(Mahmud Derviš: “Govori i intervjui”, Sabrana djela, knjiga V, pripremio i preveo Džemo Redžematović, Horizonti – Centar za međukulturno razumijevanje, Podgorica, 2024)
Kultura, umjetnost, jezik, tradicija jesu esencijalni pečat svakog naroda, kao što i sami narod daje pečat zemlji na kojoj je stvoren.
Pjesnički opus Mahmuda Derviša, najvećeg palestinskog pjesnika, i jednog od najznačajnijih imena savremene arapske poezije, pojavio se na našem jeziku prošle godine, u prevodu Džema Redžematovića. Sabrana u četiri toma, poezija ovog velikana po prvi put je u svojoj veličanstvenoj punoći našla put i do ovdašnjeg čitaoca predstavljajući, sama po sebi, novo stvaralačko otkriće, a za prevodioca Redžematovića, objektivno govoreći, znači svojevrsni epohalni poduhvat. I dok mnogi književni i kulturni poslenici u Crnoj Gori još nijesu uspjeli ni stići do Derviševe poezije, Redžematović se potrudio da stvaralačku odiseju ovog jedinstvenog stvaraoca ponudi našim čitaocima kroz još jednu, drugačiju opciju: kroz njegove govore i intervjue, date redakcijama najpoznatijih svjetskih novina i magazina, od onih na arapskom jeziku do evropskih i američkih.
Imajući tu sreću da se susretnem s knjigom dok je još, kao rukopis, bila u pripremi, mogu slobodno apostrofično (ali ne i apologetski!) ustvrditi: sve ono što nam je, možda ponekad, izmicalo u prepoznavanju pjesničke suštine, ili se pokazivalo kao nejasan kontekst, uzrok ili cilj, odnosno što u svom djelovanju nije pokazivalo najnužniji kvantum jasnoće, i što se udaljavalo od neposrednosti utiska - u intervjuima je doseglo krajnji stepen transparentnosti. U intervjuima, čija je uzročnost i posljedičnost priče precizna kao testamentarni zapis, jasan, pristupačan i neoboriv po svom sadržaju i svojoj formulaciji.
Ovom knjigom, Džemo Redžematović, inače dobar znavalac arapskog jezika i kulture, ostvario je,u suštini, dvostruki podvig: prvo, pružio nam je uvid u dramatsku epopeju Derviševe stvaralačke putanje i u kristalizaciju njegovog poetskog ukusa, teorijskih mjerila i etičkih stavova; drugo, približio nam je pjesnikova sopstvena tumačenja fenomenologije i istorije stvaralaštva, te socio-kulturološke i političke scene država i državničkih elita svijeta, iz ranijih vremena pa sve do turbulentne današnjice. Možemo samo pretpostaviti koliko je dana i internet stranica Redžematović morao prelistati da bi došao do ovih intervjua, čiji se broj, što je za pretpostaviti, ovim ne završava, a koji će, jednog dana zasigurno, biti zaokruženija podloga za dublja analitička sagledavanja cjelokupnog poetskog i filozofskog opusa ovog, a što je vrijeme već pokazalo, jednog među najznačajnim imenima svjetske književne scene druge polovine 20. i prve decenije 21. vijeka.
Prije nego što ukažemo na dubinu Derviševog intelektualnog angažmana i njegovog direktnog učešća u otvorenim, aktuelnim raspravama o fenomenu stvaralaštva, istorije, politike i drugih sistemskih odrednica našeg civilizacijskog univerzuma, treba istaći jednu nepobitnu činjeničnu realiju: od prvih stranica ozbiljnijih pjesničkih dostignuća, preko već priznatih i visoko kotiranih stvaralačkih inovacija, do posljednjeg daha njegovog neprestanog tragalaštva i zapitanosti, Derviš se uporno borio za integritet i nezavisnost poetskog čina. Borio se protiv paušalne, pomodne mitologije i uprošćene, usko epski primjenjive, dnevno obojene i instrumentalizovane nacionalne simbolike. Sebe je uvijek postavljao na tas zahtjevnih vrednosnih mjerila, jer je jedino kroz takav tragalački put mogao da potvrdi svoju umjetničku snagu i dalekosežnu vizionarnost.
Držeći se tog stava krajnje dosljedno, ne samo kao teorijskog postamenta, već i konkretno, u svojoj pjesničkoj praksi, Derviš se, s obzirom na teške i duge društveno-istorijske lomove, kojima su konstantno (bili) izloženi njegova domovina i palestinski narod, i bez svoje volje nalazio na brisanom prostoru. Naime, veći dio čitalačke publike, kao i jedan broj književnih poslenika sa prostora arapske kulture, doživljavali su ga isključivo kao pjesnika otpora, revolucije, aktivistu sa političkom aurom, a što je on, kroz čitav svoj životni i stvaralački put, opovrgavao uspješno dokazujući, upravo svojim stihovima jake imaginacije i kontemplativnosti, da je isključivi predstavnik savremene svjetske književne scene. Zalažući se, međutim, za autonomnost umjetničkog izraza, za Riječ kao čovjekovu potrebu da istraži i odgonetne razloge i smisao sopstvenog postojanja, kao i zakone prirode i sveukupnog kosmičkog ustrojstva, Derviš je time, opet, s druge strane, nerijetko pokretao sumnju kod svojih čitalaca i pisaca sunarodnika da je apolitičan, da se priklonio larpulartizmu kao primarnoj izražajnoj opciji. Istinu je, međutim, moguće pronaći u posve drugačije postavljenoj konstelaciji svih pitanja koja su se pred ovim autorom nametala kao suštinska i sudbonosna.
Prvo, u činjenici koje se Mahmud Derviš svo vrijeme itekako čvrsto i s razlogom držao: da pjesnik može i treba da bude angažovan, ali ne u cilju prolazne, gole političke računice, već isključivo u situaciji kad zemlja, narod i istorija, kao sinonim za postanje i pravo na opstajanje, brane osnovno ljudsko pravo na sopstveno bivstvo, kao prvi, univerzalni civilizacijski postulat. U jednom intervjuu, Derviš će, naglasivši da postoji “nacionalni, moralni i poetski kredibilitet”, na najbolji način izraziti svoj odnos prema veoma kompleksnom pitanju interakcije između stvaralačke nezavisnosti i nacionalnog kulturološkog identiteta. Drugo, živeći i stvarajući dobar dio vremena izvan dosega dnevno-populističkog angažmana, svaka Derviševa pjesma, govor, knjiga upravo su ukazivali na suštinu problema koji je, kad je u pitanju palestinska zemlja i palestinski narod, bivao sudbonosno egzistencijalan. U jednom od intervjua on je to eksplicitno naglasio riječima: “Vjerujem da je odbrana prošlosti odbrana prava da se pokrene sadašnjost, kako bismo imali korak ka budućnosti”.
A opstanak, kako ga je tumačio i Mahmud Derviš, nije samo nužno egzistencijalno pitanje, već, ništa manje važno, i kulturološko. Jer, kultura, umjetnost, jezik, tradicija jesu esencijalni pečat svakog naroda, kao što i sami narod daje pečat zemlji na kojoj je stvoren. Takvu simbiozu koju nam je tako veličanstveno i neponovljivo predočio u svojoj poeziji, Derviš će u jednom od intervjua, objasniti jednostavnim riječima: “Otkako mi je zemlja oduzeta, a ja iz nje prognan, ona se pretvorila u izvor i adresu mog duha i mojih snova.” Uz to, on dodaje da je njegova domovina istovremeno i zemlja svijeta i, kao takva, temelj njegove poezije: “To je i izvor poezije i materijal poezije i jezika. Ponekad nije moguće napraviti razliku između jezika i zemlje. To je fizičko postojanje pjesme”. A ako je Palestina jedna od zemalja svijeta, onda je njena patnja (dovoljno je pomisliti samo na onu koncentrovanu u posljednjih 70-tak godina!) istovremeno i patnja dobrog dijela naše planete. Dakle, ništa se ne dešava apartno, ni kad je u pitanju mjesto našeg post(oj)anja, ni mi koji zajedno s tim mjestom činimo jedinstvenu entitetsku, izvornu iskru koja ima pravo (i dužnost) da nesmetano, u interakciji sa ostalima takvim iskrama, štiti to svoje pravo na postanak i opstanak. Nažalost, fenomenu opstanka, ne samo kad je u pitanju palestinska zajednica, već i mnoge slične danas u svijetu, nije se uvijek ni jedinstveno ni pravedno prilazilo.
Ovakav sinkretizam individualne duhovne svijesti i memorije kolektivnog bića možemo susresti samo u kristalnoj, duboko proživljenoj čistoti emocije i vizonarskoj okrenutosti fenomenu ljudskog, kao osnove čovjekovog bivstva. Slične damare, nekad eksplicitnije, nekad u metaforičnom ruhu, susrećemo gotovo u svakom intervjuu, kao što je ovaj, na primjer: “Zemlja je moja prva majka. Cijeli krug ljudskog života je u njoj”, reći će Derviš.
Jedno je jasno: koliko god Derviša kroz njegovu poeziju prepoznavali kao umjetnika, estetu, intelektualca, istinski doseg njegovog stvaralačkog angažmana, etičkih principa i duhovnosti, tj. njegovog sveukupnog personaliteta, bez sumnje, pokazaće se upravo u intervjuima, sazdanim u ovoj knjizi. To su svojevrsni (samo)ogledi, precizna analitička oštrica koja se kroz svoj kritički manevar dotakla najsuptilnijih poetskih odrednica, književno-teoretske prakse, koliko i kulturoloških, društveno-identiteskih pitanja, dominantnih i aktuelnih na svjetskoj sceni (naj)novijeg vremena. To su dva pola Derviševog bivstva, čije se posebnosti, u stvari, neminovno nadovezuju, i tek u njihovom jedinjenju možemo jasno sagledati veoma senzitivnu i visoko koncentrovanu duhovnu profilacije Derviševe ličnosti.
Iako bivajući u samom vrhu svjetske poezije, učeći i nadahnjujući se stvaralaštvom velikih i značajnih pjesničkih imena, kao i kulturama i tradicijama mnogih naroda svijeta, Derviš se nikada nije mogao osloboditi mučnog tereta egzila, a koji ga je pritiskao već od njegovog prvog, ranog izlaska iz Palestine. Usud egzila s vremenom je sve jače raspirivao žarište njegove zatomljene tuge, koju je on tako dostojanstveno podnosio upravo iz saznanja da takav emotivni naboj može, koliko da oplemeni, toliko i da “rasparča” jačinu njegove poetske vizije. A mnoge stranice koje je napisao, napisao je u egzilu, onom egzilu u tuđem svijetu, ali i u svojevrsnom egzilu na palestinskom terenu. Jer, na takvom izrovarenom, ispresijecanom, ograđenom i zagušenom terenu od strane okupatorske mašinerije nije više postojao (jer je u međuvremenu razrušen i zbrisan) ni prvotni dom ni njegova autonomnost. S druge strane, kad je odlazio u onaj spoljašnji, tuđi svijet-egzil, ulazio je u njega, jednostavno, da preispita samog sebe: koliko, kako i o čemu će moći da piše. Učio je svakim udahom, a izdisao svakim stihom. Kartezijanski ispitujući granice sopstvenog talenta, brusio ga je do jedinstvenog unikatnog estetskog iskrenja. Na tu činjenicu ukazali su i ovi intervjui za koja su, od strane njihovih voditelja, poznatih književnih imena arapske, evropske i američke književnosti, što s pravom zaslužuje da se istakne, pitanja veoma seriozno pripremana i profesionalno usmjeravana ka suštini i tema i motiva, vezanih za ličnost i djelo Mahmuda Derviša. Sročena na precizno formulisanom analitičkom predlošku, takva pitanja, sama po sebi, predstavljaju široko konotativno polje različitih književnih praksi i arapske i evro-američke literarne scene. Gotovo esejistički intonirana, na momente reska i izazovna, čak i provokativna, praćena su veoma sabranim odgovorima Mahmuda Derviša, tj. njegovom znalačkom literarnom ekspertizom koja kod čitaoca izaziva kulminativno, nezapamćeno duhovno zadovoljstvo, saznajno ozarenje, osjećaj nove, dalekosežne književne perspektivnosti, kakav se rijetko susreće u dijalozima ovoga tipa. Upravo iz razloga što pitanja i odgovori izviru iz srži problema, što poentiraju praksu vječitog uzajamnog “propitivanja” između života i umjetnosti, ovi intervjui i govori će, i za čitaoca i za književne analitičare, predstavljati dragocjeno, nemjerljivo iskustvo.
Tek nakon pročitanih intervjua uviđamo koliko su veličanstvene Derviševa poezija, poetika i životna filozofija, praćene jakom misaonom porukom, a jedna od njih je i sljedeća: “Trebalo bi da pjesnik obrati pažnju na svoju profesiju, a ne samo na svoju ulogu”, što je i sam pojasnio narednom rečenicom: “Svaka pjesma mora se pojaviti kao prvi tekst koji ste ikada napisali”. Kad dođete do ovakve analitike koja sistemski duboko prožima knjigu Derviševih govora i intervjua, onda vam postaje jasno da je Mahmud Derviš pisao iz sebe, ali je razmišljao i za sebe i za nas. Pitam se - hoćemo li ikad razaznati u čemu je i koliki naš dug prema njemu. I hoćemo li ikada moći taj dug da vratimo.
Bonus video:
