Ono što nam se spektakularno servira kao proizvod srećnog & slatkog, očaravajućeg, ‘vizuelno vlažnog’, Barbi djevičanskog, rasplesanog uvijek već u nekakvom dizni dance, u pozadini je dokraja eksploatisano, priključeno na korporativni teror od tretmana, vezano beskrajnim ugovorom za jednu nemilosrdnu mašinu i aparat koji vazda hoće od istog proizvoda maksimum bez ostatka ne pokazujući pritom ni najmanje interesovanje da li je to uopšte izvodljivo. Fabrika snova nerijetko objelodani svijetu aferu da je u pitanju - Fabrika Perverta (slučaj Vajnstajn).
Biti globalna zvijezda je, prije svega čujemo u posve ‘prirodnim’ intervjuima, mukotrpan rad, stalno odricanja (od života?), nezavršiv trening plus rigorozna dijeta, režim života koji je organizovan prema nepromjenljivim rokovima, sve je, dakle, unaprijed - rezervisano, posvećenost poslu koji nam isporučuje zabavu pakleno je naporan i u osnovi gladijatorski. - Ako hoćete užitak, zauzvrat ćemo vam pojesti fantazam, što se dogodilo sa Barbie!
’Kostimografija kolača’ - tako bismo mogli nazvati u potpunosti artificijelni ambijent u odrođenoj roze kojom je prelivena ‘Barbie’ (2023), ta aseksualna heroina i obestvarenje noći, ta uvijek nastajuća neživa ljepota i ta, u suštini, kodirano napravljena modelka za masturbatorske manijake koji bi da ‘pocijepaju’ boom bombonjeru jednog lakovanog look-a. Čini se da gotovo pa istu monstruoznu realnost prolaze manekenke, te ispošćene i obezličene pojave koje su, dakle, ‘nulti stepen organskog’, iz njih ništa ne isijava, one su bezaurni komad odeće oročene na najviše jednu sezonu. Sve su prilike da se teži dizajnirati - bespolni angelski teniser/ka, pozitivni komunikolog i energični bijeli menadžer koji poprimaju sve od atmosfere računskog programa. (Pošto je u ‘Matrixu’ (1999) ljubav pokretačka sila kompjuterskog mesije Nea, čudno da u ‘Barbi’ izostaje ubistvo.)
’Barbi’ je, sve u svemu prezasićeni ambijent, isuviše ‘zaslađen’, vizuelno (naravno, izrežirano) naivan, to je, naposljetku (i) bajka o plaži, nešto poput dječijeg doživljaja Majamija i raja u mašti igračke, san bez smrti, srebrnkasta zora koja se usporeno razbokoruje kroz nerasanje vanilaste oblake. I pored toliko semantike drugog pola, ništa konkretno ne postavlja pitanje o Ženi, jer problem, naprosto, nije: zašto žena mora biti savršena, već, zašto na tako glupav nivo postaviti pitanje Žene u kapitalizmu koji joj zadaje istovremeno više unakrsnih uloga?
Opet gledam film, i još jednom nervozno posustajem: lilihip je mučan, ta repeticija šarenila čini da u ustima osjećam nešto poput ukusa antibiotika, dok zatvaram lap-top odjednom, zaista, dokučujem misterij Lakanove fraze ‘Seks ne postoji.’ Da: fantazija nas uvlači u nas same kao u skafander, i još: evo nas u dobi kad je Drugi stvaran višak, usled čega nema više potrebe teorijski razgibavati fakt da - subjekt nije ništa drugo ni više do podvostručena praznina.
’Kapitalizam je šarenolika slika svega što je oduvijek postojalo’, veli Žil Delez, i ovdje sam se za tren uhvatio za tu - ekonomiju/eksploziju šarenolikosti - pitajući, bez težnje za dobitkom u odgovoru, pa ipak: infantilna civilizacija kakva je ova sa superherojima od silikona, osunčanih torzoa, u bezvučnim automobilima, po-kazuje da smo iz Moderne koja je sve dekonstruisala, rastemeljila, deluzionizovala, svela na - cogito bez oslonca - dogurali do logofobne ‘Barbie’ koja uz to objavljuje kraj seksa u kulminaciji kapitala koji je drugo ime za coitus što penetrira u prazno, očajnički nastojeći dostići potonji/agonični užitak, i to bismo rekli onaj simulacijski, na kraju želje koja se premjestila s onu stranu kastracije kojom je obilježen savremeni i/ili postekskluzivni kolektiv.
’Barbie’ treba uporedo gledati sa ‘Frankenštajnom’ (1994).
Bonus video:
