Bogata višedecenijska karijera upečatljivog, a nepretencioznog glumca uzvišenih manira, koji duh teatra nosi sa sobom i u sebi, Dejana Đonovića, dokaz je istinske posvećenosti i ljubavi prema pozorištu, igri, stvaralaštvu, publici, djeci... Da je posebno životno ostvarenje raditi posao koji voliš i voljeti posao kojim se baviš, da iz te čiste ljubavi i posvećenosti proizilazi nepresušna inspiracija i izvor zadovoljstva i motiva, ali i želja za pomjeranjem granica i napredovanjem, Đonović pokazuje na različitim glumačkim aspektima.
Iako je domaćoj publici najpoznatiji po različitim pozorišnim ulogama u svom matičnom Gradskom pozorištu Podgorica, radu i stvaralaštvu za djecu, bilo institucionalno ili samostalno, Đonović je u posljednje vrijeme radio na više filmskih i televizijskih ostvarenja među kojima je i popularni film “Živi i zdravi” reditelja i scenariste Ivana Marinovića. Dugometražno ostvarenje i nakon dva mjeseca od premijere izaziva interesovanje javnosti, prikazuje se u bioskopima, između ostalih i u Podgorici, a svojom autentičnošću i preciznošću nameće se kao aktuelna, univerzalna i zanimljiva tema koja se grana u raznim pravcima. Đonović kaže da je upravo taj film oličenje prave i dobre komedije - one koja čini da vas nešto steže u grlu, da se istinski smijete, dok u sljedećem trenutku sve djeluje tragično.
Nesumnjivo, publiku je oduševio u predstavi “Uspomene Sare Bernar” režiserke Staše Koprivice, a u kojoj scenu dijeli sa legendarnom Tanjom Bošković, sa kojom tokom izvedbe drži čas partnerske igre, razmjene i nadograđivanja, kao i (zajedničke) pozorišne bravure.
Pored toga, u razgovoru za Vijesti najavljuje i nove uloge, govori o filmu, predstavama, pozorištu i umjetnosti uopšte, ali i o životu i lekcijama koje se prepliću kroz sve to.
U filmu “Živi i zdravi” igrate oca mlade koji tumači Tihana Lazović. Film je došao kao svojevrsno osvježenje crnogorske kinematografije, a nakon premijere na prestižnom festivalu u Talinu prikazan je kod nas i još je na bioskopskom repertoaru. Kako ste Vi doživjeli to ostvarenje i kako biste sumirali njegovu specifičnost usljed koje privlači gledaoce?
Film “Živi i zdravi” sam doživio kao jedno čudo, prosto sam fasciniran. U pitanju je većinska domaća produkcija kuće Adriatic Western iz moje rodne Zelenike, sa koprodukcijama iz regiona. Desilo se da me je reditelj Ivan Marinović, koji je takođe iz Zelenike i u čijem sam prvom filmu “Igla ispod praga” igrao, zvao i dao mi jednu značajnu ulogu u ovom ostvarenju, što me je prilično iznenadilo i oduševilo.
U državi u kojoj, ruku na srce, posljednjih decenija nije bilo mnogo snimanja i projekata, konačno se otvorio kinematografski prostor i sada se aktivno radi. Vidimo i da je Radio-televizija Crne Gora već pokrenula i realizovala nekoliko projekata, što je zaista divno za glumce, posebno za nas, pozorišne glumce, koji volimo pozorište, ali želimo da se oprobamo i na filmskom platnu i televiziji.
Elem, što se tiče filma “Živi i zdravi”, kad sam ga gledao treći ili četvrti put pokušavajući da uočim neki eventualni višak ili manjak bilo čega, nijesam uspio u tome i nijesam primijetio ništa, jer je sve savršeno, po mom mišljenju. To je jedan toliko savremen film, gorka komedija, što bi rekao Ivan Marinović, komedija katastrofe ili niza katastrofa. Film jeste komedija, ali je i drama, pokreće mnogo tema, višeslojan je... Ljudi se danas bave ili suviše tragičnim stvarima ili suviše olako shvataju neke stvari pa proizvode neku laganu komediju. Ovo je, pak, dramska komedija koja ima svu težinu onoga što se zove drama ili nečega što može da zaliči na tragediju, međutim to se ipak na kraju ne desi, i komedija je. Komedija ne znači da je nužno da se stalno smijete. Ja mislim da je zapravo prava komedija ona kada vas nešto stisne u grlu, smiješno vam je, a u stvari koliko vam je smiješno toliko je sve i žalosno. Likovi pokušavaju da budu nešto više od sebe i ne uspijevaju u tome, ključ je prave komedije. Svi karakteri su ovdje napisani tako da imaju svoju istoriju, svoj život, uspone i padove, zablude, nade i mogu vam reći da zaista svi, pa čak i statisti koji se pojavljuju u filmu, imaju neku svoju storiju, eto toliko je to vješto i lijepo napisano. Sjećam se da je Mirjana Joković, koja je prvi put posle 20 godina iz Los Anđelesa došla da snima film na ovim prostorima, rekla da kada je pročitala scenario, zaljubila se u sve što film donosi, a tekst je toliko dobar i divan da nije mogla da odbije. Pored toga, vidjeli ste i jedan odličan, tačan izbor glumaca, ali i dobre koproducente, pa onda vama preostaje samo da glumite, da se razumijete sa rediteljem i kolegama i da uživate u tom poslu.
Okosnica filma je svadba oko koje se sve postavlja, ali likovi, običaji, mentalitet i podneblje otvaraju niz drugih tema i pitanja. Koliko su “Živi i zdravi” ogledalo naše današnjice ili svagdašnjice, te kako kompleksna karakterizacija doprinosi priči?
Imate tu dvije porodice između kojih nastaje problem usljed neke vrste nesigurnosti da li da se uđe u brak ili ne. Tu je neusaglašenost odraslih, odnosno roditelja koji forsiraju da se uradi ono što su oni zamislili i iza čega stoje, i mladih čiji su životu zapravo u pitanju. “Živi i zdravi” je priča o jazu između generacija, o tome koliko se mi međugeneracijski, pa onda i između sebe razumijemo, to je i priča o našim strahovima koji su nekad opravdani, nekad ne, priča o postavljanju pitanja, o tome šta je ljubav, da li su ljubav i zaljubljenost isto, šta će se desiti za nekoliko godina... Mlađe generacije danas žive u jednom novom vremenu, a mi stariji smo ipak iz neke prethodne epohe i ne možemo baš najbolje da se snađemo u tome, a ni oni ne mogu da se snađu u našim vremenima na kojima mi insistiramo i ostajemo iza njih, čuvamo ih, držeći se za njih kao za neku vrstu šlaufa da ne potonemo.
Priča filma je višeslojna, ali ono što je divno jeste što svi ti likovi kroz film, trajanje i razne peripetije, nekako postaju i zreliji i pametniji za još jedno iskustvo prolazeći kroz neku vrstu katarze. Vrlo je neobično da oni, skoro svi, riješe neki svoj problem, ovako ili onako. Mene je film zaista toliko dirnuo da sam par puta na projekcijama uhvatio sebe da mi krenu suze od nekog osjećanja zadovoljstva, sreće, radosti, jer vidite jedan stvarni život koji se odvija na platnu, u te dvije dimenzije, koji je toliko stvaran, na momente bolan, na momente komičan i sa nizom problema koji se svakih nekoliko minuta dešavaju. Vi u životu imate probleme, ali nisu sabijeni baš u jednom danu, a ovdje se u vrlo malo vremena i prostora dešava mnoštvo nekih stvari za koje nikako ne biste poželjeli da se dese, ali se dese.
Je li nam tako i u životu, nekad, potrebno da nas nešto trgne iz pasivnosti ili letargije?
Znate, ja nisam od onih koji će ikada reći da mu je dosadno. Razlika je velika u dosadi i dokolici. Ja sam jedan od onih glumaca koji će možda suviše često da rizikuje i prihvati se nečega za šta možda nije ni spreman, ali me interesuje i to doživljavam kao neku vrstu izazova putem kojeg sebi dokazujem da mogu i da sam spreman da rizikujem. Mali, sitni, ili pak neki veći rizici, pokreću vas da idete dalje. Svakako, na tom putu nekada mora i da se izgubi. Možda je gubitak nekada korisniji nego dobitak. Ja to zovem gubitak, ne poraz, jer je poraz na neki način predaja, a gubitak je trenutni minus koji ćete sjutra možda znati da pretvorite u plus ako iskoristite to doživljeno iskustvo. Nisam siguran da se može učiti iz tuđih iskustava, ja spadam u one koji moraju na svojoj koži da osjete neke stvari da bi znali šta se desilo i kako dalje treba ili ne treba.
To je, valjda, čar radoznalosti, igre, istraživanja, pa i života.
Tako je, sve je povezano sa igrom... Valjda sam zato i završio u pozorištu, jer je igra za mene prostor slobode koji treba osvojiti i ne mogu da je zamislim drugačije nego ovako kako se igram već godinama i decenijama.
U predstavi “Uspomene Sare Bernar” uvažena Tanja Bošković sa kojom igrate, izgovara repliku da se svi mi igramo kako bismo zadovoljili prerano ostarjelo dijete u nama.
Da, to je divna replika. Taj tekst je zaista i poetičan i duhovit i bolan. “Uspomene Sare Bernar” govore o tom nekom periodu pred kraj života nekoga ko je čitav svoj vijek posvetio umjetnosti. Postavlja se pitanje da li stvarno neko ko je tako živio uopšte može umrijeti, pa iako je u pitanju pozorište, gdje nemate arhive. Po mom mišljenju, pozorište ne mogu da dočaraju ni fotografije ni video zapisi, jer se pozorište bavi stvarnošću, onim što je ovaj trenutak. Taj spoj doživljenog trenutka živog gledaoca i živog glumca na sceni je neponovljiv. Zato pozorište ima svoju auru. Pozorište je živa umjetnost i kao takva je neponovljiva. Ako nam je to za utjehu, kao pozorišnim glumcima, možemo da kažemo da smo živjeli trenutke u trenucima, podijelili ih sa živim ljudima, što je neprocjenjivo blago. Kad neke stvari prođu, one se smještaju tamo gdje im je mjesto, u uspomene. Budućnost ne možemo da smjestimo nigdje, ne znamo šta je i kakva je, iako ima svoju draž, jer je neistražena, nije se dogodila i u tom kontekstu nastaju nada, iščekivanje, uzbuđenje. Lijepo je čuvati uspomene, živjeti sadašnji trenutak, nadati se nekoj bliskoj budućnosti, a u daljinu možda ne treba mnogo ni nići, već uživati u ovom trenutku i pomalo se pripremiti za budućnost.
Oduševljava i partnerska igra u toj predstavi “Uspomene Sare Bernar”, savršena sinhronizacija emocija, pokreta, ekspresije, ali i balans svega toga. Često se govori o važnosti partnera u pozorištu i timske igre. Kako je Vama bilo raditi ovu duodramu sa Tanjom Bošković koja je u ranijem intervjuu za Vijesti istakla sve same riječi hvale, kako za djelo, tako i za Vas?
Ne postoje prave, autentične, duboke igre, a ne postoji ni pozorište bez partnerske igre i bez međusobnog predavanja. Ja sam imao tu sreću da igram u predstavi sa jednom Tanjom Bošković koja je na prvoj probi rekla: “Deco, ja ništa ne znam, nemojte da se ljutite na mene”... Ja slušam šta priča ona kao velika glumica i onda shvatim da je to ono zbog čega je pozorište jedna velika divota, što bi ona rekla. Vi svaki put krećete iz početka, sa starim iskustvom, ali svaka nova uloga biva jedno malo neistraženo čudo koje se vi trudite da ne preraste u čudovište, a da bi se to desilo morate da imate puno povjerenja u partnera, da mu se predate, ali i on vama. Ja sam imao divnu sreću da igram sa Tanjom Bošković i u radu na ovoj predstavi sam toliko toga naučio i o sebi i o poslu, a osjećanje zadovoljstva, sreće i ushićenja kad igramo tu predstavu, ne može da se opiše riječima, to je neko kosmičko osjećanje.
Nema smisla ako vi na sceni igrate sami za sebe, jer partneri na sceni napreduju jedni sa drugima i najbolje iz sebe izvlačite zahvaljujući onom drugom, a to publika osjeća, poistovjećuje se i učestvuje kao treće lice. Tanja je divna, kao osoba, kao prijatelj, glumica, prava pozorišna umjetnica! Pripremati ovaj komad sa njom je meni bilo izuzetno lako, naravno, uz pomoć Staše Koprivice koja je režirala komad po sjajnom tekstu Džona Marela. Mi smo prezadovoljni rezultatom, ali i time što se tako nešto desilo u Herceg Novom, jer Crnoj Gori nedostaje ovakvih pozorišnih produkcija. Razumijem da nije lako i da pozorište ne može da bude jeftina stvar, ali manje sredine i lokalne samouprave treba da se potrude, pa makar tako što će pokretati projekte na nivoima opština, možda i sa manjom podjelom, ali da bi se pozorišni sistem u Crnoj Gori nekako razvio.
Kakav je taj pozorišni sistem u Crnoj Gori?
Imam osjećaj da u Crnoj Gori još nije uspostavljen neki pravi pozorišni sistem. Mi imamo dva, tri pozorišta na oko 600 hiljada stanovnika... To je malo, a još je manje pozorišnih sala, odnosno zgrada. Ne kažem da pozorište čine zgrade, ali svakako je i to jedan od uslova da bi se radilo bolje, bezbrižnije, pa i kvalitetnije u tehničkom smislu, jer mnogo manje volje, želje i htjenja oduzima kada vi imate obezbijeđene uslove. To govorim iz perspektive glumca Gradskog pozorišta, jer mi još nismo uspjeli da se uselimo u tu zgradu koja bi bila matična zgrada Gradskog pozorišta, nakon duže od 70 godina.
Društvu nije važna samo ekonomija, već i kultura. Ako nemate razvijenu kulturnu i svijest uopšte, onda zaista nećete razmišljati ni o čemu drugom nego da budete siti, da imate dobar auto, skup mobilni telefon i da možete da se hvalite da ste bili na Maldivima. Ipak, mislim da ono što čini bogatstvo života jeste razvijena svijest prema kulturnim potrebama, što ćemo dalje prenijeti i na djecu. Ukoliko čitav sistem nije posvećen tome da se svi nekako rekonektujemo, mislim da nismo ništa učinili i džaba nam i Evropska unija i priča o njoj i približavanje tom nekom “Zapadu” koji, iako nije idealan, na neki način vodi računa o ovim pitanjima. Mi još nismo u dovoljnoj mjeri osviješćeni koliko je to važno.
Godinama ste već na domaćoj pozorišnoj sceni, u različitim angažmanima. Kako doživljavate film i rad na njemu, a kako teatar?
Ima više razlika u filmu u odnosu na pozorište. Kada ste na setu, koliko god da se pripremate za ulogu, imate osjećaj neke vrste otvorene komune gdje ste rasterećeni kad vidite da je sve na svom mjestu i da je dobro pripremljeno, onda to prosto ne može da omane. Ja sam imao sreću i zadovoljstvo da igram sa ljudima koji su velike zvijezde, ne u onom kontekstu u kojem se taj izraz koristi u Holivudu, već kad kažem “zvijezda”, mislim na ono što ti ljudi nose u sebi. Igrati sa Mirjanom Joković, Goranom Bogdanom, Tihanom Lazović, mojim dragim kolegana, Goranom Slavićem, Milošem Pejovićem, Sejfom Seferovićem, Momom Pićurićem, Snežanom Šiškov, Nikolom Ristanovskim, to je jedna galerija divnih ljudi, stvaralaca, koji su našli svoje mjesto u ovom filmu.
Da se pohvalim, ja sam u posljednjih godinu ili dvije dana, snimao filmove i ostvario više uloga, neke malo manje, neke malo veće. Skoro je izašao film “Za našu djecu” Gojka Brkuljana, očekujemo i njegovo djelo “Planeta 7693” koje sam odgledao i koje je jedan divan porodični film. Tu igram sa dragim kolegama među kojima su: Kristina Obradović, Andrija Kuzmanović, Šeka Perišić, Ivona Čović Jaćimović... Snimao sam film radnog naziva “Mama” u režiji Nikole Ležaića iz Beograda, a imao sam i jedan dan snimanja u filmu Rajka Grlića u Zagrebu... Desilo se da sam baš u posljednjih godinu dana, mnogo snimao.
Kakav je položaj umjetnikâ, umjetnosti i pozorišta kod nas, a u odnosu na građanstvo, društveno-politička i ekonomska pitanja?
Bolje da me to ne pitate. Ja spadam u one koji nisu ljubitelji ljudi koji vole da osjete moć, da vladaju drugima, a mislim da je to kod nas potpuno izvitopereno, pogrešno shvaćeno i da postoji jedan dugoročni sistem koji nikako da se promijeni, jer baviti se umjetnošću i baviti se vlašću ili korišćenjem određene vrste moći, nije isto. Vi kad ste na sceni, imate neku vrstu moći, ali ona će da se sruši i propadne ako je iskorišćena na pogrešan način. Znači, ne možete da manipulišete publikom, oni će vas nagraditi i podržati ako je to što radite dobro, ali ako nije, propali ste. U životu je obratno. Imate osjećaj da je dovoljno samo da vam neko nešto obeća ili da je dovoljno da budete u nekoj grupi gdje ćete se osjećati zaštićenim. Ali, kao i u životu, tako i u pozorištu, moramo da podijelimo stvari. Svakome treba pružiti prostor, jer svako ima pravo na život kao i ostali.
To koliko se daje za umjetnost kod nas je vrlo malo. Sve je skupo i političarima je žao da daju, jer smatraju da su to bačene pare, jer to ne ostaje kao neko materijalno dobro, ali ostaje kao duhovno dobro. To njih, bojim se, ne interesuje jer smo mi ljudi kratkoročni ili su naše vlasti ili učešće u vlasti možda kratkoročne, pa hoće li trajati četiri ili više godina, ipak da se mi obezbijedimo. Ono što je vidljivo, u to se ulaže, a ono što nije, a mnogo je značajnije po mom mišljenju, u to se malo ulaže. Mi imamo strašno nisku stopu izdvajanja novca za kulturu i na nivou države i na nivou gradova, što je opasno.
Koliko je u takvim okolnostima pozorište i scena polje slobode?
Svakako, neko osjećanje slobode meni niko ne može da oduzme, osim ako ga ja sebi oduzmem. Oduzeću sebi osjećaj slobode tako što ću da se svrstavam na neke određene strane, da pripadam nekim partijama zbog čega god, a kad vi pripadate nekome na taj način, onda nemate pravo da se bunite ili da mislite svojom glavom, već morate da mislite glavom grupe. Iako ne mislim da sam nešto pretjerano pametan ili inteligentan, pa i talentovan, najviše volim da mislim svojom glavom, pa i da udaram svojom glavom, a ne tuđima. Kad ginem, volim da poginem sam, a ne da druge vučem sa sobom. Znate, nisu umjetnici svi oni koji se bave umjetnošću. Umjetnici su oni koji imaju svoj stav i koji su za taj stav spremni da daju svoj umjetnički život. A takav nam je posao da taj svoj umjetnički život dajemo na sceni kroz komedije, tragedije, farse, burleske, groteske..., i tu svakog dana umiremo i oživljavamo. Nije ni to lako, jer morate da koristite emocije, ali i um. Desi vam se za jedan dan, za jedan sat, da se i rodite i propatite i umrete. I tako decenijama. Taj život u pozorištu i život na sceni je jedna posebna vrsta života i to je neka misterija koja se možda mistifikuje mnogo više nego što treba, ali je misterija i nama samima. Šta smo, ko smo mi i šta možemo biti... Mi znamo šta smo, ali ne i šta možemo biti.
Možda pozorište svakome pojedinačno pomaže da to i spozna.
Da, ali i to zavisi od toga kolika je vaša moć samokritike da spoznate neke stvari, da se suočite sa sobom i da se desi to pročišćenje. Negdje uspije, negdje ne, ali neka jedan od 500 ljudi doživi nešto slično, to je uspjeh. Tako da, kad pitaju da li pozorište može da promijeni svijet, može, ali ne odmah.
Romantična komedija u kojoj igra šarmantnog vršnjaka sa otpada
Završeno je i snimanje filma “Pontonovo srce” koji je već izazvao interesovanje javnosti. U kakvoj roli će publika moći da Vas vidi i šta možemo očekivati da će film probuditi kod gledalaca?
Nazovimo to romantičnom komedijom. Mi smo izgubili osjećaj za romantiku na neki način. Moram priznati da sam se i pozivu reditelja Senada Šahmanovića prilično iznenadio, možda sam bio i prestravljen kada mi je rekao da ima ulogu za mene. To je jedna vrlo interesantna uloga koju, vjerujem, glumci vole da igraju. Radi se o čovjeku mojih godina, ili nešto starijem, koji je prilično spor, i fizički i psihički. Odnosno, ima neki problem, nije previše pametan, a ja sam se potrudio da ga napravim duhovitim i šarmantnim. Igram u sjajnoj kombinaciji sa dva divna momka, Markom Janketićem i Stevanom Vukovićem. Mi smo ta ekipa sa otpada. Marko Janketić igra mladića koji će da ima romansu sa jednom glumicom, koju igra Maša Labudović, a čiji je đed Rade Šerbedžija... Ja bih tu stao.
Kako se odvija ta priča?
Zašto i kako dođe do toga, zapravo sve krene prilično neprijatno i nezgodno i ne mislite da će tu zbilja da se desi neka ljubav, ali kako stvari odmiču i otvaraju se, oni koji su bili previše cinični, tvrdi, nervozni i neurotični, odjednom postaju svoje suprotnosti, a oni koji su bili u nekom problemu, počnu da ih prevazilaze i sve se to završi onako kako treba. Neki ljudi će da se povuku, da odu, nestanu iz života drugih ljudi, ali otići će oni koji su negativni, a ostaće pozitivni. Nažalost, neki će morati i da odu negdje drugdje, ali to je i dramaturški moralo da se napravi tako da imamo i sjetne, tužne djelove, jer je i sam život sastavljen od takvih trenutaka, pa su onda i romantične komedije sačinjene od nečijih odlazaka, ali i nečijih dolazaka i susreta. Inače, Ponton je naziv za, mislim, prvu generaciju poslijaratnih mercedesa iz 50-ih godina. Drug Tito je jednog imao ovdje, mislim da je bio crne boje, TG11-11 ili TG10-10. Kad bi došao ovdje, on i Jovanka su se vozili u tom mercedesu. I mogu da kažem da jedan od likova jeste mercedes, bijele boje...
Osjeća duh pozorišta za djecu
Ne zapostavljate rad sa djecom. Kako je to počelo da se razvija kod Vas, a kako je danas?
Ja sam relativno kasno počeo da pišem za djecu, ne svojom krivicom. Već sam premašio 30 i nešto godina kada mi je jedna prijateljica iz muzičke škole iz Podgorice predložila da pošaljemo nešto za Jugoslovenski festival pjesme za djecu koji se pojavio u Nikšiću. Napišem ja neku pjesmu o majci, ona smisli muziku, Rajko iz Nikšića uradi aranžman i pjesma prođe na festivalu! Sljedeća pjesma “Kako bubamarama nestaju tačke” bila je ovdje na “Našoj radosti”, a član žirija zadužen za tekst bio je Milenko Ratković, jedan od rijetkih i divnih pisaca za djecu iz Crne Gore. Njegovom zaslugom, reputacijom i mišljenjem da je moj tekst zavrijedio nagradu, ja sam se ohrabrio i nastavio da pišem. Danas mi se čini da prilično dobro osjećam taj neki duh pozorišta za djecu.
Bonus video:
