“Lijeve greške”, još jednom

Nije fer prema Vama gospodine Simonoviću, niti prema čitaocima lista VIJESTI (dodatka ART), da zamolim uredništvo ovog lista i tražim da se - u odgovoru na Vaše čitanje mojeg teksta (“Priča o glavnom “grešniku” zamagljuje prave krivce” - VIJESTI-ART 27. januar 2024.g.) - reprintuje moj tekst i moje viđenje Vaše knjige “Lijeve greške”.

Stoga, ovaj tekst ću u jednoj, veoma kratkoj crtici ponoviti i prepričati drugim riječima. Ali i konkretno dopuniti kako bi se obostrano mogli susresti i razumjeti na - po meni - širokoj platformi iskusnog i odličnog poznavaoca teme “lijevih” i “desnih” grešaka, Mihaila Lalića. (Vidim da ga i Vi veoma cijenite, kao i ja.)

Vjerujem da bi tako jednu zlu temu najlakše uputiti ka institucijama, prvenstveno pravnim, koje se po definiciji moraju baviti ovom temom. Normalno, ne da bi se tema “tamo” zaboravila, već da joj se dâ dublja i šira naučna promisao i istraživački kapaciteti.

Sa druge, danas mnogo životnije strane, jeste što “lijeve greške” treba pažljivije sagledati da bi se izbjegle eventualne posljedice koje ova tema danas ili sjutra može da nosi po crnogorsko društvo i njegovu stabilnost.

Vjerujem da ćete se složiti sa mnom, da je tokom 90-tih godina XX vijeka “puklo” u Crnoj Gori, zaboravila bi se Bosna i Hercegovina. Jer crnogorsko društvo je osvetničko društvo koje trči unaprijed gledajući unazad.

Siguran sam da bi ovo moje - kao i Vaše, vidim iz kraja Vašeg reagovanja - pacifističko polazište bilo ljekovito za zarastanje prvenstveno srpsko-crnogorskih ratnih rana a koje s vremena na vrijeme znaju da u formi vrela eruptiraju i populistički ruše normalan suživot ljudi u Crnoj Gori. Prvenstveno Srba i Crnogoraca, ali i drugih naroda koji žive u Crnoj Gori.

Pogledati svoje “ružno” lice

Elem, moj tekst je imao za cilj da svi mi zbirno i jedinačno pogledamo svoje “ružno” lice bilo ono “lijevo” ili “desno” i iz tog ugla izvučemo nauk: kako biti bolji, kako biti oprezniji i društveno pametniji, kako brže trčati naprijed, sa kim i u kojem pravcu trčati, šta je i gdje je modernost, gdje je (su) vlast za male narode, šta je suverenost itd.

No, prije nego konkretno predstavim “ružno lice” “svoje” partizanske, komunističke strane, jedna napomena a tiče se naslova mojeg teksta koji kritički pominjete gospodine Simonoviću. Naslov teksta nijesam odabrao ja već uredništvo lista VIJESTI (ART) i tom prilikom naslov je pogodio u epicentar suštinu tog mojeg pisanja.

Još i ovo jer je važno. (Izvinite što moram biti ličan.)

Nikada nijesam bio član SKJ i od komunista - dok su bili na vlast - higijenski sam se distancirao. Možda sam ih i žalio. A možda ih (hm) i prezirao. Možda. Gledao sam na njihovu vlast kao na (prolaznu) elementarnu nepogodu. A kada je “nepogoda” sama od sebe prošla, pojavila se tj. izronila - iz dubina naše prošlosti - stare, ratoborne i ratnohuškačke “desne” i “lijeve” svijesti i prakse tih svijesti.

Kratko rečeno, poslije loših, na vlast su došli gori.

Stoga o komunistima sam promijenio dio mišljenja tek kada su pali sa vlasti. Jer su mnoge probleme oni naslijedili i prije Drugog pa i prije Prvog sv. rata. Nacionalne pribleme, na primjer. A to je već dio dubinskog korijena crnogorskog ratnog i poratnog “ljevičarenja” i “desničarenja”.

To znači, da bi bilo važno, pa i društveno ljekovito, da naši i “ljevičari” i “desničari” prikažu “svoje ružno lice” tj. ružno lice svoje ratne i poratne prakse, svoje ideologije kako opominje M. Lalić. U tom smislu, nijesam slučajno naveo slavni i pozitivan primjer Vilija Branta koji je - ni kriv ni dužan, a u ime i ispred Njemačke države kao njen kancelar - kleknuo pred žrtvama koje su napravli njegovi sunarodnici u Drugom Sv.ratu. Molio je (žrtve) za oprost. Tako je spasio demokratsku budućnost Njemačke. Samo takvom samo-kritičkom sviješću i praksom te svijesti gradi se i ozdravljuje svako društvo. Pa može i crnogorsko, nadam se.

O Titovoj ulozi u “lijevim greškama”

Konkretno.

Kad je riječ o “lijevim greškama” suština mojeg pisanja i “ružnog lica” dijela crnogorkog društva već je objavljena u listu VIJESTI (ART) od 05. II 2022. godine. Evo centralnog dijela tog teksta o “lijevim greškama”.

Prave, masovne i duboko promišljene (“racionalne”) “lijeve greške” u Jugoslaviji se dešavaju neposredno poslije Drugog sv. rata. Tada je bez suđenja pobijeno više desetina hiljada ljudi koji su se povlačili ka saveznicima, ka zapadu ili prosto bježali od nove, komunističke vlasti. Neki su se povlačili i uz njemačnu vojsku. Ima istraživanja koja navode da je pobijeno nešto preko 100.000 ljudi. Među pobijenim je bilo puno ljudi koji su okrvavili ruke i smrtna presuda im je bila vrlo vjerovatna. Ali bilo je i nevinih ljudi pa i onih koji nijesu zaslužili smrt već dužu ili kraću robiju.

Vjerovatno ne bi bilo pogriješno ako bismo ove masovne “lijeve greške” nazvali i “industrijom smrti” i nekom vrstom (prvog) balkanskog genocida. Naravno, poslije genocida nad nehrvatima (Srbi, Jevreji, Romi) i Hrvatima-antifašistima koji se desio u NDH početkom i tokom Drugog sv.rata.

Crticu o Titovoj ulozi u “lijevim greškama” pokušajmo da politički predstavimo u nekoliko tačaka.

1) Diskrecionu i najvjerovatnije usmenu odluku o poratnim “lijevim greškama” donio je vrh vlasti tj. Tito prve dekade maja 1945.godine. Po nekim izvorima, sa odlukom su bili upoznati: Aleksandar Ranković i Ivan Maček-Matija, šef OZN-e za Zagreb. Odluka od 14. maja 1945. godine imala je justifikacionu klauzulu kojom su se garantovala prava “onima koji nijesu okrvavili ruke”. Od nje se brzo odustalo, već 18. maja 1945. g. kada su se hrvatsko-slovenačke “lijeve nadležnosti” prenijele na savezni nivo tj. na četiri jugoslovenske armije i njihove generale. Dakle, logično je i ratno-prirodno da se ovako važna i velika državna odluka i njena promptna realizacija nije mogla niti smjela donijeti bez Titovog znanja i naređenja.

Dublje gledano, odluku politički “razumimo” u kontekst vremena i širih poratnih okolnosti. Ali bez ikakvog pravnog opravdanja. Utoliko prije što su se “greške” desila kada je rat već bio završen.

2) Titova pobjednička baza (obična vojska), željela je pa i tiho zahtijevala odmazdu i osvetu. Sa druge strane, međunarodni pritisak i (po)ratne okolnosti oko Trsta i Gorice znatno su doprinijeli ovakvoj (“Titovoj”) odluci. U pitanje je bilo dovedeno dostignuće Jugoslovenske revolucije i ideologija komunizma. Sa treće strane, Tito je osjećao ugroženost svoje vlasti što je moglo doprinijeti ovako radikalnoj odluci. Sa četvrte strane gledano, ostatke poražene vojske Tito je, moguće, gledao i kao budućeg “trojanskog konja” u eventualnom sukobu Jugoslavije sa Zapadom. (Dio južnog krila savezničkih trupa mogao je promijeniti smjer kretanja i uputiti se ka Beogradu tj. protiv Tita.) Sa pete strane gledano, ovakva odluka je pokušala da definitivno “zaboravi” Titovu saradnju sa Dražom Mihailovićem i saradnju partizana sa četnicima na početku ustanka 1941. godine.

Ovakva odluka nije nova u postrevolucijama i “radosnoj logici” pobjednika. Poznata je francuska poratna De Golova “polemika” sa Klod Levi Strosom kada se ova dvojica nijesu složili oko toga koliko je potrebno pobiti Francuza-profašista poslije Drugog sv. rata. (K. L. Stros se zalagao da se pobije najmanje 80.000 Francuza fašističkih kolaboranata, dok se De Gol zalagao da se pobije “samo” 60.000.)

Stoga nije čudo da se i samom Titu omaklo “radosno” priznanje sebi i svojoj vodećoj ulozi u ovim “lijevim greškama” kada je u slavljeničkom govoru u Ljubljani 26. maja 1946. godine istakao da je “kvislinge i kontrarevolucionarne elemente stigla ruka pravde, ruka osvete našega naroda”. I sam Staljin je ovu Titovu odluku pohvalio koreći 1945. godine državnu poljsku delegaciju koja je - za razliko od Tita - bila blagonaklona prema svojim ratnim protivnicima i eventualnoj opoziciji. A Staljin nije mogao niti smio biti pogrešno informisan. Naročito kada je masovni zločin u pitanju.

Na ovu strašnu “industriju lijevog zločina”, naši (prvenstveno) istoričari, novo-klasni političari ali i brojni intelektualci (akademici, univerzitetski profesori, novinari, pravnici i dr.) gledali su i gledaju kao prostu naučno-seminarsku problematiku. Ovaj zločin je počinjen poslije potpisivanja mira i kapitulacije Njemačke. Čak šta više, ove “lijeve greške” su se produžile, puno godina kasnije.

I druge “glavešine” oko Tita nijesu bez dijela krivice.

3) Nikada nije ispitana uloga Aleksandra Rankovića i njegovih brojnih direktnih pomoćnika u ovim “lijevim greškama”. Razne službe koje je u ratu i poslije rata vodio ovaj visoki državni i partijski funkcioner (OZNA, UDBA i dr.) je bila da proizvodi i sakriva “lijeve greške” svoje vlasti što je bila Rankovićeva službena dužnost. Nikada nije pomenut a kamoli procesuiran u “lijevom grešništvu” ovaj visoki državni funkcioner.

4) Slično Rankoviću je i sa drugim visokim Titovim novo-klasnim funkcionerima koji su pravili “lijeve greške” (Mitija Ribičič, Ivan Maček-Matijaž, Jefto Šašić itd.).

5) Edvard Kardelj se solidarisao i našao razumijevanje za odluku o namjeravanom ubistvu oko 700 bjelogardejaca, kada je gotovo cijela Slovenija bila oslobođena. (Ovi ljudi su se zabarikadirali u zamku Aureberg na Turjaku. Likvidirano je, doduše, oko 100-tinak ljudi, uglavnom komandira.)

6) Milovan Đilas je takođe odlučivao o životu i smrti nekih protivnika Jugoslovenske revolucije.

7) Šire gledano, krivicu za “lijeve greške” i “industriju smrti” snose i zapadni saveznici. Prvenstveno britanski vojni, politički i državni faktor. Britanski saveznici su “prihvatili” oko 25.000-30.000 vojnika i brojnih kvislinga i izbjeglica sa Balkana. Fedmaršal Harold Aleksander i njegov general Patrik Skot kao i general F. Morgan su isticali da su svi vraćeni natrag u Jugoslaviju “bez obzira što smo znali što ih tamo čeka” (H. Aleksander).

Kada se o tim izručenjima “saznalo” u Forin Ofisu u Londonu, zvanično objašnjenje je bilo da se radi o “gadnoj grešci”. Dakle, vraćanje izbjeglica nije bilo samostalno bez političke odluke vrha britanske vlade na čelu sa Vinstonom Čerčilom. Moguće da je u ovakvom britanskom stavu bio i dio dogovora pobjedničke trojke: Čerčil - Staljin - F. D. Ruzvelt na Jalti od 4.-11.ferbruara 1944. godine.

Dakle, “lijeve greške” nijesu samo domaće ratno, političko, vojno, etičko, pravno i svako drugo pitanje. To je i internacionalno pitanje a korijeni i krivci su na sve strane. Temom “lijevih grešaka” u svom širem spektru se bavio na primjer J.V. Staljin ili saveznički (američki) general H. Aleksander i brojni drugi. (Arhivi brojnih zemalja bi bili veoma korisni. Posebno italijanski, vatikanski, njemački, britanski.)

Zaključimo.

Prvo. Ono što je paradoksalno, najmanje “lijevih grešaka” je bilo u Crnoj Gori u odnosu na cjelinu rata u Jugoslaviji. Te (“crnogorske”) greške nijesu van standarda u poređenju sa drugim sličnim revolucijama.

Drugo. Da se na vrijeme (pravno) otvorio “slučaj Tito” ‘45. godine ili koju godinu kasnije, ne bi (vjerovatno) bilo ni brojnih “industrija smrti” na jugoslovenskom prostoru poslije Titove smrti.

Navedimo još i ovo a vezano je za Vaše pozivanje na razne autoritete koji se bave ovom problematikom. Vaš je odabir da citirate akadamika Zorana Lakića. To je OK. Ali, sa suprotne (ljevičarske) strane, i ja bih mogao citirati na primjer Miša Lekovića koji je veoma referentan za ovu temu.

Još i ovo. Važno je kad je riječ o autoritetima tj. o našoj “eliti”.

Mnogi “elitni” državni istoričari na pomen o pravim i najmasovnijim “lijevim greškama” koje su se dogodile neposredno poslije Drugog sv.rata, ćutali su ili su pravili “naučne” seminare, simpozijume, pisali doktorate, sazivali “okrugle stolove”, zgrtali titule, slavu, funkcije i pare itd. i anatemu “stručno” bacali na M. Đilasa. Ali niko od njih se nije (smio) sjetiti - dok je Tito bio živ, pa i kasnije - da “savije tabak” i podnese domaćem ili međunarodnom Sudu krivičnu prijavu protiv “lica” za koje bi se opravdano moglo sumnjati da je počinilo “lijeve grešake”.

Jasno Vam je, gospodine Simonoviću, da su državni “autoriteti” pa (prvenstveno) i istoričari bliži vladajućoj politici i bili njihova produžena ruka, prije nego “skupljači činjenica” (Andrej Mitrović).

Prvi koji je o “lijevim greškama” pisao još dok je Tito bio živi i “lijeve greške” iznio pred međunosrodnom javnošću, bio je Milovan Đilas. On je aktuelizovao tu temu jer mu u domaćim medijima nije bilo dozvoljeno da objašnjava temu i upućuje je ka istraživanju i istini.

Zahvaljujem Vam što je nivo Vašeg pisanja i objašnjavanja teme uglavnom vrijedan pažnje.

THE END.