožive i prikažu drugačije od onoga kako se ona inače predstavlja - šturo i donekle banalno.
“Odlučili smo da napravimo predstavu posvećenu Jeleni kao pop ikoni, namjerno bez obrazlaženja o pojedinim segmentima njenog života, bilo na dvoru u Crnoj Gori ili događajima u Mesini, jer vjerujem da predstava pruža dovoljan impuls ljudima da sami počnu da otkrivaju i da se interesuju za njen lik, djela i događaje”, rekao je on.
Ipak, u gradnji predstave vidno je da se ekipa jeste držala činjenica iz života Jelene Savojske predstavljajući ih putem potencijala fleksibilnosti kreacije. Progovorajući iz dubine vremenskog vakuuma, limba u kojem bi njen duh mogao biti zarobljen u trenutku između prolaznosti i vječnosti, Jelena Savojska je prikazana jednako kao simbol ljepote, prefinjenosti i obrazovanja, kao i borbe, pobune, hrabrosti, humanosti, nezavisnosti i dosljednosti.
“Generalno, poetika ove predstave jeste ženska. Mislim da je i Jelena Đukić igra tako, kako samo ona zna. Smatram da je cijeli društveno-politički diskurs koji donosimo ovom predstavom izuzetno feministički i to je za mene još jedan značajan segment i element ove predstave, jer bez feminističkog diskursa nema ni zdrave priče”, konstatovao je Rakočević.
Monodrama “Jelena Savojska”, iako duet na sceni, prikazuje posve nov pozorišni pristup reditelja Rakočevića, dokazuje snagu i potencijale glumice Đukić, otkriva muzičko-teatarske sposobnosti Minića, obećava interesovanje festivalske publike i nesumnjivo djeluje kao predstava koja može i treba dugo da se igra prilikom čega će se samo nadograđivati i sticati punoću.
Bonus video:
