Cveni sari pisca Havijera Moroa (sa španskog prevela Milica Maletić) je knjiga koja sa više nivoa posmatra sudbinu jedne porodice, snagu duha jedne nacije, avanture žene koja je sve žrtvovala za ljubav prema mužu i njegovoj zemlji. Knjiga prati Sonju Majno, glavnu junakinju romana, počev od njenih studentskih dana, njene svadbe u Nju Delhiju koja je doživljavana i kao mali skandal obzirom da se radilo o vjenčanju strankinje sa jednim od najpoželjnijih neženja u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Naime, godine 1965, u Kembridžu Sonja Majno, devetnaestogodišnja italijanska studentkinja, upoznaje mladog Indijca Radživa Gandija. Ona potiče iz skromne porodice iz Lusiane, malog mjesta u brdskom području nedaleko od Torina, a on pripada najmoćnijoj porodici u Indiji. To je početak jedne ljubavne priče koju čak ni smrt neće moći da prekine. Italijanka zbog ljubavi napušta svoj svijet, svoju porodicu u kojoj je odrasla i stapa se sa novom zemljom, čudesnom Indijom, u kojoj postoji kult dvadeset miliona božanstava, u kojoj se govori osamsto jezika i koja ima petsto političkih partija. Zbog svoje odvažnosti, iskrenosti i posvećenosti Sonja Majno će postati prava boginja u očima šestine čovječanstva.
Sa pravom narativnom magijom, Havijer Moro pripovijeda sagu o porodici Nehru-Gandi, o ljudima uhvaćenim u kandže vlasti, zarobljenicima sudbine koju nijesu izabrali, iste one sudbine zbog koje će Sonja postati simbol nade u zemlji Mahatme Gandija.
“Crveni sari” se može najbolje razumjeti kao epski roman, koji najviše od svega, govori o snazi duha indijskog naroda, a autor ga počinje sahranom Radživa Gandija, sina Indire Gandi koji je postao najmlađi predsjednik vlade u indijskoj istoriji. Radživ je bio profesionalni pilot, jer je to još kao dječak želio da bude, ali, okolnosti u kojima se iznenada našao, od njega su tražile nešto drugo. Dakle, iako se nakon ženidbe sa Sonjom Majno bio sasvim distancirao od politike, nakon smrti njegovog mlađeg brata 1980. godine i atentata na Indiru Gandi, vođe Kongresne partije su ga ubijedile da on treba da bude predsjednik vlade. Tako je 1984. godine ostvario veliku pobjedu na izborima. Kao političar krenuo je da razmontira kvote, dozvole i tarife, koje su bile najveći izvor korupcije. Modernizovao je ekonomiju, telekomunikacije, obrazovanje i podsticao nauku. Poboljšao je odnose sa SAD. Indijske trupe je poslao u mirovnu misiju u Šri Lanku, ali to se loše završilo povlačenjem indijske vojske. Skandal sa odgovornim ljudima iz švedske kompanije Bofors u vezi sa nabavkom topova na, kako su neki rekli, sumnjiv način, razbio je sliku o Radživu kao nekorumpiranom političaru, pa je 1989. izgubio izbore. Ostao je vođa Kongresne stranke do 1991. kada je ubijen tokom predizborne kampanje. Žena samoubica ga je u terorističkom atentatu ubila zbog njegovog miješanja u sukob u Šri Lanki. Njegova žena Sonja Gandi je nakon toga 1998. godine postala vođa Kongresne stranke, a 2004. partiju je dovela do pobjede. Tim događajem Havijer Moro započinje glavni tok priče romana Crveni sari.
Kako autor kaže, Sonja Gandi ispočetka nije mogla da povjeruje da je Radživ, čovjek njenog života, mrtav. Imao je tek četrdeset šest godina a sve se dogodilo tako brzo, brutalno, neočekivano. Indijci su se u svom glavnom gradu oprostili od posmrtnih ostataka ovog istaknutog sina otadžbine. Kovčeg u kome se nalazilo tijelo Radživa Gandija bio je izložen u velikom salonu rezidencijalne palate gdje je Radživ proveo svoje djetinjstvo. To je bilo u doba kada je njegov djed Džavaharlal Nehru bio premijer Indije. Jedna velika Radživova fotografija sa bijelim vijencem bila je postavljena na kovčeg uvijen u zastavu šafran, bijele i zelene boje, boje nacije. Toga dana uprkos velikoj vrućini, više od pola miliona ljudi posmatralo je pogrebni sprovod koji je na mjesto kremacije stigao sa cijelim satom zakašnjenja. Sonja je bila neutješna, nije znala u kojem bogu treba tražiti utjehu. Nije znala koji to bog dozvoljava da jedan dobar čovjek poput Radživa tako strada samo zbog fanatizma drugih ljudi koji isto imaju porodicu, koji isto imaju djecu, koji isto znaju da miluju i da vole. Sljedećeg dana Sonja se u stanju šoka povukla u samu sebe. Nije znala ko je ubica njenog muža, jedino je znala da neprestano pati i tuguje. Sumnjala je na Sike koji su ubili Indiru, na hinduističke fundamantaliste koji su ubili Mahatmu Gandija, na muslimanske fundamentaliste iz Kašmira, ali i na desetine drugih terorističkih organizacija. Prvih godina poslije Radživovog ubistva Sonja je pomišljala da posluša svoju majku i sestre i da se vrati kod njih u Italiju. Međutim sve su te ideje u trenu odbačene, nakon što joj je 1998, sedam godina nakon ubistva njenog supruga i bivšeg premijera Indije, sekretar Komiteta rada Kongresne partije, najjače stranke u Indiji, saopštio da je upravo ona jednoglasno izabrana za predsjednicu te stranke. Tada je Sonja ponovo shvatila da ona pripada Indiji i da se do smrti treba boriti za tu državu kao što su to činio Radživ i njegovi preci.
U knjizi Crveni sari Moro uvjerljivo piše o Sonjinim sjećanjima na njen zavičaj u Italiji, na njen njen život sa roditeljima i dvije sestre koje je puno voljela. Posebno je cijenila što njen otac Stefano nije nikad škrtario na svojim kćerkama. Lenoks kuk skul koju je ona pohadjala bila je jedna od najboljih i najskupljih škola jezika u Kembridžu. Među njenim profesorima književnosti bio je i slavni pisac E. M. Forster. U to vrijeme Forster je bio u godinama i samo je povremeno dolazio da studentima održi poneku govoranciju. Sjećala se Sonja deprimirajuće klime u Kembridžu, hladnoće i vlage, sitne kiše koja je rijetko kada prestajala. U početku je mislila da se na tu klimu nikad neće privići, pogotovo na prodornu hladnoću od koje su se kosti ledile. Sonja je po prirodi bila stidljiva djevojka i izbjegavala je svako druženje iako je u Kembridžu svaki peti stanovnik bio student. To je bio grad studenata, svih nacionalnosti i svih rasa i svi su zajedno davali tome gradu kosmopolitrski pečat. U slobodno vrijeme studenti su se bavili svim mogućim aktivnostima, od sporta do dramskih umjetnosti, od slušanja muzike uživo do odlaženja na piknike… Sonja je bila pretežno sama. Nije se družila čak ni sa studentima iz Italije, iako ih je bilo mnogo, a to bi joj i zbog jezika odgovaralo jer je svakim danom sve više shvatala da ona zna engleski mnogo manje nego što je mislila. Sonja je ipak najradije odlazila u Versati, lokal u kome je mogla da nađe hranu sličnu onoj njenoj, domaćoj, na koju je bila svikla. U to vrijeme u Versatiju je čest gost bio i slavni Stiven Hoking koji je vršio kosmološka istraživanja na univerzitetu. U istom tom lokalu preko njenog prijatelja, Kristijana iz Njemačke, Sonja je upoznala momka koji se isticao svojim izgledom i manirima, kako ga je ona kasnije opisala: povučenog i ljubaznog. To je bio njen budući suprug Radživ. Može li ljubav da se javi tako iznenada, gotovo drsko, pitala se Sonja kada ju je u toku šetnje Radživ jednom prilikom, uhvatio za ruku, a ona nije imala snage da je povuče. Narednih dana pokušavala je Sonja da se izbori s tim osjećanjima prema momku krupnih crnih očiju i predivnog osmjeha kako bi ona kasnije govorila za svog Indijca u koga se tako brzo zaljubila, ali nije uspijevala u tome. Kada bi god imao priliku za to, Radživ je pričao Sonji o sebi, o svojoj strasti prema fotografiji, prema džez muzičarima Stenu Gecu, Zutu Simsu i Džimiju Smitu iako je cijenio i Bitlse i Betovena. Često je naglašavao da je ipak njegova istinska strast letjenje. Kada je imao četrnaest godina, njegov djed Nehru poveo ga je da paraglajderom naprave jedan krug i to je bilo presudno da Radživ toliko puno zavoli letjenje, taj osjećaj potpune slobode i umilni šum vjetra, da je još tada odlučio da postane pilot. Sonji je ovaj Indijac otvarao vrata do tada njoj nepoznatog svijeta. Bio je suprotnost italijanskim hvalisavcima i njihovim izmišljotinama za koje ova mlada djevojka nije ni marila. Kako se u knjizi Crveni sari kaže, nakon upoznavanja Radživa, Sonjin život počeo je da se mijenja. Jednog vikenda upoznala je i dvije godine mlađeg Radživovog brata Sandžaja, koji je učio zanat u firmi Rols-Rojs u Kruu, gradiću nedaleko od Kembridža.
Ova prisjećanja na njene studentske dane, izlaske i šetnje sa Radživom, Sonji su pričinjavala teške trenutke. Znala je iz priča da je i njenoj svekrvi Indiri bilo teško nakon Nehruove smrti 1964, da se sporo oporavljala, ali, život je pred ove dvije žene posatavljao nove zadatke koje su morale završavati. I Sonja Gandi, kao i njena svekrva Indira ranije, dobro je uspijevala u tome. Jedno od Sonjinih velikih dostignuća bila je borba protiv korupcije. Još je za života Radživ bio izračunao da 85 procenata svih troškova namijenjenih za razvoj Indije završava u džepovima birokrata. U pomenutoj knjizi se kaže da su Sonja i premijer Manmohan Sing izdejstvovali da parlament izglasa zakon koji dozvoljava svakom građaninu da ispita ponude ugovora javne licitacije čime se izbjegavala korupcija i mito. Sonja je danas okružena stručnjacima za razvoj privrede i zajedno su napravili plan za pomoć i brži razvoj ruralnih regiona Indije.
Bonus video:
