Jedna od prvih demokratskih praksi u našem društvu koju smo par decenija ranije nazivali nezavisno, slobodno ili istraživačko novinarstvo, danas se usljed pandemije tzv. medijskog nihilizma, transformiše u svoju suprotnost - okamenjeni stereotip koji u 21. vijeku umjesto permanentne otvorenosti za promjene, ukorenjuje strah, strepnju, apatiju i druge vrste zavisnosti od medijske interpretacije svarnosti. Mediji koji su u prethodnim decenijama njegovali režimski model novinarstva danas se utrkuju u pronalaženju izdajnika, krivaca i zavjera pokušavajući da obesmisle društvene promjene… I jedni i drugi proizvode identične posljedice: strah, strepnju, apatiju i druge vrste zavisnosti od medijske interpretacije svarnosti. Umjesto medijske raznovrsnosti koja pogoduje mentalnom zdravlju i kritičkom duhu imamo samo polarizaciju javnog mnjenja i medijski nihilizam kao zajedničku karakteristiku oba pola.
Ilustracije radi, osvrnuću se na skorašnji slučaj sa jednog pressa. Neki ljudi su predstavljali svoje rezultate za koje su duboko vjerovali da se tiču svih građana. Uložili su ozbiljne napore da bi u kratkom roku isporučili nešto što će ljudima dati nadu, povratiti poljuljano povjerenje, svoriti osjećaj da činjenje nije isto što i nečinjenje, iako rezultati ne dolaze preko noći… Samo par sati nakon pressa, pojavili su se u elektronskim medijima, nasumični i/ili naručeni isječci bazirani na novinarskim pitanjima koja se, uzgred budi rečeno, ni na koji način nisu ticala suštine ovog događaja. Ono što smo mogli čuti i vidjeti kao obični konzumenti moglo je biti snimljeno na bilo kom drugom mjestu i u bilo koje drugo vrijeme. U suštini, obrazac izvještavanja koji su svi slijedili bio je - održati kritičnu tenziju, kreirati još veći stepen neizvjesnosti, podstaći pritajene strahove od daljeg razvoja situacije po cijenu zbunjivanja i obeshrabrivanja javnog mnenja, urušavanja, ignorisanja i nepoštovanjem učinka, samo zato što taj učinak dolazi od predstavnika vlasti. Za novinarsku profesiju danas, kao i par decenija ranije, ‘’vlast je vlast’’ čak i kada sve čini da postane javni servis. I to se ne dešava slučajno i po inerciji. Razlozi su dublji nego što je se to na prvi pogled čini.
Mediji između etike i nihilizma
Šta su zapravo pravi razlozi za tzv. medijski nihilizam ili negativne preference u interpretaciji stvarnosti? Prvo na šta se pozivamo u preispitivanju uzroka jeste medijska etika. Da li je medijska etika osjetljiva na negativne društvene učinke? Posljednjih godina u medijskoj industriji se sve više prepoznaje etička odgovornost povezana sa potencijalnim negativnim učincima medijskih sadržaja. Etičke smjernice često naglašavaju načelo minimiziranja štete, što od medijskih profesionalaca zahtijeva da razmotre potencijalne psihološke, emocionalne i društvene učinke plasiranih sadržaja. Upravo suprotno pomenutom etičkom načelu, plasira se senzacionalizam, jednostrani narativi, dezinformacije i pretežno negativne interpretacije datog stanja, što kod prosječnog konzumenta stvara iskrivljenu sliku stvarnosti, potkopava njegovo povjerenje u društvene aktere, pogoršavajući društvene podjele i mentalno zdravlje nacije.
Iako je medijska etika direktno odgovorna za javnu percepcije rizika i sigurnosti, što svakako spada u prvorazredni javni interes, mediji u Crnoj Gori ali i većem dijelu svijeta čine upravo suprotno, profitirajući i gradeći svoje tržišne pozicije na strahu, strepnji, apatiji ili ostrašćenosti. Time upravo urušavaju javni interes od neprocjenjivog značaja - očuvanje mentalnog zdravlja svojih konzumenata.
Medijska industrija postala jedan od glavnih kreatora i okidača psiho-socijalnih poremećaja od anksioznosti, depresivnosti, apatije, obamrlosti, tuposti, rezignacije, ogorčenja preko gubitka kritičkog razmišljanja, životnog optimizma i radosti. Neću trošiti riječi na uređivačke politike, tiraže, gledanost, preglede... Za sve njih važi isti ‘’tržišni’’ zakon: konkurentnost raste tek kada puls prosječnog konzumenta iskoči iz normale! Bez trunke ironije i kriticizma, sindrom pregorijevanja udružen sa stečenim profesionalnim devijacijama je najkraći put do autoimune bolesti koja se u slučaju novinarske profesije manifestuje kroz tzv. medijski nihilizam što u prevodu znači potpuni gubitak odgovornosti i svijesti o posljedicama po mentalno zdravlje javnosti.
Uticaj medija na mentalno zdravlje
Medijski uticaj se obično definiše kao “društveni, kulturni i psihološki uticaj koji proizlazi iz komunikacije masovnih medija” pri čemu taj uticaj može biti u istoj mjeri poželjan, legitiman, edukativan, emancipatorski, upitan, poguban i toksičan. Početkom ovog vijeka, brojna istraživanja iz oblasti komunikologije, političke teorije, psihologije medija ukazuju na neophodnost regulisanja i ublažavanja uticaja masovnih medija na pojedince i društvo, prepoznajući negativan uticaj medija na mentalno zdravlje. Evo nekoliko ključnih teorija koje objašnjavaju ovaj fenomen iz ugla medija i ugla konzumenata.
Teorija kultivacije sugeriše da dugotrajna izloženost medijima oblikuje individualnu percepciju stvarnosti. Dugotrajna izloženost negativnom ili senzacionalističkom medijskom sadržaju ima negativan uticaj na percepciju porodice, seksualnosti, starenja, mentalnog zdravlja, životne sredine, povjerenja u nauku, odnos prema manjinama i brojnih drugih vrijednosti od kojih je sačinjen svjetonazor pojedinaca. Posljedica po mentalno zdravlje: strah i nepovjerenje, poljujan sistem vrijednosti što može doprinijeti tjeskobi i depresiji.
Spirala tišine: “Jedan polovina svijeta, sastoji se od ljudi koji imaju šta da kažu a ne mogu, a druga od onih koji nemaju šta da kažu, a nastavljaju da govore!” - Robert Frost, američki pjesnik, dobitnik Pulicerove nagrade. Ukratko, prema ovoj teoriji osoba je manje spremna izraziti svoj stav ili svoje mišljenje ukoliko, makar i intuitivno, osjeti da je njeno mišljenje u manjini tj. da neće dobiti podršku većine. Posljedice po mentalno zdravlje: gubitak samopouzdanja i strah od društvene izolacije i samoizolacije.
Teorija selektivne izloženosti tvrdi da pojedinci aktivno teže medijskiom sadržaju koji je u skladu s njihovim postojećim uvjerenjima, stavovima i preferencijama. Posljedice po mentalno zdravlje: jačanja negativnih obrazaca mišljenja i predrasuda.
Teorija desenzibilizacije govori o rizicima od izlaganja nasilnom ili uznemirujućem medijskom sadržaju u dužem vremenskom periodu što dovodi do desenzibilizacije tj. do smanjenja emocionalne osjetljivosti na situacije iz stvarnog života. Posljedice po mentalno zdravlje: gubitak empatije, ravnodušnost i viši prag tolerancije na nasilje.
Primjer koji sam navela na početku teksta, potvrdjuje i podupire sve četiri izložene teorije o negativnim efektima mas-medija na mentalno zdravlje, percepciju stvarnosti, sigurnosti i rizika.
Kolektivna glad za lošim vijestima
Nažalost, postoji još jedana teorija, vjerovatno najstarija i najdublje utemeljena čije su žrtve u podjednakoj mjeri, ne samo konzumenti već svi akteri na medijskoj sceni i keratori javnog mnenja.
Teorija negativnih preferenci (evolucionistička) je dobro dokumentovan psihološki fenomen koji se odnosi na sklonost ljudi da obraćaju više pažnje i daju veću težinu negativnim informacijama ili iskustvima u poređenju sa pozitivnim. Ljudska psihologija je ustrojena tako da obraća više pažnje na prijetnje i opasnosti, koje pokreću snažne emocionalne reakcije i aktiviraju instinkte preživljavanja.
Stuart Soroka (Department of Communication ad Political Science, UCLA) sugeriše da ljudi mogu biti neurološki ili fiziološki predisponirani za fokusiranje na negativne informacije jer potencijalni ishodi/posljedice negativnih informacija daleko nadmašuju potencijalne dobrobiti pozitivnih informacija. Gotovo sva istraživanja govore u prilog tome da jače reagujemo na negativne emocije poput straha i ljutnje nego na pozitivne poput sreće i ljubavi. Dodatno, kako trdi Soroka, ova sklonost posebno je izražena među onima koje zanimaju aktualnosti i politika.
Ukratko, naša kolektivna glad za lošim vijestima može biti posljedica naše inherentne, urođene, atavističke sklonosti da se zaštitimo od negativnih ishoda, apokaliptičnih scenarija i osiguramo opstanak tako što ćemo biti skloniji negativnoj nego pozitivnoj procjeni situacije. Dovoljno je da se sjetimo kovid krize i kolektivne paranoje pred televizijskim i drugim ekranima.
Povratka na "depresivni optimizam"
Društveni mediji za koje mnogi tvrde da su odgovorni za pogoršanje problema mentalnog zdravlja u 21. vijeku, obilato profitiraju od ovog atavističkog instinkta, prirodne sklonosti ili negativnih preferenci, dajući prednost senzacionalističkim i uznemirujućim sadržajima koji izazivaju snažne i negativne emocionalne reakcije i stvaraju zavisnost od budućih sadržaja.
No, olako bi bilo zaključiti da je sva krivica na medijima i medijskoj industriji. U uslovima ratnih ili zdravstvenih kriza kao i u uslovima dugotrajne i neizjesne društvene tranzicije koja po definiciji generiše negativne sadržaje (korupcija, kriminal, partitokratija, zloupotrebe službenog položaja, nepotizam, politička i ekonomska nestabilnost, spoljnje i unutršnje prijetnje, konflikti, crne hronike i sl.) budi u ljudima instinkt za preživljavanje koji se opet hrani negativnim preferencama. Izlazak iz ovog začaranog kruga u kome se danas nalaze i mediji i njihovi konzumenti treba tražiti u medijskoj etici, kreiranju raznovrsnijeg, bolje balansiranog i prije svega pozitivnijeg sadržaja.
Ignorisanje pozitivnih sadržaja po oprobanoj logici “što gore - to bolje” ne samo da se kosi sa javnim interesom i medijskom etikom, nego predstavlja najozbiljniji atak na mentalno zdravlje, siguran ulazak u pakao vlastitih strahova, apokaliptični vrtlog medijskog nihilizma u kome nema spašenih.
Manjak ili odsustvo svijesti i odgovornosti za mentalno zdravlje javnosti, govori u prilog tome da treba podići standarde profesije, redefinisati ulogu medijskih poslenika i poraditi osim na medijskoj pismenosti i na medijskoj etici.
Poruka za medije: Ne ignorišite rezultate, pomake, napredak, potencijalne pozitivne ishode, dobre namjere. Najgore što vam se može desiti je kratkoročni pad tiraža, gledanosti ili pregleda.
Poruka za konzumente: Opredijelite se za pozitivne sadržaje i kritičko promišljanje. Najgore što vam se može desiti, kako bi rekao Stuart Soroka, jeste pad interesovanja za dnevno-političke sadržaje.
U crnogorskom javnom kontekstu, povratak na “depresivni optimizam” bi bio veliki pomak u pravcu ozdravljenja i prije svega jačanja mentalnog zdravlja. Medijski nihilizam je dijagnoza od koje nema ko da nas liječi ako ne osvijestimo smisao i značaj medijske etike, javnog interesa i javne odgovornosti.
(Autorka je prof. filozofije i potpredsednica CIVIS-a)
Bonus video:
