Za razliku od demokratskih (!) država, totalitarne države “traže” od svog naroda totalnu poslušnost i tišinu. Niko ne smije takvoj vlasti da zucne. Svako talasanje kakvog buntovnika oštro se kaznjava.
Zaštitni “krugovi oko totalne vlasti” (H. Arent) su brojni. Njihov cilj je u tome da na javnoj sceni ne smije ostati ni jedan, ama baš ni jedan jedini dio pobunjenikove ličnosti koja se smije prikazati drukčije - osim u crnoj boji.
Dakle, vlast nastoji da izbriše pobunjenika iz sjećanja na razne načine. Pa čak koristeći i legende, jer one znaju biti politički veoma korisne za totalitarnu vlast.
Uzmimo za primjer jednu takvu legendu koja je vezana za Milovana Đilasa a nastala je daleke 1947.godine. (A i danas je za Crnu Goru veoma uputna.)
Ciljevi anateme
Legenda kaže da je pobunjenik protiv Titove vlasti bio ne samo antikomunista, antisrbin, anticrnogorac, antijugosloven… već je bio i - antisemit (mrzitelj Jevreja).
Ovu antijevrejsku naraciju je opasno “nalijepiti” bilo kome, počev od druge polovine XX vijeka. Utoliko prije što su Jevreji globalno moćan narod. Ispred njih stoji ili iza kojih stoji sila koja se zove SAD. (SAD i Izrael funkcionišu u nekoj vrsti političke I razne druge - simbioze.)
Dakle, legenda koja kaže da je Milovan Đilas bio antisemit je jedna od najtežih partijskih (čitaj: Titovih) anatema koja je bačena na lik MĐ.
Anatema je imala više ciljeva. Grupno gledano, ciljevi su imali zadatak da se globalni prestiž pa i uticaj Milovana Đilasa obesmisli ili pak dovede u ozbiljnu sumnju.
Sa druge strane, cilj bačene anateme je bio da se “antisemit” (MĐ) zamjeri Jevrejima kao globalno moćnoj sili koja dominantno, pa i agonalno (jevrejski agon) upravlja najvažnijim svjetskim: medijima, berzama, bankama, finansijama pa sve do filma ili sporta, na primjer. Dakle, Đilas se morao označiti kao opasni mrzitelj Jevreja i njihov ideološki, vjerski i svaki drugi protivnik.
No, zagrebimo malo po Đilasovom “antisemitizmu” i korijenu nastanka ove legende. A sa druge važnije strane, ukažimo na to kako (svaki) politički anti-narativ pogubno utiče na duh i svijest ljudi a samim tim i na politiku. Posebno u Crnoj Gori.
Sve je krenulo iz Moskve
Milovan Đilas je 1947. g. boravio u državnoj posjeti SSSR-u. Kao vođa delegacije, bio je primljen kod J. V. Staljina. Na večeri koju je Staljin priredio za jugoslovensku delegaciju, gruzijski hazarjanin je “potegao” pitanje učešća Jevreja u vrhu jugoslovenske vlasti. Tom prilikom, označio je s vrha jezika Đilasa kao “antisemitu”, “i Vi Đilas, i Vi ste antisemita”.
Nije isključeno da je lukavi Staljin ovom doskočicom nastojao da pokrene jaz u jugoslovenskom političkom vrhu pred svoj sukob sa Titom. Ali i - drugo, bitnije - da se dovede u sumnju ili pak unizi duh jevrejskog kosmopolitizma kao ideologije koja je suprarnička (Staljinovom) socijalističkom kosmopolitizmu/globalizmu.
Bilo kako bilo, anatema o Đilasu kao antisemiti je bačena.
A kada se anatema lansira sa tako visokog i moćnog mjesta kao što je Staljinovo, odmah se porodi i legenda u koju se ne smije sumnjati. A ona, kao energija svake legende, ne zaboravlja se lako i kruži godinama i decenijama nad nečijom glavom kao latentna opasnost. U tom smislu, Đilas nije ni bio odveć bitan kao antisemitski subjekt. Ali jeste bio bitan kao objekat preko čijih leđa su se lomila ili nastojala lomiti međunarodna politička koplja.
Što kažu činjenice
Više godina kasnije, vješti i lucidni politički um Josipa Broza je legendu zapamtio i odlično je iskoristio poslije Đilasove pobune 1954.godine. Njenu (legendinu) orbitu vješto je preusmjerio ka zapadnim medijima i zapadnoj političkoj javnosti odmah po objavljivanju Đilasove knjige “Nova klasa” u SAD. A u toj sredini Jevreji drže znatan dio vodeće medijske i političke moći.
Globalna slava “Nove klase” morala se srušiti ili u najmanju ruku urušiti. Tako je oduvijek bilo i biće u politici. Nije Tito napravio izuzetak.
Ali pogledajmo činjenice da li je Milovan Đilas zaista bio antisemita.
Pobrojmo nekolike činjenice.
Prvo. Moša Pijade kao politički najistaknutiji Jevrej u vrhu jugoslovenske vlasti i čovjek koji nikako nije “mirisao” MĐ, nigdje u svojim spisima i govorima ne pominje Milonana Đilasa kao antisemitu.
Drugo. Ni drugi Jevreji oko vrha vlasti (Aleš Bebler, Vladimir Bakarić, Josip Vidmar, Isidor Baruh, Pavle Goranin Ilija, Robert Domani, Pavle Pap Šilja, Adolf Drago, Vojo Todorović Lerer, Slaviša Vajner, Nisam Albahari i brojni drugi) nigdje ne spominju MĐ kao antisemitu.
Treće. Akademska i vrhunska diskreciona (naučna) i kulturna javnost u Jugoslaviji nigdje ne spominje MĐ kao antisemitu.
Četvrto. Milovan Đilas je još 1952. godine objavio i imao visoko mišljenje o knjizi Oskara Daviča “Pesma”. (Inače, Oskar Davičo je bio Jevrej.) Navedimo da je ova knjiga od partijske birokratije (“nova klasa”) bila dočekana “na nož”. Đilas je uzeo u zaštitu Daviča upoređujući ga čak (neukusno) sa Njegošem, kako bi mu dao “daha” da politički preživi i nastavi svoj književni rad. Jasno je iz svega ovoga da se tako ne ponaša antisemit.
Peto. Povodom suđenja decembra 1952. g. u Pragu Rudolfu Slanskom i još nekolicini njegovih drugova (svi Jevreji), Milovan Đilas je objavio u listu “Borba” tekst u kojem je uzeo u zaštiru ovu grupu ljudi kao nevine osobe.
Šesto. U Moskvi je januara 1953.g. uhapšena grupa ljekara-Jevreja. U odbrani ovih ljudi Đilas je napisao i objavio poduži esej “Antisemitizam i njegov “antisemitizam” u kojem štiti ljekare-Jevreje.
Sedmo. Ne bi planetarno poznati intelektualci-Jevreji prijateljovali sa antisemitom. Pobrojmo neke: Hana Arent, Henri Kisindžer, Karl Poper, S. L. Sulsberger, Agnes Heler, Slavko i Ivo Goldstajn, Fink Humbert, Luis Filšer i brojni drugi.
Osmo. Opsjednut decenijama potresnom pa i tragičnom sudbinom Jevreja u Drugom svjet. ratu - a i ranije, MĐ je napisao pripovijetku “Jevrejka” koja je objavljena u “Politici” 1992. godine. Pripovijetka je otpor i odgovor M. Đilasa na pojavu antisemitizma u Beogradu.
Deveto. Ne bi Đilas bio pozvan od Izraelske vlade u drugoj polovini 80-tih godina da je bio antisemita. (Da je to bio, izraelska vlada bi ga stavila kao sve anti-semite na vječiti stub srama.) Itd.
Ali u politici, činjenice najčešće nijesu bitne. One se zloupotrebljavaju. Posebno na Balkanu. Stoga nije čudo što je slavni njemački filozof Hegel šaljivo prokomentarisao uklapanje političke borbe tj. političke teorije sa činjenicama “utoliko je gore po činjenice”.
Vrijeme anti-narativa
Zaključimo o Đilasovom navodnom antisemitizmu iz ugla današnje Crne Gore.
Iz tog ugla gledan antisemitizam, važno je ukazati na pogubnost svakog “anti” narativa - pa i Đilasovog navodnog “antisemitizma” - kao mentalne bolesti crnogorskog pa i bilo kojeg drugog predpolitičkog društva. (Sa tim u vezi - tijesno je povezano i pitanje - da li mi živimo u višepartizmu, da li mi suštinski imamo višepartizam.)
Jer u smutnim vremenima se anti-narativima više vjeruje nego činjenicama. Čak što više, što je anti-narativ besmisleniji, to se u njega više vjeruje.
Današnja Crna Gora je prepuna opakih anti-narativa koje rađaju legende i kolektivno vjerovanje u njih. Pa i ludilo. Takve anti-naracije stvaraju najčešće ljudi sa raznih vrhova crnogorske vlasti željni slave i čelnog mjesta u svojoj plemensko-bratstveničkoj istoriji. Ali, itekako željni i para.
Duh ulice rađa antipolitiku
Slično kao u Staljinovoj legendi o Đilasovom “antisemitizmu”, zaključimo da u mnogim ljudima u Crnoj Gori danas čuči po jedan Staljin koji čeka da lansira svoj anti-narativ, svoju legendu i dočeka svojih “pet minuta” slave da uredi društvo po svom ukusu i mjerilu. Po ličnom ćefu.
Ko se i malo bavio disidentstvom Milovana Đilasa lako zna da on u ničemu nije bio “anti”. Znao je da zabraniti nekome nešto ili biti anti, taj metod vladanja vodi društvo u duhovne tabore i rovove, ukočenost, sukobe, oštrenje noževa i na kraju u opštu propast.
Nažalost, Crna Gora je danas prepuna raznih anti-narativa koji se rađaju iz duha ulice kao krunskog mjesta za plasiranje raznih društvenih legendi i mitova.
Politički duh ulice po pravilu rađa antipolitiku.
Bonus video:
