Obnova i izgradnja Republike
Fraza koja je opisivala stanje u Republici Crnoj Gori poslije oslobođenja 1945. bila je - Prije rata Crna Gora nije imala ništa, a onda su došli Njemci i sve porušili. Kako god to zvučalo, trebalo je sve izgraditi i to istovremeno: stambene objekte i naselja; domove kulture u svakom gradu, a zadružne domove u svakoj mjesnoj zajednici; dječje ustanove, škole i fakultete; domove zdravlja, bolnice, klinički centar; spomen-domove, spomenike herojima i pobjedama, mauzolej na Lovćenu; poljoprivredne kombinate, industriju - željezaru, kombinat aluminijuma, drvoprerađivačke pogone u Rožajama, Pljevljima, Nikšiću, Titogradu; hidroelektrane sa ogromnim akumulacijama, termoelektranu; saobraćajnu infrastrukturu - magistrale duž Primorja, od Bara do Bijelog Polja i Rožaja, do Šćepan Polja, željezničku prugu od Bara do granice sa Srbijom i od Titograda do Nikšića, aerodrome u Titogradu, Tivtu, Ivangradu, Nikšiču, Žabljaku; hotele i turistička naselja... Dobar dio ovih poduhvata realizovan je od strane omladinskih i frontovskih radnih brigada i to u rekordnim rokovima uz oskudnu, simboličnu mehanizaciju. Na primjer, pruga Titograd-Nikšić urađena je za godinu i dva-tri mjeseca. “Fascinacija nemogućim”, utopijska svijest i energija bile su pokretačka snaga. I, naravno, slavilo se.
Period obnove i izgradnje trajao je oko tridesetak godina. Period (uspješne) razgradnje, privatizacije i koncesija traje isto toliko. Razgradnja društvenog bića, takođe. Mauzolej na Lovćenu još stoji, do kad ne znamo. Ozbiljno se govori o njegovom rušenju, naročito u susjedstvu.
Za potrebe planiranja, projektovanja i gradnje, odmah nakon oslobođenja, osnovana su preduzeća u Titogradu, Nikšiću, Herceg Novom, Kotoru, Baru, Pljevljima i Bijelom Polju... Republički zavod za urbanizam i projektovanje u Titogradu imao je glavnu ulogu u planiranju, projektovanju i saradnji sa UNDP programom za razvoj Ujedinjenih nacija poslije zemljotresa 1967. i 1979. godine. Tada su urađeni prostorni planovi Crne Gore, opštinȃ i generalni i detaljni urbanistički planovi opštinskih centara, a prema novim metodama planiranja sa posebnim osvrtom na zemljotresno inženjerstvo. Sva ta preduzeća su privatizovana i uglavnom ugašena, kao i dio arhitektonskih objekata, tako da smo bitno osiromašili naše sadašnje - prošlo vrijeme. Ostali smo bez nataloženog vremena, iskustva, memorije i ogromnog materijalnog bogatstva.
Crnogorsku tridesetogodišnju obnovu i izgradnju treba posmatrati u kontekstu događaja koji su obilježili istoriju Jugoslavije tog vremena, a samim tim i Crne Gore. Počev od političkog razlaza sa Sovjetskim Savezom, 1948. godine dio crnogorskog kadra odlazi na “izgradnju” Golog otoka, a Tito piše Staljinu: “Prestani da šalješ ljude da me ubiju, već smo uhvatili petoricu (...) Ako ne prestaneš da šalješ ubice, ja ću poslati jednog vrlo brzo u Moskvu i sigurno neću morati da šaljem drugog” (Sajmon Sibag Montefjore, Pisma koja su promijenila svijet). Odnosi sa Sovjetskim Savezom se normalizuju posjetom Hruščova Beogradu 1955. godine.
Jugoslavija se opredjeljuje za samoupravni socijalizam već od 1950. godine, da bi ga ukinula 1989. godine. Tito, Nehru i Naser na Brionima, 1956. godine potpisuju deklaraciju o osnivanju Pokreta nesvrstanih u kome će Jugoslavija biti vrlo aktivna na političkom, ekonomskom, privrednom i projektantskom planu.
Na nivou teorije samoupravnog socijalizma važnu ulogu odigrala je Korčulanska ljetnja škola (1962-1974), koja okuplja svjetsku elitu filozofa i sociologa (Anri Lefevr, Herbert Markuze, Jirgen Habermas, Erih From...). Hrvatsko filozofsko društvo izdaje časopis Praxis od 1964. do 1974, kada je zabranjen.
Tito umire 1980. godine.
Samoupravni socijalizam i arhitektura
Opredjeljenje za socijalističko samoupravljanje ispostavilo se kao odgovarajući ideološki projekat za stvaranje utopijske svijesti, kolektivne i individualne energije i motivacije za izgradnju društva i države. “Čovjek bogat potrebama” odlučuje o svom radu i njegovim rezultatima.
Između ostalog u centar interesovanja stavljeno je i planiranje, urbanizam i arhitektura u cilju ostvarivanja “svijetle budućnosti”, u kojoj je čovjek subjekat, a ne objekat. Arhitekti su dobili zadatak i šansu da učestvuju u njenoj realizaciji, stavljajući čovjeka/građanina/korisnika u centar odlučivanja. Postavljeni ciljevi i ambicije i očekivani rezultati su prije svega u domenu upotrebnih i umjetničkih vrijednosti. Trebalo je dokazati da je arhitektura umjetnost građenja i likovna umjetnost.
To je vrijeme kad su bile popularne pariske parole iz “68”. - Uzmite vaše snove za stvarnost; Budite realni, tražite nemoguće”, a bili su prisutni i Njegoševi stihovi “Neka bude borba neprestana/neka bude što biti ne može” i “Pregaocu Bog daje mahove”. Trebalo ih je pretvoriti u djelo, u “praxis”. Izazov “nemogućeg” stvara izuzetnu kreativnu energiju.
Uvažavanje korisnika kao aktivnog i kreativnog bića u odnosu na pripadajući prostor nameće potrebu i obavezu da stvaramo danas za sjutra, sa projektovanom fleksibilnošću i prolagodljivošću unutrašnjeg prostora budućim potrebama i korisnicima. Ovakav projektantski pristup dovodi u pitanje, odnosno mijenja klasično mišljenje da forma prati funkciju, u novo, gdje promjenljiva funkcija prati formu, što dadatno usložnjava projektantski zadatak. Stručna javnost je pokazala dosta otpora ovakvom poimanju arhitekture (primjer projekta za Blok V u Podgorici, 1977. M. Bojović, “Ovdje je mjera uspjeha otpor koji čovjek izaziva”, Pobjeda, 4. 11. 1999).
Bio je to zlatni period za crnogorsku arhitekturu i urbanizam. Postojala je utopijska svijest i energija. Živjeli smo utopiju. Dometi bi, vjerujem, bili još veći da samoupravni socijalizam nijesmo smatrali našim samoniklim, autohtonim državnim izumom i ideologijom nametnutom s vrha. Uspostavljanje idejnog kontinuiteta, počev od socijalista-utopista: Sen-Simona (1760-1825), posljednjeg plemića i prvog socijaliste; Roberta Ovena (1771-1858), koji je kao rukovodilac i vlasnik predionice zagovarao stav da mašine treba da služe ljudima, a svojim radnicima je gradio kuće u zelenilu sa dječijim vrtićem, a djecu im je školovao; Šarla Furijea (1772-1837), koji je maštao o univerzalnoj harmoniji, čije bi osnovne ćelije bile falange koje žive u falansterijama; Etjena Kabea (1788-1856), koji je sebe nazivao prvim komunistom, a za sve nevolje čovječanstva optuživao nejednakost; Viktora Konsiderana (1808-1893), koji je falansterije nazivao veličanstvenim palatama; ili po liniji anarhista: Diogena iz Sinope, koji je zagovarao povratak prirodi i vjerovao da se društvo polisa sastoji u civilizovanosti; Zenona iz Kitiona, koji je vjerovao u zajednicu učvršćenu ljubavlju, koja se širi na čitav univerzum; Maksa Štirnera (1806-1856), oca individualističkog anarhizma i egzistencijalizma; Pjera Prudona (1809-1865), zaslužnog za formiranje anarhističke teorije i pokreta; Bakunjina (1818-1876), revolucionara, teoretičara anarhizma i borca protiv države; Petra Kropotkina (1842-1921), plemića, geografa, vojnika, istraživača i anarhiste, koji je predlagao povezivanje industrije sa poljoprivredom, i umnog i fizičkog rada - vjerujem da bi socijalističko samoupravljanje postalo opšta potreba, pustilo dublje korijene i podstaklo veće iskorake u planiranju, urbanizmu i arhitekturi. Takođe, vjerujem da ga se ne bi odrekli, ćuteći, i bez protesta.
Vjerovalo se da “revolucija koja ne proizvodi novi prostor, ne ide do kraja, ona gubi, ne mijenja život, mijenja samo ideološke superstrukture, institucije, politički aparat. Revolucionarna transformacija se dokazuje svojim kreativnim kapacitetom djela u svakodnevnom životu, u jeziku, u prostoru, gdje jedno ne ide obavezno istim korakom kao i drugo” (Henri Lefebvre, La Production de l’Espace, 1968: 66). O povratnom pozitivnom uticaju prostora na korisnike i o njihovoj identifikaciji sa njim nije se mnogo govorilo - podrazumijevalo se.
Posljednjih decenija XX vijeka teorijom arhitekture se bave pretežno filozofi, preuzimajući svijetlu tradiciju Platona, Aristotela, Hajdegera... Istina, oni to zovu filozofijom arhitekture.
VRIJEME SADAŠNJE - BUDUĆE Obrazovanje arhitekata
Degradacija arhitektonskog stvaralaštva nije poštedjela ni njene stvaraoce-arhitekte, kojima je uskraćeno pravo na utopiju, optimizam, stvaralačku energiju, “energiju zablude”. Posljedično, odrazila se i na procjenu njihove predispozicije, zatim školovanje, obrazovanje i njegovanje profesionalnih i kreativnih ambicija. U konačnom, uskraćena je šansa da se “dogodi” arhitektura.
Vitruvije (80-70. p. n. e. - 15. p. n. e, “Deset knjiga o arhitekturi”) nas uči da postoje istine koje kroz vrijeme samo nadograđujemo i prilagođavamo terminološki (“duhu vremena”), a kojih se moramo prisjetiti u ovom vremenu uskih specijalizacija. “Arhitektura se sastoji od prakse i teorije (...) Zato arhitekta mora da bude pismen, vješt u crtanju i dobar poznavalac geometrije, da dobro poznaje istoriju, da je marljivo slušao filozofe i upoznao muziku, da nije neznalica ni u medicini, da se razumije u pravna pitanja i da ima znanja iz astrologije i o nebeskim zakonima (...) široka obrazovanja iz raznih oblasti arhitekti su neophodna, ne da bi se njima bavio i uspijevao u njima, nego da ta znanja koristi u svom poslu, onoliko koliko su mu potrebna.” Za njega “arhitektura obuhvata i izbor zdravog mjesta grada, zidina, izbor lokacije za javne zgrade”. Upravo, suštinu onoga što danas zovemo urbanizmom i što dijelimo od arhitekture, na štetu i jednog i drugog.
Novija insistiranja na širokom obrazovanju arhitekata, isprovocirana sve užim specijalizacijama, govore o tome da je “dobra arhitektura projekcija samog života, pa zato obuhvata poznavanje bioloških, socijalnih, tehničkih i umjetničkih problema (...) Sinteza svih tih različitih struka ljudske aktivnosti traži čvrst karakter”. Cilj treba da bude obrazovanje takvih ljudi, koji će shvatiti suštinu i imati viziju (Valter Gropius, Sinteza u arhitekturi, 1955, str. 24).
Sigfrid Gidion takođe govori o potrebi širokog obrazovanja arhitekata koji će biti osposobljeni da koordiniraju učesnike različitih disciplina, da im znaju postaviti zahtjeve i ocijeniti odgovore, a potom stvoriti umjetnjičko djelo. Sve to uz osjećaj odgovornosti prema društvu (Sigfried Giedion, Architecture et vie collective, 1956: 82, 84).
Šezdesete godine u Parizu su najbolji dokaz da se dobrim obrazovanjem, umjetnošču, kulturom - kulturnom revolucijom uz socijalni bunt, može stvoriti kolektivna utopijska svijest i energija. E. Sioran piše o pokretačkoj fascinaciji nemogućim (Histoire et Utopie, 1960) Kulminacija “68” je najbolji dokaz za to, naročito ako je proživljen, a ne naučen.
Inicijalna iskra je krenula iz Nantera, sa katedre za sociologiju Anrija Lefevra reakcijom studenta Danijela Kon Bendita, gdje jedan “događaj izigra predviđanja (...) poremeti proračune” (Henri Lefebvre, Iruption de Nanterre au somme, 1968).
Umjetnost, sa svoje strane, uključivala je “korisnika”, bilo da se radilo o slikarstvu, vajarstvu, književnosti, pozorištu, muzici i arhitekturi, nastojeći da kontakt pretvori u događaj. Pariz je tih godina bio veliki istraživački centar. Zagovarala se sinteza umjetnosti. Maoisti su tražili povratak školovanih kadrova na rad u nerazvijena područja.
Kad govorimo o obrazovanju arhitekata, treba se podsjećati da je “arhitektura, prije svega, rad na sebi, što je rad na ličnoj koncepciji. Na način kako se vide stvari” (Ludwig Wittgenstein, Remarques melees). Ranko Radović je volio da se poziva na Mišela de Montenja - “Ko nema luku ka kojoj će da brodi/neće nikad imati ni vjetar”.
Da bi se prevazišla sva ograničenja vezana za okruženje naručioca, korisnika, tehnologije, a naročito složenost, protivrječnosti i dvosmislenost arhitektonskog (umjetničkog) djela - potrebno je mnogo motivacije, upornosti, znanja, talenta i hrabrosti. Otuda, između ostalog, toliko insistiranja na obrazovanju i radu na sebi.
Ohrabruje stvaranje “kritične mase” mladih arhitekata, školovanih u Crnoj Gori i u inostranstvu, formiranje Strukovne komore arhitekata, Saveza arhitekata, raspisivanje anonimnih nacionalnih arhitektonsko-urbanističkih konkursa, čiji rezultati nijesu unaprijed poznati i koji počinju da ulivaju povjerenje u stručnu objektivnost i ocjenjivanje. Borba protiv raširene korupcije postala je državni prioritet. Povremena pojava arhitektonskih projekata, koji najavljuju novo vrijeme i nove kvalitete, dovodi u pitanje dosadašnju praksu.
Za očekivati je, da će nove kompjuterske mogućnosti početi da se koriste, ne samo u procesu prezentacije, nego i u fazi kreacije arhitektonskih projekata. Rizik je, ako arhitekti ne usvoje, ne ovladaju novim tehnološkim mogućnostima, da će se ove “osamostaliti” i istisnuti ih, odnosno zauzeti njhovo mjesto.
Tehnologije u građevinarstvu su još uvijek ograničavajući faktor za projektovanje. Zadržale su se na klasičnom nivou, bez uvođenja novih dostignuća. Oslanjaju se na uvoz građevinskog materijala, elemenata i opreme, umjesto da se proizvode u Crnoj Gori i zaokružuju ukupan ciklus - urbanizam, projektovanje, proizvodnja, građenje, korišćenje.
Arhitektonska kritika
Brojni likovni kritičari i istoričari umjetnosti odbijaju da se bave arhitekturom, kao da ona nije umjetnost, i to likovna, tako da nedostatak arhitektonske kritike samo produbljuje krizu arhitekture. Marketinški i subjektivni prikazi unose pometnju i dezinformišu i stručnu i laičku javnost navodeći ih na pogrešan put.
Svako na svoj način posmatra i doživljava arhitekturu i prostor prema svojim interesovanjima, ukusima i potrebama, ako ih i koliko i kakvih ima. Izvan toga oni za njega ne postoje. Potrebno je odgovarajuće obrazovanje i civilizovanost, gdje arhitektonska kritika nalazi svoj smisao postojanja - da probudi čula, razvije radoznalost, misao i duh.
Da bi se napravio kreativan iskorak u arhitektonskom stvaralaštvu neophodna je i stručna komparativna analiza konteksta - filozofskog, teoretskog, sociološkog, idejnog, tehnološkog, kao i sveobuhvatna kritika postojećeg stanja.
I konačno, arhitektonska kritika treba da pomogne u razrješavanju vječite dileme - šta je dobro, a šta loše. Takođe, treba da pomogne arhitektima da se izbore za sopstveni društveni i profesionalni status, a samim tim i za stvaranje arhitektonskog umjetničkog djela, a ne građevinskog proizvoda za tržište.
Republika dobrog življenja
Vratimo se optimizmu i državi/republici “dobrog življenja”
Za postojeće stanje prostora opravdanja nema, ali ima ohrabrenja i optimizma: “Nada se javlja iz očajanja” (A. Kami), “Raspad sistema oslobađa ogromnu energiju koja se kroz stečenu slobodu izrađa u kreativnu energiju - koja će kao takva stvoriti nešto novo na ruševinama postojećeg, pa i utopiju” (E. Sioran), a Njegoš, nama najbliži, pisao je: “Na groblju će iznići cvijeće/za daleko neko pokoljenje” i “Udar nađe iskru u kamenu,/bez njega bi u kam očajala.”
A za to, ne čekajući Aristotelovog “vladara filozofa”, moramo se sami dogovoriti da li smo došli do donje granice uništavanja prostora i da treba da stanemo i da krenemo u oporavak, podizanje optimizma, utopijske svijesti, energije, morala... Da li nas na kraju tunela čeka mrak ili svijetlo, zavisiće od nas.
Moramo stvoriti jaku državu, koja upravlja svojim prostorom (uključujući i onaj koji joj je uzurpiran, kao i onaj koga se odrekla), imovinom, profitom, a ne gubicima. Državu koja se izdržava i razvija iz pripadajućih prihoda, a ne kreditima.Tek tada možemo očekivati da prevaziđemo egzistencijalne i socijalne probleme, koji razaraju društvo po svim slojevima i da postanemo društvo visokog civilizacijskog nivoa, razvijenih kulturnih potreba, uključujući i potrebe za planiranjem, urbanizmom i arhitekturom. Da prestanemo da ih smatramo nužnim zlom, umjesto šansom, i da kreativne napore ulažemo u stvaranje djela u prostoru.
Teret je prvenstveno na građanima, ali i na institucijama koje moraju koristiti i prinudu i istovremeno raditi na civilizovanju društva i razvijanju kulturnih potreba kroz ukupan sistem obrazovanja. Profesor Bogdan Bogdanović je govorio: “Idealni gradovi moraju imati i idealne građane, drugačije ne može biti - ali kako ih pronaći i gdje ih pronaći?”. Vjerujem da je odgovor - treba ih stvoriti da bi dobro živjeli u Crnoj Gori kao jednom gradu/polisu “nastalom iz nužde, a koji opstaje zbog dobrog življenja”.
Bonus video:
