Urednica tribine “Agora”, koju organizuje JU “Zahumlje” iz Nikšića, Anđela Peković, sa gostima dr Savom Lauševićem i teologom i modnom kreatorkom Hristinom Plamenac, pokušali su da odgovore na brojna pitanja - ko utiče na formiranje ukusa, šta znači imati ukus, zbog čega su kič i šund postali sveprisutniji, a ukus nešto što je “skrajnuto”.
Cilj tribine je bio da, kazala je Peković, suprotno estetičkoj premisi da o ukusima ne treba raspravljati, urade suprotno jer, prema njenim riječima, “ukus prestaje da bude čulo za estetsko i kulturno vrednovanje, što ostavlja određene posljedice za društvo”, a jedna od njih je estradizacija kulture.
“Mi nekako živimo u svijetu koji je izgledao sve manje i manje za ukus. Ukus nije nešto što je sada u orbiti, što se daje, što je ključno. Sve izgleda može da nam nedostaje, ali ako ukusa nema, niko se neće pobuniti”, kazao je Laušević.
Ističući da nije svaka istina naučna, niti da je sve u racionalnom saznanju ili u djelovanju, Laušević je istakao da je ukus bitan jer je on mjera svakog segmenta života, pa da su zbog toga i potrebne rasprave na tu temu jer promjenom sistema vrijednosti, koje je društvo nametnulo, obuhvaćen je i ukus.
“Živimo u doba potrošačkog društva, gdje ljudi, kao subjekti, umjesto da prosuđuju i daju sudove o ukusu, oni su potrošači. Jedno je kada vas neko naziva potrošačem, a drugo kada vas naziva ličnošću, jer ličnost može prosuđivati. Čim postanete potrošač postajete neko ko nema ukusa, ali ima apetit. Za ukus je potrebno bezinteresno prosuđivanje, bez želje za posjedovanjem, korišćenjem, bez želje za potrošnjom, pa čak i bez želje za uživanjem. Estetski ukus nije ukus koji uživa i na neki način svoje porive zadovoljava, dok se potrošačka kultura svodi na uživanje, konzumiranje i zbog toga je kič prava stvar za uživanje, konzumiranje”, smatra Laušević.
Prema riječima modne kreatorke Plamenac sve je stvar subjektivnog doživljaja, pa tako i šta je ukus, šta je dobro/loše, ružno/lijepo, a da je upitno kako mi formiramo taj subjektivni doživljaj.
“Ukus se formira se kroz interakciju četiri elementa. To su društveno okruženje, obrazovni sistem, nasljeđe i mediji. Mislim da danas mediji nose presudnu ulogu u svemu tome i da najčešće ukus formiramo na osnovu onoga što nam nude mediji. Mi formiramo slike toga što je lijepo na osnovu toga što nam je medijski predstavljeno kao lijepo. Sad se opet vraćamo na tu priču potrošačkog društva. Mediji zapravo od nas traže potrošače, ne traže nekoga ko razmišlja”, kazala je Hristina Plamenac.
Laušević smatra da je Kant veliki krivac za prekidanje veza između moralnog i istinskog, jer je estetski ukus sveo na subjektivni, pa na taj način neko umjetničko djelo može da bude lijepo a da u njemu bude inkorporirano zlo. Kako je kazao, velika je greška svoditi umjetnost na čisti estetizam, ili istaći da je stvarstvena strana umjetnosti ključna.
“Umjetnost se ne može svoditi na nivo stvari. Kriterijum ukusa mora da bude na jednoj duhovnoj osnovi. Ako u obrazovanju ljudi postoji duhovno obrazovanje, onda postoji osnova za ukus”, istakao je Laušević.
Plamenac je kazala da postoje kod savremenog čovjeka dvije vrste morala - ono što pokazujemo, a kako ne živimo, i ono što živimo, a ne prikazujemo. Poredeći današnju i tradicionalnu kulturu, ona je istakla da se narodna kultura razvijala na samostalan način i da su svi predmeti koji su se koristili bili upotrebni, dok se danas izgubila “privilegija upotrebnih predmeta”, a ostalo je zadovoljavanje potreba.
Moderatorka večeri, Anđela Peković, istakla je da današnji sistem koji počiva na kapitalu i te kako umije da kreira lažne potrebe u društvu kako bi se od toga dobro profitiralo, pa se dešava progon duha iz kulture i umjetnosti, iz svakodnevnog života.
“Vrijednosti rapidno opadaju, a čula se eksploatišu. U knjizi Ludviga Geca, ‘Fenomenologija kiča’, čitamo kako se najviše teorijskih rasprava o ukusu povelo upravo o fenomenima kiča i šunda, a ta dva fenomena su ništa drugo do logična posljedica zamjene etičkih kategorija estetičkim. Gec kaže da su kič i šund postali sinonimi za ovo naše postojanje i da oba fenomena pripadaju masovnoj kulturi koja ne trpi kritiku, te da je na snazi jedan totalitarizam bez nasilja. Te rasprave možemo ponoviti i danas. Očigledno je da živimo u svijetu kiča, lake zabave i šund-literature”, kazala je Peković.
Prema riječima Lauševića, da bi se razumjelo neko književno djelo potreban je mentalni angažman, a kada je kič u pitanju tu angažman ne treba.
“To se lijepi za nas. Daje nam se. Vi samo treba da uživate. Kič zadovoljava jednu potrebu za zabavom, uživanjem, za razonodom i to na najnižem nivou. I to je potrošna roba. Trošite se vi u uživanju, trošite ono što je predmet uživanja. Rezultat uživanja je potrošnja. Potrošio sam sebe, pojeo sam sebe i došli smo na ništa. To je rezultat. A umjetnost se ne troši”, kazao je Laušević.
Prema riječima Hristine Plamenac dezintegracija je na svim nivoima, ne samo u kulturi, dok Laušević ističe da se od četiri ključna iskustva, religija, umjetnost, filozofija i nauka, tri su maltene skrajnuta, a nauka je postala vjerovanje od strane kvazi naučnika, jer pravi naučnici ne vjeruju u nauku, već sumnjaju u nju. Da bi se sačuvali od, kako to reče Peković, invazije lošeg ukusa, i da bi ukus u vrijeme masovne kulture rehabilitovali, potreban je, prema riječima, Lauševića, otpor.
“Otpor znači ne samo na sebi raditi, nego se i suprostaviti. Na svakom polju se može pružiti otpor. Njegovati tu kulturu otpora, to je ključna stvar. Kada smo otporni, onda ništa ne može”, poručio je Laušević.
Bonus video:
