Sitnice su prijeko potrebne, nerijetko i teško dostižne. Upotpunjuju, tješe, zaokružuju, fale, čine život ljepšim, ili pak težim. Sitnice su oni obični trenuci koji prohuje poput leptira, djelovi slagalice koji se, ostavljeni po strani, zagube, iskrene riječi koje u svom podrazumijevanju nedostaju, dobrota, razumijevanje i ljubav koji čine dan ljepšim a dijeljenjem se umnožavaju... To je sve ono što već znamo, na šta nikada ne možemo biti imuni, ali prečesto bivamo škrti i tvrdoglavi, sa time se mimoilazimo naivno vjerujući da ima vremena ili će ga već nekako biti... Dok pažnju okupiraju krupne čežnje, pohlepne potrebe, visoke ambicije, preuzeta uvjerenja i nametnuti obrasci ponašanja, poput poletarca izmaknu baš one stvari po kojima, na kraju krajeva, život i vrijedi mjeriti.
U “Sitnice koje život znače” sve to staje, a istoimena predstava donosi jednu posve drugačiju, prijeko potrebnu, toplu, nježnu, svedenu i tihu priču koja u sebi krije buru emocija.
Predstava u koprodukciji Centra za kulturu Tivat, Narodnog pozorišta i Beoarta iz Beograda, otvorila je u srijedu veče reviju predstava “FebruArt” u Podgorici. Publika u do posljednjeg mjesta punoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” od samog početka preuzela je ritam disanja koji je ansambl uveo, a dugim aplauzom i stojećim ovacijama, uz osmijehe, ali i mnoštvo neskrivenih suza, pozdravljena je ekipa predvođena Mladenom Andrejevićem.
Dok se život dešava na sceni, zahvaljujući maestralnoj glumi, krajnje realno i blisko, događa se spoznaja da život često tako i prolazi pred nama samima, dok ga gledamo iz udobnosti svoje fotelje ili pak neudobnosti na koju smo navikli bez težnje da išta promijenimo.
Nastala u režiji Andreja Nosova po tekstu italijanskog pisca Lorenca Maronea, predstava dokazuje da je magija teatra često i u njegovoj jednostavnosti, u takozvanim malim ljudima, u igri koja ne obiluje suvišno snažnim ekspresijama, glasnošću, trzajima, tenzijom, te da uz povjerenje, emociju i ljepotu igre, vjerodostojno prikazuje život. Tajna je otkrivena na samom početku: Ćezare, kojeg igra Andrejević, namćorasti je i čangrizavi čovjek u 70 i nekoj godini života koji odlučuje da, neko bi rekao u poznim godinama, nadoknadi protraćeni život i počne ga stvarno živjeti.
“To je ono što čovjek spozna tek kad neko vrijeme u životu prođe, jer dok ste mladi važi doktrina ‘hoću sad i hoću sve’ i mislim da tako čovjek nema pravi odnos prema životu. Naravno, ima i u mladosti mnogo toga divnog, buntovna je, puna energije, volje i želje da mijenjaš svijet i još mnogo toga. Ali onda, kada dođeš u neke godine, tek tada vidiš šta je pravi život koji se tebi ranije činio nedovoljno dobrim i u odnosu na šta si želio drugačije. Tako ljudima stvari promiču i tako ljudi gube sposobnost da uživaju u trenutku. Shvatiš onda da ipak nije sve bez veze i da, ako ti nešto znači i ispunjava te, čak i ako nije neko herojsko djelo i velika stvar, to ipak jeste ono što čini život. A život čine dragi ljudi, dobra prijateljstva, obrađivanje vrta, zadovoljstvo koje donosi još mnogo drugih važnih stvari za koje se nerijetko čini kao da nijesu mnogo bitne”, sumira u razgovoru za “Vijesti” Andrejević.
Njegova uvjerljiva, sasvim prirodna, dovoljno ekspresivna i emotivno snažna, ali i igra puna humora, u potpunosti je “usisala” publiku u kompletnu radnju priče. Ćezare je samoživ, grub, nezainteresovan, ali samo naizgled... Kada počne da živi punim plućima kako bi želio da proživi preostali dio života, njegova promjena postaje čudna, sumnjiva, neprihvaćena, a on dobija ono što je prethodno pružao... Kćerka Katerina (Vanja Ejdus), sin Dante (Dušan Matejić), komšinica Ema (Nina Nešković) i “partnerka sa tarifom” Rosana (Nela Mihailović) čine njegov svijet koji se polako otvara, a svaki od spomenutih likova donosi jedan važan sloj djela, referiše na aktuelne teme u društvu i životu koji živimo...
“Ja mislim da je neki smisao ove predstave upravo to. On, koji je mnogo griješio, to je i shvatio i sada najzad pokušava da uradi nešto za šta nije imao hrabrosti kad je bio mlad i živ, dok je živio život koji je mrzio... Mislim, nije on idealan čovjek, ali, opet je spoznao nešto i pokušao pred sami kraj života nešto da uradi sa tim saznanjem i da (se) promijeni”, kaže Andrejević koji dodaje da takva spoznaja uvijek nosi vrijednost i moć u sebi.
U filmskim fragmentima koji oslikavaju kadrove poznatog iskustva, predstava svakome budi određeni osjećaj, podstiče na preispitivanje, možda i promjenu i/ili kajanje, uz ohrabrenje da se te “sitnice koje život znače” uvijek mogu prigrliti ili pružiti. Postavljena u savremeno, brzo, doba tehnologije, žurbe, varanja, skrivanja i ne razumijevanja, postavlja se pitanje koliko ostaje vremena za one suštinske stvari koje čine život...
“To sve zavisi kako ko šta razumije, ukapira, spozna, šta ko želi. Ja imam taj pametni telefon, ali mi treba da bih komunicirao s kćerkom koja ne živi ovdje, imam WhatsApp, ali nemam Fejsbuk, nemam Instagram. Nisam upleten u te mreže. Iscrpljuje kad počne takva komunikacija... Znate, gledam oko sebe i često se negdje zadesi da sjedi mlad par, piju kafu u lokalu, oboje na svojim telefonima, pa se zezam - možda se međusobno dopisuju... Prije nekoliko sam vidio malo dijete u kolicima, u autobusu, ne znam ni da li ima godinu. Ona barata tim telefonom, djevojčica, tipka, ubada, gleda, i to joj drži koncentraciju, animira je, mirna je i to je to, to je kul, tako je sad postalo... To je postala opsesija svima, a život nam prolazi”, priča Andrejević.
Predstava upućuje na univerzalna pitanja o ljubavi, gubicima, samoći, ali i strahu od starenja, usmjeravajući na ono što čini radost življenja.
“Upućuje na to da ne treba proćerdati život. Jer, život brzo prolazi, a kad ga proćerdaš... Nema kraja, možda jedino treba da rasteš, možda i nikada da ne sazriš, nego samo da rasteš, da stalno otkrivaš neke nove krugove, da nisi i ne budeš začauren, da nikada ne kažeš ‘E, to je to, gotovo je, nema dalje’”, poručuje Andrejević.
Značajna razmjena
Izvedba predstave “Sitnice koje život znače” bila je najavljena i za sinoć u Tivtu, kao koproducentu, a od svoje premijere opija publiku gdje god da gostuje. Na pitanje o važnosti saradnje i razmjena na polju pozorišta, Andrejević ima riječi hvale za revije i manifestacije ovog tipa, ali, priznaje, stvari su se i promijenile.
“Mislim da je Boris Mišković iz Beoarta, sa svojom revijom predstava koju godinama već organizuje i za koju pripremi više predstava i igranja u više gradova, napravio mnogo u kontekstu razmjene. Nije to kao nekad što je bilo, sve je postalo mnogo skupo, potreban je novac a novca nema. Mislim da je ovo prava mjera, pa i kada je ansambl u pitanju, broj predstava, ta mini turneja i revija”, rekao je Andrejević.
Tišina koja se čuje i osjeća
Publika u Podgorici je prepoznala sve ono o čemu su likovi i glumci putem njih govorili sa velike scene KIC-a “Budo Tomović”. Andrejević, čija je uloga i fizički i mentalno i emotivno izuzetno zahtjevna, to je osjetio i u razgovoru za “Vijesti” kazao da se, na kraju, o kvalitetu predstave jedino publika i pita, a utisci poput onih koje je čuo nakon igranja, potvrđuju vrijednost i važnost igre ovog djela.
“Ja sam glumac već dugo godina i nekako sam iskusan po tom pitanju. Onda lako prepoznajem tišine i umijem da prepoznam kada je to ona tišina u kojoj ljudi slušaju ili kad je tišina u kojoj ljudima pada glava. Čuje se ta tišina. Ja mogu da čujem i osjetim kako komad ide, kako raste. Znate, kad je čovjek uigran, kad mi jedni drugima vjerujemo, kad se igra intenzivno, onda i publika vjeruje nama. A kad ljudi igraju tek tako da se nadovezuju jedni drugima na izgovoreni tekst, onda publika i to nepogrešivo osjeća. U svemu tome, zapravo se publika jedina pita, i jedina je mjerodavna”, poručuje glumac.
Bonus video:
