Šta je potrebno da jednim okom plačete, a drugim se smijete?
Tekst Dušana Kovačevića, režija Božidara Đurovića, produkcija Nikšićkog pozorišta, i gluma Hadži Nenada Maričića, Žane Gardašević Bulatović, Ivone Čović Jaćimović, Nikole Vasiljevića i Pavla Bogojević. Još kada sve to “začine” scenografkinja Vesna Popović i kostimografkinje Marina Medenica i Margareta Šobot, scenskim pokretom uokviri Jelena Simić, izborom muzike šarmira Bojan Bojanić, a glasom oboji Pavle Bogojević, uspjeh je zagarantovan.
Pokazali su to aplauzi i ovacije publike koja je 16. februara prisustvovala premijeri predstave “Kumovi”, upriličenoj povodom 140 godina pozorišnog života u gradu pod Trebjesom, a potvrdili oni koji su noć kasnije gledali reprizu.
“Ta vrsta tragikomičnog humora koja se neprestano prožima, mene naročito zanima. Ovo je jedna veoma tužna priča o tragičnim posljedicama ljudi u svakodnevnom životu, kako je to Kovačević fantastično u tri riječi opisao”, kazao je Đurović uvjeren da će predstava živjeti dugo i imati sve više uspjeha.
Posebno ako joj je pozitivnu ocjenu dala nikšićka publika koja ima, istakao je, dugu pozorišnu tradiciju. Dugu čak 140 godina koja je, maltene, spojila tri vijeka.
“Trudićemo se da zadržimo tu mjeru ozbiljnosti koju ovaj komad ima, jer mislim da je jedna od vrijednosti ove predstave što mi nijesmo iznajmljivali osmijeh, nego smo jednim okom plakali, a drugim se smijali. Uvjeren sam da je humor najveća snaga protiv svake vlasti, jer od humora se nemoguće odbraniti. On je veoma rijedak. Duhovitih ljudi je veoma malo, a ja se preozbiljnih ljudi užasno bojim”, poručio je reditelj.
Glumica Žana Gardašević Bulatović priznala je da su “Kumovi” prva predstava za koju nije znala kako će publika da reaguje. I to ne bez razloga.
“Potpuno sam bila u bunilu i oduševljena sam kako je publika odreagovala, jer je tekst prilično neobičan, trilerski, intrigantan, sa prepuno zapleta i raspleta. Jedna životna priča ispričana na potpuno drugačiji način, ali dira. Ovo je jedna od najtežih uloga u mojoj karijeri. Nikad se nisam suočila sa nekim likom koji je trpi sve vrijeme, trpi radnju”, kazala je Gardašević Bulatović.
U predstavi igra ženu koja, istakla je, i onda kada se sve oko nje ruši, ona istrajava, ostaje čvrsta i uz supruga. A dešava im se ono što se dešava mnogim ljudima koje je “pojela” tranzicija - gubitak posla, poljuljana egzistencija, otuđenje i priča bez slušanja. A kada čovjek ostane bez hljeba i vode, ne preostaje mu ništa drugo nego da “laje”.
“Vrlo često prolajemo na razne načine, od raznih nepravdi i raznih vjetrova koji nas lome na svakom nivou. Voljela bih, bez obzira na sve vjetrove koji duvaju se strane, na sve što nas ruši, da istrajemo u svojoj namjeri, ideji i plemenitosti koju svi posjedujemo na neki način”, istakla je Gardašević Bulatović.
“Boje” Nikšićkog pozorišta branio je i uspješno odbranio Nikola Vasiljević.
“Bilo je naporno i teško, kao i svaki komad koji piše Duško Kovačević. To se mora igrati iz petnih žila, jer njegovi komadi traže poslednji atom snage, ali je zato zadovoljstvo igrati uloge koje od vas traže maksimalnu posvećenost. Pošto sam u predstavi jedini glumac Nikšićkog pozorišta, moja odgovornost je bila veća, ali ukoliko sam uspio da odgovorim zadatku, i moja radost je veća”, kazao je Vasiljević.
Glumačku ekipu predvodio je član Narodnog pozorišta iz Beograda, Hadži Nenad Maričić koji smatra da je rad na predstavi obilježila ogromna posvećenost ekipe i profesionalizam Nikšićkog pozorišta.
“Evropska i svjetska pozorišta mogu da pozavide kako je sve organizovano u Nikšićkom pozorištu. Taj rad je prosto nevjerovatan i ovo je na jednom potpuno savršenom nivou”, kazao je Maričić.
Istakao je da je život u modernom, brzom dobu Kovačević, na njemu specifičan način, “prekrio” humorom, a Maričića je posebno “zaboljela” jedna rečenica.
“U razgovoru između supružnika, muž kaže: ti mene ne slušaš. To je nešto što je možda najveća odlika ovog vremena - stvari i situacije koje nam otežavaju da čujemo jedni druge”.
Zato je Vučko, koga u predstavi igra Pavle Bogojević, naučio da sluša - istina, ne svojom krivicom, pse najviše.
“Uloga je zahtijevala mnogo scenskog pokreta, mimike, tako da je bila jako izazovna i lično sam pomjerio neke svoje granice u spoljnoj karakterizaciji. A šta nam je to na kraju poručio pas Žuća? Da duša ne može da se ubije i da je vječna”, kazao je Bogojević.
A vječna je i pozorišna igra. U gradu pod Trebjesom traje 140 godina.
“Promišljeno i dugo se radilo, nijesmo ‘trčali’ preko važnih stvari, dali smo sebi vremena i radili posvećeno, onako kako to zaslužuje Nikšićko pozorište i jubilej”, kazala je Ivona Čović Jaćimović.
Predstava “Kumovi”, koja je trajala skoro dva sata, a koju je Kovačević žanrovski odredio kao komediju svakodnevne tragedije, prvi put je postavljena u Crnoj Gori.
Bonus video:
