Nakon prvijenca, knjige "Jefimija, žena koja čeka", Minja Marđonović je nastavila priču o feministkinji i pjesnikinji Jefimiji koja nakon povrtaka s Balija, trudna, ostavljena i nesrećna, pokušava da spase sebe samu. Drugi roman "Jefimija, žena koja neće", u kome se autorka bavi pitanjem mentalnog zdravlja, kao i pitanjem slobode izbora da žena odluči hoće li ili neće da bude majka, promovisan je u Nikšiću, a promociju je organizovala JU Narodna biblioteka "Njegoš".
"Da li je moguće odvojiti ove knjige, koje se nastavljaju jedna na drugu, odnosno, da li ih je moguće zasebno čitati", pitao je autorku moderator večeri, Darko Nikolić.
"Vjerovatno je to 'tehnički moguće', ali jedini pravi način razumijevanja priče, motiva, poruka i tema, je kada se pročitaju redom. U smislu pronalaženja odgovora na to ko je Jefimija u prvoj, a ko u drugoj knjizi, veoma važna je tranzicija iz jedne u drugu, kao i put, odnosno izbori koji su do te promjene u karakteru junakinje doveli. Jefimija je u prvom naletu života vedroumna i entuzijastična, i to joj i omogućava odlazak na Bali, ali sva ta magija, priroda i nesebično traganje za ljubavlju, u prvom dijelu knjige, jesu put ka stradanju. I to je ono što je važno – kako kroz to čekanje i prihvatanje svojih datih životnih okolnosti, Jefimija shvati da sve ono što je ona zapravo željela – ne želi", kazala je Marđonović.
Dok je prva knjiga, kako je autorka definiše, spoj beletristike i hardkor feminizma, druga je spoj feminizma sa nečim od čega se, kako je istakla, feminstkinje gnušaju, a to je Bog. Objasnila je i zbog čega je junakinji dala ime Jefimija. Riječ je monaškom imenu prve sprske pjesnikinje Jelena Mrnjačević, žene Uroša Mrnjačevića, koja, nakon pogibije supruga, postaje monahinja Jefimija. Njeno ime je simbol boli, ali i simbol ljubavi, pa je autorka odlučila da se i njena junakinja u romanima koji su i putopisni, i politički, i buntovni, i feministički, zove upravo tako.
U prvom romanu, kako je istakla, bilo je više autobiografskih elemenata, jer i je i sama živjela na Baliju, pa su, pored vlastitih i iskustva poznanika i poznanica poslužili kao građa za priču. Druga knjiga je, prema njenim riječima, neka vrsta odavanja poštovanja prijateljicama, priča o porodičnim odnosima, naročito sa ocem, potaknuta opet ličnim, ali i iskustvom dragih osoba.
“Mikrorevolucije su dovele do pojave feminističkih portala, popularizacije tema iz ove oblasti i, u novije vrijeme, podkasta u kojima mlađe generacije žena dobijaju mogućnost da govore o svojim iskustvima, a čiji je zadatak da se pridruže borbi za dekonstrukciju patrijarhatom nametnute slike o tome šta žena treba da bude, radi proširenja ženskog prostora slobode“, kazala je autorka.
Priča o Jefimiji nije završena. U trećoj knjizi, koju bude napisala, planira da se Jefimija vrati sebi i možda shvati da je "ženski spas među ženama". Autorka je u knjigama, za koje često ističu da su knjige za plažu, biblioteku i revoluciju, ostala dosljedna svom aktivizmu kroz literaturu koju stvara.
Marđonović je završila osnovne studije politikologije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a magistrirala je na Studijama roda, i upravo je magistratura uticala na njeno umjetničko stvaralaštvo.
"Mislim da feminizam, uz svu tu potrebu da počiva na različitim idejama i zahtjevima, treba da počiva na tri 'S', a to su: sloboda, sestrinstvo i solidarnost. Opstanak žena zavisi od te solidarnosti i iskustvene identifikacije jedne žene s drugom. Bez obzira na to što žene iz različitih društvenih slojeva žive različite živote, više ili manje privilegovane, to 'sestrinsko' pružanje ruke vodilo bi ka četvrtom 'S', odnosno spasenju”, kazala je književnica koja je doktorandkinja kulturologije.
Promocija knjige "Jefimija, žena koja neće", organizovano je u sklopu aprilskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
Nikšić zavoljela prije nego što je u njega došla
Prema riječima Marđonović Nikšić jedini grad koji „voli najviše na svijetu, iako u njemu nikad nije bila”, pa je odlučila i da gradu pod Trebjesom posveti pjesmu.
„Kad sam konačno došla shvatila sam da je to možda zato što volim Vitomira Nikolića, ili zato što se osjećam i Hercegovkom i Crnogorkom, a možda i zato što, zaista, gradove, a to je Nikšić potvrdio, čine divni ljudi”.
Bonus video:
