Živimo ovaj život kao da je danas taj posljednji dan i vodimo računa o tome šta smo danas uradili, koje smo dobro nekome učinili, koga ozarili, okupali, zagrlili, pogledali milo..., poručuje u razgovoru za Vijesti Tanja Bošković, glumica vanvremenskog dara, stila, harizme, gracioznosti...
Na osnovu dugogodišnje karijere, bezuslovne predanosti, posvećenosti, ljubavi i beskompromisnih stavova, zaključuje se da Bošković svim svojim bićem, dosljedno živi po sopstvenim principima i manirima, a predavši se teatru i glumi proživljava razne karaktere, stanja, epohe i živote koje dijeli sa publikom. U razgovoru za Vijesti, uvažena glumica naglašava da je roditeljstvo ipak njena uloga života, a da je zahvaljujući svom pozivu, kroz literaturu i susrete, dobila pregršt vrijednih stvari koje su je obogatile. Uživa zasluženo poštovanje javnosti, ne libi se da otvoreno govori o sebi i svojoj percepciji vremena i svijeta, dok izbjegava da govori u ime društva i o društvu kao bezličnoj i uopštenoj kategoriji.
Sa predstavom “Uspomene Sare Bernar” u koprodukciji Hercegnovskog pozorišta i JUK Herceg festa, po tekstu Džona Marela, u adaptaciji i režiji Staše Koprivice, u kojoj dijeli scenu sa hercegnovskim glumcem Dejanom Đonovićem, Bošković je nedavno gostovala u Podgorici na Manifestaciji kamernih dramskih ostvarenja MAKADO. Pokazavši šta znači raskošan spektar glumačkih sredstava i sposobnosti, kako izgleda njegovati ih i koristiti u svrhu umjetničkog djela, te koliko je važna partnerska igra, Bošković je uvjerljivo oživjela lik čuvene francuske glumice u, fizički i mentalno zahtjevnoj drami koja je izmjestila prisutne iz sale Dodest u rani 20. i segmente 19. vijeka.
Predstava ne govori samo o životu i smrti legendarne Sare Bernar, već i o pozorištu, umjetnosti, naličju slave i svemu onome što može biti i tragično i komično, pa tako i Tanja Bošković za Vijesti nije govorila samo o izvedenom djelu, već i o temama koje su se sasvim prirodno pojavile.
Gluma je poput darivanja svoje duše, svojih suza i, pretpostavljam dijela samoga sebe. To otprilike govori i velika glumica koju igrate u predstavi “Uspomene Sare Bernar”. S obzirom na to da ste i sami dugo u ovom poslu, kako Vi doživljavate glumu?
Upravo je 19. januara bilo 50 godina od moje prve premijere. Znate, gluma je i posao i zanat, ponekad zahtijeva da date i ono što imate, ali i ono što nemate. To je Božji dar koji dobijete i jedino što treba da uradite je da to što ste dobili od Gospoda podijelite sa drugim ljudima. Drugog nema i nije ni važno. Sve sujete ovog svijeta prođu mimo onda kada imate tu moć da sa ljudima podijelite ono što ste dobili i o čemu treba da se starate i što treba da namjenjujete ljudima. Da li će vas to okruniti kao osobu? Neće. Radije ću reći da neka uloga može da me košta života, jer ako ne košta ništa, znači da nije ni trebalo to da igram. Volim i najdublje volim taj dar koji mi je dat i staram se o njemu. Često pomislim kako sam mnoge stvari u životu propustila zato što sam se bavila pozorištem baš na taj način, a sa druge strane sam i dobila toliko toga, toliko ljubavi, ničim zaslužene... Srce može da se raspukne od toga, da mi bude okrnjeno, ali s druge strane može i da bude dvostruko, to nikad ne znate.
Ja jesam pred tim trenutkom da svodim račune i da polako sagledavam šta je sve tu bilo... Bilo je stvari koje su bile uzbudljive, a bilo je i stvari koje su bile nikakve. Pomislim nekad u svom životu da, da nisam rodila djecu, sve ostalo je bruka. Sve ostalo može da bude, a ne mora da znači. Sve ostalo je efemerno, nemjerljivo u svakom smislu. No, zahvalna sam tom daru. Susreti sa ljudima kroz glumu nadilaze dnevnost, nadilaze kvalitet koji vi možete svakodnevno sresti. Nisu to ti susreti. Ja sam imala priliku i sreću da radim na dobroj literaturi, ali i da radim sa ljudima koji su moj život učinili mnogo boljim nego što sam zaslužila.
Gluma nekada košta života, neke se stvari možda propuste, kažete... No, smatrate li da Vam je gluma omogućila i da proživite neke živote koje bi inače bilo teško i izmaštati?
Sigurno, sasvim sigurno. Ja sam najkvalitetnije i živjela u glumi. Kada pogledate, mnogo ostalog bude nebitno. Vrijeme je nebitno. Mi ne živimo, nažalost, u devetnaestom vijeku, sem kroz literaturu. Ova tehnologija ništa zanimljivo nije dala, po mom mišljenju, niti me interesuje ta oblast uopšte.
Kad već spominjete tehnologiju, kako to, pa i razvoj vještačke inteligencije, utiče na umjetnost i čovjeka, na ono što je ljudsko biće i njegova srž?
Ja ni sa ovom prirodnom inteligencijom ne mogu ništa da uradim, a nekmoli sa tom vještačkom. Ja to prezirem. Ne znam kakav je opšti uticaj tih stvari... Ja mogu da govorim samo o sebi i svom prostoru, jer nemam uvid u neke druge svjetove. Moj svijet se svodi na umjetnost i na vjeru u Boga. To su oblasti života koje mene čine mnome. Na sve ostalo ja ne obraćam pažnju, ne vidim, a to je, zapravo, sreća.
Koliko današnje okolnosti, koje najčešće kreiraju novac i mašina, diktiraju tempo života i stvaranja?
Ja to ne znam, mene to i ne zanima. Ja ne učestvujem u tom životu. Ja ne učestvujem u tom svijetu. Ja ni po čemu ne pripadam tome. To nije moje vrijeme. Moje vrijeme drugačije teče. I to je sreća! Ja zaista smatram da je to moje glumačko dostignuće. Uopšte se ne miješam u današnji ritam, vrijeme ili svijet. Ne znam ništa o mrežama i u njima ni ne učestvujem. Nemam nikakve veze sa tim svijetom. Moj svijet je literatura, pozorište, kultura, film. Mada, filmove gledam, ali ne tako pasionirano kako sam to činila ranije.
Zbog čega?
Zbog onoga što je u ponudi, osim ruskog filma koji duboko i ozbiljno cijenim. Tu ima mnogo stvari koje bih voljela i više, žešće i dublje da gledam. Ono što je sadašnja holivudska produkcija ja nemam potrebu da gledam uopšte, jer me ne zanimaju ni te teme. Znate, nije to moj svijet. Ja imam tu privilegiju da u ovim godinama, a meni 71. teče, mogu da biram šta hoću, šta neću, šta me zanima, a šta me ne zanima. Nemam više vremena, što kaže Desanka Maksimović.
Ne bi li svi trebalo da pružimo sebi privilegiju te vrste, da promišljeno ulažemo vrijeme? Jer ono teče, a mi nekada trošimo dane nerazmišljajući o godinama, nije li tako?
Tako je. Veoma je lijepo kad postanete svjesni da ćete ono što vam je ostalo podijeliti sa sebi bliskim ljudima. Učinićete neke susrete nezaboravnim na taj način što ćete otvoriti svoje srce do kraja i umjeti da slušate sa mirom, sa razumijevanjem, dopuštajući tuđoj dubini da vas zaista okrijepi. To su važne stvari. A da potrošite dan, možete kako god hoćete. Imate taj broj sekundi koji će se sjutradan ponoviti... Ili neće... Znači, živimo ovaj život kao da je danas taj posljednji dan i dobro vodimo računa o tome šta smo danas uradili, koje smo dobro nekome učinili, koga ozarili, okupali, zagrlili, pogledali milo... Tu su važne stvari.
Često kažemo da svijetom u kojem živimo vlada konzumerizam, a sa time korespondira i element zabave koji (nerijetko) neprimijetno prelazi u kič ili pak šund. Rekli ste da Vaše vrijeme teče drugačije, ali kako gledate na ove pojave?
Znate, kič može biti, a i jeste namijenjen upravo ljudima koji nemaju potrebu ni za kakvim drugim sadržajima osim za dopadljivošću. I nemam ništa protiv. Kič može da bude vrlo zabavan, za one koje to interesuje. Mene ne interesuje (više). Ja sam voljela kič u jednom periodu. Znate, kada su došle osamdesete, kič je bio sasvim poželjan.
Ali je, možda, i kič nekada imao nivo?
Da, to svakako da jeste. Sada je već ispod svakog nivoa. Ali dobro, to je takođe normalno. Smatram da moja generacija mora dopustiti greške onima koji sada stasavaju, uprkos svemu.
Kakav je odnos te Vaše generacije sa mlađima danas, bilo u društvu ili glumi? Koliko se od trenutnog razlikuje vrijeme u kojem ste Vi odrastali i pravili prve glumačke korake?
Mnogo se razlikuje. Kao prvo, u vrijeme kada je stasavala moja generacija, mi smo imali ljude koji su se bavili nama. Ozbiljno su se bavili time kako ćemo mi uzrasti, kako ćemo se razvijati, pazili da se ne daje veliki vjetar u ta nježna jedra koja stasavaju. Sada se dešava to da ni na šta potroše mladost i te mlade ljude. Pruže jednu priliku, polome te mlade brodove velikim talasima i onda ih bace... Bace ih u reklame, u rijaliti programe... Nema više ozbiljnih pozorišnih duhova kao što su bili Bojan Stupica, Mira Trailović, Muci Draškić, Zlatan Dorić. Ozbiljni ljudi koji su brinuli o tome kako ćemo doći do jednog trenutka kada će neki veliki glumac odigrati neku veliku ulogu. Bati Stojkoviću nisu odmah dali da igra glavne role, već polako. Ljubu Tadića su stvarali da bi postao Ljuba Tadić. Nisu ih odmah gurnuli u najveće izazove, kako ih ne bi polomili. Znate, postoje stepenice u umjetničkom životu. Stepenice, ako preskočite tri, čeka vas smak svijeta. Na kraju krajeva, ni ne možete da ih preskočite, jer ćete kad-tad morati da ih prođete, a onda, kada te stepenice budu veće, biće vam mnogo teže. Drugo, nama je bilo dozvoljeno i da pogriješimo.
Greške su bile dokaz učenja i iskustva? Rekla bih da su normalne na svakom ljudskom putu...
Naravno. Ali danas vam to nije dozvoljeno, odmah vam polome ideju o tome da možete da napredujete. Meni je to nepodnošljivo, ne volim to. Naročito u umjetnosti, jer tu bolje vidim stanje stvari nego u drugim sferama. Ja ne znam da li se od pravnika očekuje da odmah dobije prvi proces kao tužilac ili kao branilac i da, ako bude drugačije, postoji mogućnost da će biti zauvijek izbrisan... Ne znam. U glumi to vidim. Isto tako vidim da se partijske i druge pripadnosti i dalje predstavljaju, kako da vam kažem, kao nešto što je moć. To nije moć. Sa ovolikim iskustvom, posle 50 godina bavljenja ovim poslom mi tačno znamo ko je kakav.
Na spomen partija, dolazimo i do politike. Na globalnom nivou, ali i u regionu, posebno u Srbiji, umjetnici često bivaju prozvani za svoj angažman, često od strane političara. Nije li paradoks da umjetnici trpe posljedice za javno iznesene stavove?
Možete misliti! Paradoks jeste, ozbiljan i veliki. Zamislite, prozivaju ljudi koji ne znaju ništa da rade, neke talentovane (koji bi imali šta drugo da rade) da im se pridruže u besmislu, u kreiranju tuđeg života. Manite se, ljudi, ćorava posla. Ali, ja nisam kompetentna da govorim o političarima, jer ja njih prezirem, iz dubine svoje duše. Mislim da su neznalice, mislim da su propalice, mislim da se bave jednim krajnje nedostojnim čovjeka, poslom. Znači, diktirati drugome kako će da živi, to je za prezir. Pritom, pogledajte njihova nepočišćena dvorišta. Uglavnom sve loši đaci, očajni domaćini, gade mi se... Ja mogu to da kažem sa svoje pozicije kuhinjskog astala. Ja sam dobra domaćica, domaćica koja umije i da dočeka i da isprati, i da saštrika i cipele očisti, šešir namjesti i da direktno iz sudova uđe u glamur, ali i da iz glamura pere guzu bebama. Sve to mogu, to sam vidjela. Umijem da potrčim, i to idalje bolje od mnogih koji su plaćeni da trče i da, zapravo, zadovoljavaju naše potrebe, čime oni i treba da se bave. Sve se istumbalo, dušo, prosto, loši đaci! Sve se istumbalo i gadim se. Otvoreno i bez zazora.
Kako posmatrate svoju ulogu u javnom prostoru, u društvu?
Nikako. Uopšte ne posmatram sebe u tom kontekstu. Nemam nikakvu odgovornost. Ja govorim gluposti iz pozicije kuhinjskog astala. Mogu da pričam šta god mi padne na pamet, jer ni od koga ne zavisim. Ja sam već duže vrijeme vlasnica svog života. O mojoj djeci, mojoj mami, sestri i najbližim prijateljima, da, o njima svakako brinem. Ja sam glumica, mene ionako niko ne uzima za ozbiljno i ja obilato to koristim! Uglavnom ne držim predavanja. Idem u crkvu, Bogu se molim. Njemu sam jedinom odgovorna. Od njega sam sve darove dobila i sve što sam uradila je uz njegovu pomoć i prema tome, samo pred Bogom imam odgovornost i imam odgovornost prema roditeljstvu. Ni prema čemu drugome. Ovo što Vi zovete društvo, mene zanima. Ja volim meni bliske ljude. Njih poznajem lično... I sve što imam da kažem o društvu, ja kažem lično. Kada se kaže “država smatra”, recite mi, koja država, koji ljudi? Hoću da vidim tog čovjeka koji je, na primjer, država! Ili ministarstvo? Isto tako kažu, na primjer, ministarstvo je reklo... Koje ministarstvo? Mene zanima samo ono lično i zato se i sama lično obraćam kada imam nekome nešto da kažem, bez imalo skrupula. Svi crknu od smijeha, uglavnom, i smatraju da je to šala. Nemam ništa protiv.
Koliko je partnerska igra važna na sceni ili i u kadru, toliko je bitna i u razgovoru.
To je jedino bitno. Sve je ostalo, draga moja, luk i voda. Jedino bitno je to, ali i znatiželja. Umjetnost mnogo liči na neozbiljnost, na veselje, na radost, na šalu... Što je bliža istini, to više liči na nešto smiješno. A zapravo je užasno ozbiljno. Užasno ozbiljno! Otrežnjujuće ozbiljno. E sad, za to morate biti školovana publika. Ozbiljno školovana. Razmišljajuća. Zapitana. To je rijetko. Imate talentovanu i netalentovanu publiku. Mi svi znamo kakvi smo i naše ideje provjeravamo svake večeri. Neke večeri ta publika primi to ozbiljno duboko, a neke večeri istu tu predstavu prihvati drugačije. Tako vidite da u publici sjede izuzetno netalentovani ljudi za pozorište. Oni dođu na premijere, pa vas gledaju, oni kao nešto znaju više o tom komadu, o vašoj ulozi, znaju više od vas koji ste mjesecima studirali, radili, trudili se. Oni dođu da procijene kakvi ste vi. Da, u prvim godinama to može da vas uplaši, a posle više ne, posle sjedite i igrate s mirom. Ja ne prezirem publiku, ali nešto razumiju, nešto ne razumiju. Neke se predstave dese da budu prije vremena koje je trebalo da bude njihovo, ili pak posle tog vremena, ne možete uvijek ni vi da pogodite.
U tom kontekstu, kakve su Vaše impresije sa igranja predstave “Uspomene Sare Bernar” u Podgorici?
Bili su saradljivi, vrlo zanimljivi. Bilo je lica za koja mi se čini da duboko i ozbiljno razumiju, vole i žele razrešenje tog problema starosti, tog problema nesrećnosti usljed bavljenja nečim, tog lutanja po sopstvenom životu, kao i od agonije. Znate, odvojiti se od glume je teško. Sara Bernar je neko ko je to uradio bolno, ali sa probom. Znate, Sara Bernar je imala tu širinu i dubinu da prosto pripada umjetnosti. Divno je Staša Koprivica razriješila kraj. Divno je razriješila to što ona i kad umre - ne umre. Tvrde da je Sara Bernar u nekoliko navrata zaista probala svoju smrt. Izem ti smrt koja je bez probe.
Moja mašta je daleko bogatija od onoga što mi se nudi
Povod Vašeg dolaska u Podgoricu bila je predstava “Uspomene Sare Bernar” koju ste izveli na Makadu. Iz Vaše percepcije kao glumice, ali i kao gošće u publici, koliko su nam važne takve vrste pozorišnih razmjena i susreti sa novim ljudima, životima, izvedbama i, u krajnjem, formama?
Ja ne znam za ovdje, ali ako mene pitate kako ja to lično posmatram, reći ću Vam da ja volim da gledam sve. U gradu u kojem živim ili u koji dođem, volim da vidim sve što se tiče pozorišta, što se tiče baleta, muzike, likovnih izložbi, arhitekture, umjetnosti... Sve me interesuje i volim, to istinski volim, a sve ostalo... Ne znam kako na vas djeluje, ali znam kako na mene djeluje kad vidim klicu nečega ili nekog ko sad počinje da se razvija - odjednom mi se energija podiže i vrlo sam uzbuđena. A ima stvari koje me uopšte i ne taknu. Nekada gledam predstavu - kao da je nisam gledala. To su sadržaji koji su, vrlo često, samo zabavni. Brzina me ne zanima, moja mašta je daleko bogatija od onoga što mi se nudi kroz, recimo, silu serija koje su snimane. Počnem, vidim da me ne interesuje i prelazim na nešto drugo. Jednostavno, to je privilegija ovog uzrasta. Ja sebi mogu da dopustim da ne izgubim tri sata na nečemu što mi ne prija ni kao istraživanje, ni kao mogućnost i što me zapravo uopšte i ne zanima.
Uz ansambl kao bijeli medvjed
Ovo pitanje inače ne postavljam, ali me zanima da li Vam je bilo blisko ili teško igrati glumicu kakva je Sara Bernar, i u životu i u pozorištu?
Ne, nije to teško. Težine više nema. Težine su me koštale života onda kad je trebalo, a sada težine više nema. Sada su sve divote. Pored toga, ja imam Dejana (Đonovića), imam Stašu Koprivicu, imam (Džona) Marela. Oni su moj rod u ovoj ulozi. Ja sam tu uz njih zaštićena kao bijeli medvjed.
Bonus video:
