Promocija savremene umjetnosti u Crnoj Gori i crnogorske savremene umjetnosti u svijetu dva su postulata kojima se vodi direktor Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore Vladislav Šćepanović, priča u razgovoru za Vijesti ocjenjujući domaću scenu zatvorenom, što je posljedica različitih okolnosti, od političkih do umjetničkih.
S ponosom ističe i da je sprovedena revizija koja je pokazala da nema nedostajućih eksponata u kolekciji, pa za aktuelni i pređašnji kolektiv ima riječi hvale. Šćepanović ne krije i da od Bijenala umjetnosti u Veneciji ima visoka očekivanja, s obzirom na nesumnjiv kvalitet međunarodno priznate umjetnice Darje Bajagić i kustoskinje Ane Simone Zelenović, ali i novi prostor Ospedaletto u kojem će Crnogorski paviljon biti smješten.
Šćepanović govori i o transformaciji Centra savremene umjetnosti (CSU) u Muzej koja je izazvala polemiku, komentariše problematizovanje zalaganja bivše ministarke kulture Maše Vlaović prilikom osnivanja institucije, o najavljenoj zgradi, saradnji sa ministarstvima...
Šćepanović u razgovoru za Vijesti naglašava i da se, stupanjem na funkciju, odrekao sopstvenog umjetničkog angažmana, ali da stečene kontakte koristi zarad osnaživanja Muzeja, što se ogleda u bogatom programu. O svemu tome Šćepanović detaljnije priča u intervjuu za Vijesti.
Tranziciju CSU u Muzej pratilo je negodovanje dijela stručne javnosti. Kako komentarišete čitav proces i u konačnom osnivanje MSUCG, te minuli rad?
Ja nisam adekvatan svjedok tih dešavanja, pa ni komentator, pošto sam sa time upoznat tek kada je Muzej nastao. Ne poznajem slijed događaja koji su prethodili osnivanju, kao ni ljude koji su učestvovali u tome, tako da ne mogu dati neku preciznu analizu. Smatram da je Crna Gora još i ranije morala imati Muzej savremene umjetnosti, jer je to neophodno svakoj zemlji. Kad su se stvari vezano za to desile, dobio sam poziv da dođem na mjesto direktora, što je za mene bila izazovna priča. I ranije u svojoj karijeri sam uvijek odgovarao na izazove, jer su to situacije u kojima uživam i koje me inspirišu. Poziv sam prihvatio i došao u Crnu Goru da radim. Sve norme potrebne za postojanje muzeja su ispunjene, a potvrda tome je i što svaka međunarodna saradnja zahtijeva facilities report, što znači da ja moram da imam uslove za muzej da bi bilo moguće sarađivati sa ostalim muzejima. U suprotnom, ne bismo mogli da realizujemo ni predstojeću izložbu Erroa, Kiki Smit i drugih, niti bih mogao da potpišem ugovor o saradnji u Brazilu sa njihovim muzejom...
Ne bih donosio zaključke o tome da li smo opravdali povjerenje tokom proteklih mjeseci, ali mogu da kažem da smo pružili sve od sebe da MSUCG radi najbolje moguće, a tako će biti i u narednom periodu. Ipak, mislim da realizovani programi govore dosta. Rekao bih da su me možda te različite polemike koje su prethodile osnivanju MSUCG motivisale da još jače krenem u čitavu priču kako bih opravdao ukazano povjerenje, a u tome ističem i posvećen rad cijelog kolektiva. Dva osnovna postulata kojima se vodim, kao neko ko kreira politiku i radi na strategiji muzeja, jesu da prije svega promovišemo savremenu umjetnost u Crnoj Gori i da promovišemo crnogorsku savremenu umjetnost u svijetu. Mislim da Muzej ima kapaciteta za to, samom definicijom, jer su mogućnosti za rad i saradnju daleko veće muzejima nego drugim ustanovama kulture. Sve u svemu, imamo uslove za rad, ali nam fali prostora.
Koristite iste jedinice kao i CSU. Mogu li ti kapaciteti da zadovolje potrebe Muzeja i kakva je situacija sa najavljenom zgradom?
Ovaj prostor definitivno ne zadovoljava sve potrebe. Za neke izložbe je sasvim dovoljan, ali za neke nije, kao na primjer za “Presjek savremene crnogorske scene”, zbog čega smo potpisali Sporazum o saradnji sa Udruženjem likovnih umjetnika Crne Gore, tako da će dio izložbe biti i u Paviljonu, inače ne bismo imali dovoljno prostora da predstavimo savremenu scenu. Što se tiče trenutnih prostora, upravo zbog toga što želim da omogućim profesionalni rad kustosima, Botaničku baštu smo preuredili u tzv. open space za kustose koji je već zaživio. Tako kustosi nisu više vodiči ili čuvari galerija, već će raditi svoj posao i imaju uslove za to. Iako time gubimo malo izlagačkog prostora, smatram da je to neophodno kako bismo profesionalizovali kustoski kadar zarad kvalitetnijeg rada. Zgrada je, pak, neophodna. Odradili smo projektni zadatak, raspisan je konkurs kakav se dugo nije desio, po raznim kriterijumima, a vidjećemo dalju dinamiku toga.
S obzirom na iskustvo Gradskog pozorišta i Muzičkog centra sa zgradama - jedna godinama nedočekana, a druga neadekvatna namjeni, ali i sve druge globalne i lokalne okolnosti, sumnjate li u proces i uspjeh tog poduhvata?
Konkurs i uslovi konkursa vode do toga da onaj ko pobijedi, po propisanim pravilima, učestvuje i u samoj realizaciji projekta, što znači da izuzeće učešća pobjednika nije moguće. Jaki biroi garantuju i da će se priča adekvatno realizovati do kraja, a konkurs je koncipiran sa fokusom na to. Što se tiče samog građenja zgrade Muzeja u ovakvim okolnostima, mogu reći da ja ne podržavam teorije da bilo kakve okolnosti treba da izmijene druge aspekte života. Čak i u teškim uslovima, razvoj svih aspekata života i društva je neophodan. Kultura i (savremena) umjetnost ne smiju samo da prestanu da se dešavaju. Ja čak mislim da je Muzej savremene umjetnosti za Crnu Goru i ovaj dio svijeta jedna od najvažnijih institucija, jer predstavlja neku vrstu mjesta za ideološko osvješćenje. To je upravo borba protiv jednoumlja, protiv problema među polovima, protiv rasizma, nacionalizma, svega onoga što opterećuje naše prostore. Muzej je jedna vrsta lijeka za te stvari. Stoga, i u ideološkom, ali i samom umjetničkom kontekstu, mislim da je muzej neophodan za razvoj Crne Gore i širenje svijesti o savremenim vrijednostima.
Kad smo kod toga, jesmo li osviješćeni kao društvo o stvarnom značaju i moći kulture i umjetnosti?
Mislim da nismo, ali je naš zadatak da radimo na tome sa što više kvalitetnih sadržaja, sa dobrim edukativnim programima, javnim nastupima, sa svim mogućim aspektima gdje bismo mogli da utičemo na društvo. To je, takođe, i neka moja misija, pa i jedan od razloga zašto sam ovdje. Smatram da imam bogato iskustvo kao umjetnik, ali i kao teoretičar, profesor, rukovodilac institucija. Pritom, u Crnoj Gori sam rođen i smatrao sam da je moj zadatak da sve iskustvo koje sam stekao sada ovdje i implementiram. Inače, ja imam stalni radni odnos, profesor sam i meni ovo nije izvor egzistencije, već prije svega velika želja koja me podstiče da svim mogućim snagama, koliko to mogu i koliko vidim da ima smisla, doprinesem. Nemam nikakav odnos ni prema čemu - politički, ideološki, ekonomski, osim prema ideji zbog koje sam i došao.
Dio programa je već privukao pažnju javnosti, a najavili ste bogat repertoar i u nastavku. Koliki je budžet Muzeja i pokriva li trenutne ambicije?
Otprilike smo zadovoljni budžetom i mislim da može da pokrije program, s tim što ću pokušati da dobijem i neki novac od sponzora. Bliži se Venecijansko bijenale u aprilu, izložba Erroa se otvara u utorak, prethodno smo realizovali Muzej prekinutih veza, a onda idemo u Presjek crnogorske savremene scene. Taj projekat je odavno u postavljanju, kustosi rade na selekciji, a izložba će biti otvorena od juna do septembra. Ugostićemo i Šejlu Kamerić u septembru, već smo učestvovali u pravljenju njene monografije i otkupili njen rad na akvizicijama. U novembru dolazi Kiki Smit, Sem Durant će se, nakon prošlogodišnjeg predavanja, predstaviti izložbom u septembru, a jedan njegov rad će ostati u našoj kolekciji. Za novembar je dogovorena izložba Lajbaha, za koju je uvod bilo nedavno predavanje Ivana Novaka. Tu su i brojne druge izložbe domaćih i gostujućih autora.
Govorilo se i prije nego što je do toga došlo, da bivša ministarka kulture Maša Vlaović, otvaranjem Muzeja sebi obezbjeđuje radno mjesto, ali i nekolicini drugih iz njenog resora. Kakav je Vaš komentar na to?
Rekao bih da bi bilo preambiciozno da neko napravi cijeli muzej samo da bi sebe zaposlio, pogotovo kada je ministar/ka u pitanju. Vjerujem da bi bilo lakše da se zaposlite negdje drugdje, nego da osnivate instituciju da biste sebi našli radno mjesto. Mislim da je osnivanje MSUCG bila želja ministarke. Meni je jasno kako javnost sve to povezuje, ali realno gledano, ona se spustila stepenicu niže u odnosu na mjesto na kojem se nalazila, vratila se svom pozivu, kustoskom poslu i uz to je vršiteljka dužnosti pomoćnika direktora.
U jednom momentu je MSUCG postao njena personifikacija, a ne sinonim rada, programa...
To se vjerovatno desilo zbog borbe koja se za Muzej borila, pa je možda postala prenaglašena ta veza između Maše i Muzeja. Smatram da se ovim pitanjima prebaca fokus sa programa i rada (koji je najvažniji), na politiku. Došla je nova ministarka koja je podržala MSUCG i program, a sve dok je tako, ja bih pažnju usmjerio na sami Muzej, zbog javnosti, zbog Crne Gore, ali i šire umjetničke zajednice. Kad stvari ne budu išle onim putem kojim bi trebalo, prvi bih se povukao sa funkcije.
Koliko je zaposlenih predviđeno sistematizacijom i kako se to uklapa u stvarne potrebe MSUCG, posebno ako taj broj ljudi uporedimo sa zaposlenima u muzejima u Beogradu ili Zagrebu?
Mislim da je broj zaposlenih kod nas isti kao i u Beogradu, a to je oko 50 ljudi. Mislim da je kadar zaokružen, imali smo javne konkurse za svako radno mjesto i javljali su se dobri aplikanti. Takođe, to je i gornja granica i smatram da trenutno nema potrebe za novim angažmanima. Situacija je takva da u ovom trenutku, kada još pokrećemo instituciju, ima posla za sve, ali mislim da u budućnosti ne treba ići ka povećanju broja zaposlenih, već ga formirati prema potrebama. Rekao bih da je ovo, gledajući po tome, jedan od najvećih muzeja (iako, doduše, ima i kolega koji uskoro idu u penziju). Mogu otvoreno da kažem da to nije problem karakterističan samo za Crnu Goru, već postoji i u Srbiji, Hrvatskoj, kao zaostavština pređašnjih sistema. Generalno, smatram da institucije kulture jesu preglomazne u tom smislu, što je opet neka vrsta nasljeđa. Zbog toga, kada raspisujemo konkurs za neko radno mjesto, to mora biti opravdano i potrebno. Pošto smo u ambicioznim planovima, svi rade i imaju mnogo posla, tako da nemamo u vidu rasterećenje zaposlenih. Mislim da se to ne može riješiti retroaktivno, ali se na tome može raditi u budućnosti, tako što će buduća rješenja biti isključivo u funkciji potreba i struke. Ljude koji odlaze u penziju ne treba nužno mijenjati novim ljudima na istim radnim mjestima, već prilagođavati pozicije potrebama i ići u korak sa novim tehnologijama, savremenom scenom. Na primjer, novi kustos i restaurator moraju biti osposobljeni za nove medije, a na tome moramo raditi u skladu s muzejskom politikom. Delikatno je pitanje ukidanja radnih mjesta, jer se radi o ljudskim životima i njihovim izvorima finansiranja, pa moramo imati plan formiranja kolektiva. Istakao bih da nikada nisam podržavao radikalna otpuštanja ljudi, ali podržavam pametnu politiku koja će dovesti do odgovarajućeg broja zaposlenih koji su potrebni, u ovom slučaju, Muzeju.
Kako vidite savremenu likovnu scenu u Crnoj Gori, položaj umjetnika i šta su najveći problemi na tom polju?
Na našoj sceni postoje određeni mitovi koji je dosta blokiraju, a s druge strane smatram da naša scena nije dovoljno prepoznata čak ni u regionu, a kamoli u evropskom i svjetskom kontekstu. Mislim da ni ja ni mnogi kustosi ne poznajemo dobro savremenu crnogorsku likovnu scenu i zato smo i krenuli sa projektom savremene crnogorske scene koji podrazumijeva posjete kustosa umjetnicima i njihovim ateljeima koji će tom prilikom napraviti neku vrstu prikaza i dokumentacije o svakom autoru iz Crne Gore. Ima ih oko 600, tako da je malo veći posao u pitanju, ali vrlo važan, kako bismo istražili Crnu Goru i sagledali šta imamo. Kad to dobijemo, imaćemo veliku izložbu, a uži segment te izložbe će putovati svijetom. Sljedeći korak je kombinacija naših scena sa drugima, da ne bismo bili hermetični. Imamo viziju kako bi sve trebalo da izgleda, ali za početak je važan taj kustoski dio. Ima savremenih tendencija, zanimljivih djela, ali je prisutno i breme nasljeđa velikih umjetnika koji potiču iz Crne Gore, kao što su Dado, Lubarda, Uroš, Marina Abramović... Imamo teško breme na malu državu, što u umjetnosti dovodi do toga da se država i scena uglavnom povezuju i poistovjećuju sa tim referencama, kao ključnim reperima što dalje utiče na to da mladi umjetnici ne razvijaju sopstvene puteve i autentičnosti, već ih ta snažna imena umnogome oblikuju... Tu je i mit o prirodi, odnosno o našim ljepotama, pa i o zemlji... Sigurno da sve to mora da utiče na umjetnike, ali ih malo izdvaja iz internacionalne komunikacije i tako se zatvaraju. Zbog toga sam razmišljao da možda i neki kustos iz inostranstva bude prisutan kada budemo radili na izložbi “Presjek savremene crnogorske scene”, kako bi sa distance sagledao i ukazao na neke stvari koje ja, ili mi ovdje, ne vidim(o), jer su se i umjetnici zatvorili u neki svoj svijet. Tu su i umjetnici iz inostranstva, kojih je mnogo. Među njima je i Darja Bajagić i još neki koji imaju zapažene karijere na međunarodnom nivou, a smatram da bi ih trebalo integrisati u crnogorsku scenu.
Šta je dovelo do tog zatvaranja?
Rekao bih da se preslikala neka politika koja je možda i imala određenog smisla u svom državotvornom kontekstu, ali se negativno odrazila na umjetnost. Možda umjetnost nije trebalo da prati državotvornu politiku. Država je jedna stvar, državni sistem je jedna stvar, nacija takođe, a umjetnost uvijek mora da bude i ostane internacionalna i da izađe iz geografskih granica. Moja je pretpostavka da su umjetnici suviše pratili državu. Moguće da je tako, ne znam. Možda su se zato nekako okrenuli ka unutra, a ja mislim da je važno da izađemo iz toga.
Da li je moguće razbiti takve matrice i kako?
Sigurno da jeste. Mislim da ćemo u tome brzo i uspjeti, samo treba pružiti mogućnost da se to desi. Velikim dijelom su institucije krive za to. Čarls Diki (Charles Dickey) je napisao knjigu “Institucionalna teorija umjetnosti” o tome kako institucije određuju put i trasiraju umjetničke prakse i ostalo. Da su se institucije povezivale u dovoljnom broju sa svijetom, sigurno da bi i umjetnici i kompletna scena bili otvoreniji. Zato je i falio Muzej savremene umjetnosti koji će doprinijeti boljoj komunikaciji. Ja sam već ostvario brojne kontakte u svojoj dosadašnjoj karijeri i oni mi znače na ovoj poziciji, jer stvaramo mrežu saradnika. Tako smo česta tema u italijanskim medijima, jer je u žiriju za izbor predstavnika Crne Gore na Venecijanskom bijenalu bio kustos iz Italije Danijele Kapra. Prisutna je i saradnja sa ljudima iz Norveške, Brazila, Islanda... Jednostavno, donio sam svoje veze koje sam dugo gradio, kako bih i ovdje izgradio nešto za čitavu zajednicu.
Imate li neka očekivanja od ovog predstavljanja Crne Gore na Bijenalu u Veneciji s obzirom na važnost događaja i iskustvo?
Imam visoka očekivanja. Umjetnica je internacionalno poznata, ima zavidnu karijeru, a pritom donosi i provokativan rad koji je vrlo zanimljiv za Crnu Goru i za predstavljanje države, a ima i jake galerije iza sebe koje će takođe promovisati taj prostor i Crnu Goru. Prije otvaranja, očekujem da će druga ministarstva naći svoj interes u predstavljanju Crne Gore na Bijenalu u Veneciji, prvenstveno resori turizma i spoljnih poslova, te da ćemo zajedno učestvovati u međunarodnom PR-u. Predstavljamo se u novom prostoru, Ospedaletto.
Došli ste do novog prostora, a rekli ste da imate ambicije i za još boljim. Koliko je pozicija paviljona važna i koji su naredni koraci u tom kontekstu?
Mislim da Crna Gora ima mnogo interesa u tome da se naš paviljon dobro predstavi. Moja zamjerka za stari prostor još i ranije je bila što nije bio adekvatan za promovisanje. Mi smo našli bolji prostor za ovu priliku, ali zaista želim da odmah krenemo sa traženjem još pogodnijeg. Nije bilo lako u kratkom periodu otići u Veneciju i tražiti prostore, nalaziti agente, razgovarati, utvrditi sve... Dogovorio sam pet prostora prije ovoga i svi su propali, između ostalog i zbog neadekvatnih zahtjeva (poput promocije privatnih organizacija i slično). Tražeći najbolje rješenje, došli smo do Ospedaletta koji je tokom prošlog Bijenala obišlo oko 250.000 ljudi, što znači da je u dobrom, prometnom dijelu. Tu ima više umjetničkih prostora, blizu je Fendi fondacija, tu je i dio grada koji je prilično posjećen. Umjetnici Bajagić i kustoskinji Zelenović se dopao prostor, u procesu je renoviranje, sređivanje i ostalo, a da li ćemo u tom prostoru ostati - vidjećemo u zavisnosti od odjeka, posjećenosti i slično. Pokušao sam već da dođem do dva ministra urbanizma, ali očigledno bezuspješno. Pokušavao sam da stupim u kontakt i sa (Jankom) Odovićem, da bismo zajedno u saradnji sa njim/a odmah krenuli “u akciju” još u januaru... Ono što sam primijetio otkad sam se vratio u Crnu Goru, a što me čudi, jeste da vrlo teško dolazim do ljudi koji su na vlasti. Meni je to fenomen, jer to u svijetu nije slučaj, već se vrlo lako možete dogovoriti i putem e-maila, telefonskog poziva ili dogovorenog sastanka. Ako su u pitanju institucije koje treba da promovišu i predstavljaju Crnu Goru, onda bi procedura trebalo da bude i lakša.
Ako je tako sa Vaše pozicije, kako li je tek prosječnom građaninu.
Birokratija i procedure prilično usporavaju rješavanje posla.
Sa pozicije direktora, koliko vremena ćete namijeniti svom autorskom radu?
Ja trenutno nisam umjetnik, već primarno direktor, menadžer. Imam izložbe koje su unaprijed dogovorene, a mislim da je posljednja koja će biti realizovana 2025. u muzeju Katzen (Katzen Arts Center) u Vašingtonu. To će biti moj posljednji umjetnički angažman tokom ovog “direktorskog” perioda. To mi je ranije bilo teže prihvatljivo kada sam, na primjer, bio direktor MSU u Beogradu dobijao prilike, ali odbijao da prikažem svoje radove u jakim svjetskim galerijama. Prošlo je od tada puno godina, izlagao sam širom svijeta, vjerovatno i zadovoljio tu želju za samopromovisanjem, možda se malo i umorio. Sve u svemu, u potpunosti sam se posvetio MSUCG.
Da li biste nešto dodali, kakvi su planovi za dalje?
Do sada, mogu realno da kažem da sam zadovoljan kako stvari teku, zadovoljan sam urađenim, motivacijom kolektiva, ali i planovima za dalje. Dugoročno, mogu da otkrijem da su u toku pregovori sa Sindi Šerman (Cindy Sherman), Metjuom Barnijem (Matthew Barney), Joko Ono i još nekim velikim imenima. Za narednu godinu je dogovoreno i predstavljanje kustoskinje Nele Gligorović i Andrijane Gvozdenović, kao drugoplasiranih na konkursu za ovogodišnje Bijenale.
Revizija regularna, slike se više ne dodiruju rukama
U kakvom je stanju Kolekcija umjetnosti nesvrstanih zemalja i kako je skladištena?
Pokušavamo da nađemo adekvatan eksterni depo, jer imamo malo prostora za skladištenje što je jedan poseban problem. Ono što je značajno jeste da smo uradili potpunu reviziju svih radova i mogu reći da je po tom pitanju sve kako treba. Radimo na informacionom muzejskom centru, u sklopu čega bi trebalo da preuzmemo softver od Ministarstva kulture u okviru kojeg će svi muzeji biti povezani, ukoliko se sa time i slože, što trenutno jeste slučaj. Zbog toga smo dijelom i sproveli reviziju, čiji rezultat govori da su sve zbirke i sva djela na broju i u dobrom stanju. Kolektiv je veoma brzo obavio taj proces, podaci su i ranije bili obrađivani, tako da vidim da su svi vrlo odgovorni. U kontekstu prostora, uradili smo novi krov, fasadu, regulisali točenje u galeriji Centar, kanalizaciju, nabavili smo novi kombi, mnoštvo opreme, urađen je i novi veb sajt... Primili smo novog tehničara tako da sad imamo ozbiljnu službu od četiri tehničara koji rade u bijelim rukavicama, pa se slike više ne dodiruju rukama. Trudimo se da nivo podignemo na maksimum.
Niko nije prisiljen do proda svoj rad
Kada su u pitanju akvizicije, da li je tačno da su neki radovi otkupljeni po drastično nižim cijenama u odnosu na njihovu stvarnu vrijednost i kako su tekli pregovori sa umjetnicima?
Akvizicije se prvi put sprovode kod nas. Kustoskinje su sigurno željele da uzmu što više radova i u tom pravcu su i pregovarale sa autorima. Takođe, niko nije prisiljen do proda svoj rad. Otkup rada je više neka vrsta honorara ili nadoknade, a često je slučaj da umjetnici poklone svoje radove, posebno kada se kolekcija tek formira, tako da cijena u ovom kontekstu ne određuje vrijednost. Bili su u opticaju i neki radovi koji su od početka imali niže cijene, što smo prihvatili. Postignut je dogovor na koji su svi svojevoljno pristali, a bilo je i onih koji nisu prihvatili naše ponude, što je u redu. Kustosi su krajnje nezavisno odradili tu selekciju i ja sam njome vrlo zadovoljan. U pitanju je kolekcija djela iz čitave Jugoslavije, a i šire, prilično kvalitetna.
Privući publiku u galerije i muzeje
Koliko saradnja sa autentičnim subjektima i umjetničkim scenama može da obogati našu?
Naravno da može i to je veoma važno. Moj savjetnik je s Islanda. On je neko ko je uradio 30 izložbi sa Joko Ono, ko je direktor četiri svjetska muzeja i ko ima prolaz svuda. Sa njim imam mogućnost da budem prisutan u samom centru savremenih dešavanja na svjetskoj likovnoj sceni. Zbog toga su važne i međunarodne smotre, putovanja, prisustvo vani, ali i dovođenje velikih svjetskih imena u Crnu Goru, da bismo što više publike doveli u Muzej, jer sam primijetio veliko opadanje publike u galerijama, muzejima itd.
Postoji li kulturni turizam u Crnoj Gori i ima li kao takav budućnost?
Sa zvučnim gostima, dobrim PR-om, promovisanjem izložbi van države, to možemo izuzetno da unaprijedimo. Program MSUCG smo postavili na e-flux, tako da cijeli svijet zna šta mi u Podgorici, Crnoj Gori imamo da ponudimo. Koga bude zanimala izložba Erroa, Kiki Smit, Šejle, Sema Duranta i drugih, sigurno će doći da vide. Na izložbi Sema Duranta radimo zajedno sa Modernom galerijom u Ljubljani odakle su nas pozvali i predložili saradnju na tom projektu. Tako smo dogovorili da će on prvo biti u Podgorici, pa kasnije kod njih, a radićemo možda zajedno i na katalogu. To je dobar primjer saradnje među institucijama, što planiram da proširim i na druge inostrane subjekt
Bonus video:
