Radikalna ideja ruskog umjetnika i disidenta (baš taj spoj nasušno je potreban sadašnjoj, nedopustivo tek i samo inetelektualizovanoj i suštinski otuđenoj - ‘postmodernističkoj eklektici’) Andreja Molodkina koji je najavio da će u posebno adaptiranoj kutiji zatvoriti i kisjelinom uništiti neka od remek-djela Rembranta, Pikasa i Vorhola, ukoliko Asanž provede ostatak života u tamnici, jeste čin koji je umnogome više od pukog izvođenja performansa, tog javnog istupa koji konceptualizuje protest, na viši strupanj podiže poprilično potrošene proteste (pazimo: protest, danas, u dobroj mjeri, u stvari, samo dodatno demokratizuje sistem s kojim bi da se obračuna, tim prije što vlast uzvraća komentarom: svakako da podržavamo svaki vid demokratskog iskazivanja nezadovoljstva, itsl.), strateški bi mogao navesti akumulirano nezadovoljstvo da zada dublji i time bolniji udarac onima protiv kojih se podiže pobuna. To, razumije se, podržavamo, međutim, u prostor analize moramo uvesti i ovo pitanje: Greta Tunberg je od strane časopisa `Time` izabrana za - `person of the year` (2019), što automatski uvodi pitanje: da li je ona prerasla u prihvatljiv simbol borbe za očuvanje planete, da li je ovo nova Jovanka Orleanka koja se samo pojavljuje kako bi dala tinejdžersku izjavu i potom nestala; šta, dakle, ako je baš ona prepreka za ekstremizaciju ustanka za Ekologiju koja je pitanje politike da bi je ista istretirala kao još jedno zasijedanje svjetskih lidera koji razmatraju dokle se stiglo sa problemom globalnog zagrijavanja.
Očigledno je da isuviše sve to poprima izgled `pitome predstave` koja je uz to režirana i srceparajuće, smjera da nam uzburka emocije koje se moraju moći isključiti kako bi se uzavreloj situaciji prišlo krajnje racionalno i pragmatično, sa jednostavnim pitanjem na kojem trebamo naprosto insistirati: dakle: progres ili planeta?! Uostalom, kad je riječ o naumu Andreja Molodkina zašto ne bismo pokušali i čak rizikovali sa sljedećom tvrdnjom: pa da, i pomenuta tri genija bi rado pristala da im se ‘žrtvuju’ djela kao gest otporu ukoliko - moderni Prometej (kako, između ostalog, nazivamo Džulijana Asanža, čovjeka koji je svijetu objelodanio/pokazao istinu u kojem živi, i koja je nedopustiva istina svijeta) provede svoj vijek u tamnici u koju je dopao zato što je radio isključivo u interesu javnosti, što znači otvoreno protiv vrhovnog političkog establišmenta. (Čak se ni u ambasadi Ekvadora nije zaustavio, nego je upravo tamo napisao knjigu “Google” za koju važi da ga je tek koštala ovoga kroz šta danas prolazi u ozloglašenom zatvoru Belmarš.)
’Lijepe duše’ koje su inače stvarna katastrofa današnjeg, inače, posve i dokraja inertnog i pasiviziranog, pripitomljenog društva, nalaze da je veoma ružno i prije svega anticivilizacijski Mona Lizu zasuti jajima što čine poneki smjeli zeleni aktivisti na taj način, u stvari, samu Mona Lizu uključujući u borbu koja se vodi protiv ekocida koji prijeti planeti, izuzimajući ultra-neto teškaše koji će se u budućnost bunkerizovati ili lansirati ko zna gdje. Dakle: itekako je važno sa beskrajno intelektualne interpretacije uzvišene Umjetnosti konačno preći na sam čin, koji podrazumijeva da se sama umjetnost uvede u prostor pobune, jer, u suprotnom, baš njoj prijeti da okonča ‘trezorovana’ u posjedu nekog ‘izabranog’ korporativnog gospodara kao što je to sjajno uprizoreno u filmu ‘Childern of men’ (2006).
Više, zaista, nikakvog efekta nema reinterpretirati kako je Munkov ‘Krik’ - slika egzistencijalne (od)bačenosti usljed otuđenosti koja se skružuje oko modernog, samoizolovanog i sebi prepuštenog, očajnog čovjeka. Možemo, zašto da ne, u onim ‘uzvrištalim’ bojama koje se razlivaju nebom nad fjordom vidjeti stvarnu sliku sadašnjeg stanja u - biosferi, koja je u više nego teškom stanju, pokazujući kroz klimatske krize ozbiljne simptome bolesti usled sve progresivnijeg kapitalizma koji je ne samo gigantski zagađivač, dakle, Prirode, koliko prije svega i ljudske prirode koja se pristaje dehumanizovati što je tako uočljivo na primjeru Asanža i nas koji smo ga doslovno ostavili u mraku ropstva.
Budući da je tehnonauka u ‘rukama’ krupnog kapitala, da se hronično militarizovala, da se upustila u projekat artificijelne inteligencije (AI) i robotizacije koja u budućnosti ne vidi čovjeka - tu robu kojoj je istekao rok trajanja - preostaje još jedino umjetnost koju moramo moći konkretno uvesti u polje pobune, u anganžman bez ostatka, u jednu revoluciju bez blefa, već zbog toga što se sama umjetnost poodavno tretira kao - demokratizovan i otud dopušteni vid opiranja koji Moć ne ugrožava koliko ni najavljeni protest neke skupine pred zgradom bilo koje od svjetskih, sve više tiranskih vlada. Tim prije, ako smo dosad previše stvarali umjetnost njome ne mijenjajući svijet (što je danas očiglednije nego ikad ranije), možda je vrijeme da počnemo razmišljati u pravcu: kako već stvorenu umjetnost upotrijebiti u svrhe koje za cilj imaju ono što sama umjetnost uvijek već propagira. (Sjetimo se, naposletku, na šta se odlučio Faust željan istinskoga znanja, dok mi još uvijek tako besramno dopuštamo `diskursu Univerziteta` (Lakan) da nam - instrumentalizuje znanje koje će onda kao uniformisani ekspert za određenu oblast samo služiti kapitalizmu koji se oblači u ruho demokratije.)
Džulijan Asanž je zasad, u to ne može biti nikakve sumnje, najistaknutija ličnost koja se pojavila u 21. vijeku, tako da, ako on ne zaslužuje da svaki umjetnik po jedno svoje djelo priloži na `globalnu lomaču` umjesto što ga samo promoviše, onda nam više ne treba ni svijet niti umjetnost.
Naposletku, da: Andrej Molodkin postupa kao svaki istinski umjetnik koji mora uz to biti disident ili nije umjetnik!
Bonus video:
