Mladi glumac iz Crne Gore Ognjen Mićović oduševio je regionalnu, ali i svjetsku kinematografsku struku i publiku ulogom Živote Vranića u filmu “Čuvari formule: Lančana reakcija” Dragana Bjelogrlića.
Brojne nagrade, projekcije širom svijeta na eminentnim festivalima i pune sale u bioskopima, samo su neke od potvrda velikog uspjeha filma koji parira skupim svjetskim ostvarenjima i privlači, ali i intrigira jednako stručnu javnost i ljubitelje sedme umjetnosti. To je i najgledaniji domaći film u bioskopima u Crnoj Gori i Srbiji tokom 2023. godine, sa više od 240.000 gledalaca, a posebnu empatiju i emociju kod gledalaca budi upravo mladi Života, jedan od diplomaca fizike i učesnik događaja u institutu Vinča...
Teška priča kojom je Bjelogrlić zajedno sa čitavim ansamblom podsjetio na važnost humanosti i empatije, iznosi i zaboravljene likove i priče, čuvane ili zabranjene informacije koje se vezuju za tajni projekat koji profesor Dragoslav Popović, zajedno sa grupom naučnika sprovodi u Institutu Vinča.
“Sticajem nepredviđenih okolnosti, oni bivaju izloženi smrtonosnoj dozi zračenja, zbog čega ih jugoslovenska tajna policija odvodi na liječenje u kliniku Kiri u Parizu. Francuski doktorski tim na čelu sa profesorom Žoržom Mateom zaključuje da je njihovo stanje kritično i da su im dani odbrojani. Predlaže da se prvi put u istoriji izvede delikatna i neizvjesna intervencija. Da li je u pitanju eksperiment nad živim ljudima ili on zaista želi da im pomogne, postaje mučno pitanje za jugoslovenske naučnike”, piše u sinopsisu filma.
Vođen usmjerenjem profesora Borisa Isakovića, u čijoj klasi studira glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, da treba još zrelosti i znanja za profesionalne vode, mladi Mićović je na početku odbio kasting za ulogu. Ipak, crnogorski reditelj Đorđe Vojvodić kao asistent Dragana Bjelogrlića bio je ubijeđen da Mićović može i treba da iznese Životu. Nakon različitih peripetija, uloga mu je i pripala, a onda je krenula i temeljna priprema, individualna i timska, a sve to govori u kakvog glumca Mićović stasava.
Pored toga, Mićović igra i u popularnoj studentskoj predstavi “Skakavci”, ali i u inscenaciji posljednjeg djela Sare Kejn “Psihoza u 4.48” u režiji Nemanje Mijovića, sa kojom krajem februara “gostuje” u Podgorici, što nestrpljivo i s radošću čeka.
O popularnom filmu, svom pozivu i pozorištu, ali i crnogorskoj sceni, Mićović govori za “Vijesti”.
Od svoje premijere film “Čuvari formule” jedna je od glavnih tema u krugovima svjetske i domaće kritike, ali i publike. S obzirom na to da je život ostvarenja buran i uveliko je krenuo, kakav je tvoj sadašnji doživljaj toga?
Zadovoljan sam i miran. Radujem se što film i dalje putuje, a podsjetiću da je petog januara imao i svoje prikazivanje na važnom Palm Springs Film Festivalu, a 11. januara u Čikagu... Reakcije su svuda i više nego dobre. To je velika stvar i čast mi je što sam dio ovakve priče koja ima ovakav domet.
Tematika filma je sada već poznata, ali šta ti pronalaziš u njemu i zašto oni koji već nijesu, treba da ga pogledaju?
Jedna od tema ove priče jeste pojam ambicije, sa jedne strane kada je ona zdrava i humana, a sa druge kada ona postaje halapljiva i gazi preko drugih... Mislim da je to jako važno polje za posmatrati, kako bismo još bolje razumjeli ljudske motive. Svaka priča koja nas upoznaje sa prošlim vremenima jeste važna, jer da bi razumjeli sadašnjost moramo razumjeti prošlost.
Kako ti iz svoje perspektive gledaš na sve ono o čemu film govori i sa čime nas suočava?
Divim se ljudskosti francuskih donora. U ovom brzom svijetu u kom živimo danas, takav gest je ne samo ogromni humani čin, već i vrsta bunta protiv ljudske pasivnosti i sebičnosti.
Bez obzira na težinu koju film nosi, prožet je i obiluje i humorom, prikazuje ljudsku genijalnost, istinski altruizam. Pored toga, ekipa filma je inicirala i neke humanitarne akcije. Koliko je važno putem umjetnosti potencirati i podsjećati na takve stvari?
Umjetnost uvijek mora da podsjeća i vraća na prave vrijednosti ili da “prave vrijednosti” propituje…
Što se tiče tužnih priča začinjenih humorom, evo na šta me je to podsjetilo... Na našoj Akademiji u Novom Sadu tradicija je da posle ispita postoje razgovori sa studentima drugih klasa i profesorima. Mislim da je moja klasa igrala Čehova, bilo je neuspješno, mnogo smo se mi tu nešto patili i dokazivali svima da patimo, sad se smijem tome... Ii onda nas je profesor Boris Liješević na razgovoru posle ispita pitao: Kako ćemo na sceni najbolje prikazati mrak? Tako što ćemo u jednom dijelu scene upaliti svjetlo...
Čuli smo u medijima već više puta da si se prilično temeljno pripremao za ovu ulogu. Šta bi posebno izdvojio da ti je bilo najzahtjevnije ili najzanimljivije?
Svaki segment pripreme mi je bio uzbudljiv, ali je možda najjači utisak na mene ostavio razgovor sa ljudima koji su Životu Vranića stvarno poznavali, kada su njegove komšije i rodbina pričali o njemu sa suzama u očima... To je bio jedan veliki podsjetnik da je svaka uloga sa kojom se glumac susreće živ čovjek i da sa tim nema zezanja. Dosta se borim sa tim, i po svemu sudeći ta borba nikad ne prestaje, a ta borba se zasniva na tome kako da u glumi uvijek dođem do toga da taj drugi čovjek kojeg tumačim bude na prvom mjestu, a ne kako ću ja neku svoju glumačku bravuru da pokažem.
Svakako, priprema je najvažnija, ona stvara lakoću u igri.
Ipak, ulogu su pratile i određene peripetije, odbio si poziv na kasting, ali ekipa i reditelj nijesu odustali od tebe... Šta je bio presudni momenat i koliko ti je sada drago što si dio svega?
U momentu kada sam odbio da dođem na kasting bio sam mirne glave jer sam vjerovao svom profesoru Borisu Isakoviću koji je u tom trenutku osjetio da nam i dalje fali školske pripreme i samopouzdanja, te da je bolje da pričekamo još neko vrijeme prije nego što se upustimo u profesionalne vode... Međutim, asistent reditelja na filmu i moj prijatelj Đorđe Vojvodić insistirao je da dođem... Na kraju je presudni momenat bio kad je Bjela nekako izmolio profesora da me pusti da odem na kasting... Sve se poklopilo, a ja ne mogu biti srećniji prisjećajući se svih stvari koje sam naučio na setu!
Naišla sam na citat da su “Čuvari formule” prvenstveno namijenjeni nepretencioznom gledaocu za kojeg se nadate da će spasiti društvo na sljedećim izborima. Ima li film tu moć da ukaže na pojedincu, a onda i zajednici, na određene stvari koje treba mijenjati?
Film generalno ima veliku moć, vjerovatno ne toliku da sruši vlast, ali da sruši ili probudi nešto u pojedincu, sigurno.
Da li te je (i kako) ovo iskustvo promijenilo?
Sad imam 23 godine i osjećam se kao neki plastelin koji ima pravo da ga oblikuje svako po malo: ljudi, vijesti, beskrajni sadržaji koje upijam svakodnevno...
Tako da me je sasvim sigurno i ova priča promijenila, ali ne znam još konkretno na koji način, teško je to pitanje... Možda ću otkriti kad prođe par godina.
Rekao si da je za glumca najvažnije razumjeti čovjeka, lika kojeg igra... Koliko je to nekada težak proces, kako uspostaviti distancu sa samim sobom? Uz to, koliko nam generalno fali međusobnog razumijevanja?
Kao što sam to kratko spomenuo, u glumi, razumjeti čovjeka bi sa jedne strane trebalo da bude laka stvar, ali izgleda da je to neprestana borba, jer je ego takav da uvijek hoće da se potkrade u stilu: “Evo, gledajte sad mene kako sam ja super”... Sigurno to iskustvom u poslu postaje lakše, kad prestaneš da se dokazuješ bilo kome nego ti postane važno isključivo to da publika dobije cjelokupan volumen neke priče.
Van glume, međusobnog razumijevanja uvijek fali, kao što bi voljeli da drugi razumiju nas onda tako mora biti i obrnuto... Rade Rapido i Rambo imaju dobru pjesmu koju baš volim, a ide ovako: “A viđi ovu… A viđi onu… A viđi ovu… A viđi onu”, i tako cijela pjesma skoro (smijeh). To je dobro zezanje s tim, ne samo podgoričkim ili crnogorskim nego i balkanskim usađenim marifetlukom koji te tjera na to da ti je uvijek neko drugi kriv, ili da guraš nos đe mu nije mjesto, umjesto da malo sebe pogledaš... Kad sebe dobro pogledaš i sagledaš, razumjećeš i drugog.
Kad si već spomenuo, porijeklom si iz Podgorice, studiraš u Novom Sadu... Koliko pratiš zbivanja u Crnoj Gori i da li postoje neke ideje o potencijalnim projektima?
Nažalost, mislim da ne mogu reći da kontinuirano pratim kulturna dešavanja u Crnoj Gori ali prije skoro dvije godine sam odgledao film “Poslije zime” Ivana Bakrača koji je ostavio na mene snažan utisak. Navijam za naše stvaraoce, sad sa uzbuđenjem čekam da pogledam film “Živi i zdravi” Ivana Marinovića... Nadam se da će Filmski centar Crne Gore nastaviti da prepoznaje domaće autore vrijedne pažnje, ali i da će ulagati u njih sve više i više... Što se potencijalnih projekata tiče za sada mogu reći da igram u predstavi “Psihoza u 4:48” reditelja Nemanje Mijovića u kojoj igraju moje drage klasićke, divne glumice Marta Šćekić i Nina Perge, a sa ovom predstavom gostujemo u Podgorici 22. februara i baš se radujem zbog toga!
Predstave su često zatvoreni organizam bez suštinskog dijeljenja
Igraš i u studentskoj predstavi “Skakavci” koja ima dobre kritike. Šta ti donosi igra u pozorištu i kako gledaš na teatarsku umjetnost, ali i položaj teatra kod nas, u Srbiji, Crnoj Gori ili regionu?
Pozorište uvijek donosi novi susret sa publikom, uvijek je nova publika i moraš da stvaraš priču zajedno sa ljudima koji tu sjede. Pozorišna umjetnost na ovim prostorima je sa rijetkom katarzom, jer se ekipa predstava nedovoljno brine o gledaocu, da li razumije, da li prati, da li se povezuje sa tim sadržajem... Često su predstave koje gledam u profesionalnim pozorištima neki zatvoreni organizam i nema suštinskog dijeljenja, čak i kad je forma takva da se glumac obraća publici, on se ne obraća stvarno, nego se obraća “kao”... I onda kad pogledam nešto magično, smirim se i kažem sebi: “Evo ga, pozorište!!!”...
Recimo, dvije nove predstave u profesionalnom svijetu koje su me podsjetile na to šta znači iskreno dijeljenje sa publikom jesu “Kao i sve slobodne djevojke” Selme Spahić u Ateljeu 212 i “Zbogom Lindita” Maria Banušia na ovogodišnjem Bitefu... Ali, na kraju uvijek najveću satisfakciju nalazim u predstavama našeg akademskog pozorišta “Promena” u Novom Sadu.
Glumom otkriva sebe, suočava se sa sobom i društvom i svijetom
Šta bi rekao da ti gluma donosi ili otkriva, a šta ti pružaš zauzvrat?
Gluma mi prvenstveno otkriva sebe samog, moram da se suočavam sa svojim blokadama svakodnevno i sa lažima kojima sebe tješim ili uljuljkavam... Pomaže mi da bolje razumijem ljude i svijet oko sebe. U fantastičnom dokumentarcu “Mi iz Praga” u kom govore veliki stvaraoci koji su studirali film u Češkoj, poput Lordana Zafranovića, Srđana Karanovića, Rajka Grlića i drugih, u meni se urezao momenat kada Goran Marković kaže da on i dalje ne zna šta je film i da traga za tim odgovorom. Tako da, inspirisan Goranovom izrekom, ja bih se usaglasio i rekao da ja i dalje otkrivam šta je to prava i suštinska komunikacija sa publikom…
Bonus video:
