Riječ Andra Martinovića na komemoraciji posvećenoj velikom reditelju
Da nas Veljko sada vidi, pitao bi koliko će ovo da traje, šta ćemo dalje preduzeti i da mu do 5 sati javim šta smo uradili.
Stari Grci su govorili da je dobro proživljen život dug. Veljko je imao i dug i dobro proživljen život. Uspio je u njemu da bude i jedan od junaka svojih budućih filmova - partizan, kurir, onaj koji prenosi poruke. Naslućujem da je još tada naučio kako da, kada nešto treba da saopšti, učini to na slikovit i uzbudljiv način. Kasnije će ono što ima da kaže prenositi milionima gledalaca posredstvom slika u pokretu. Uspio je, tako, da u svojoj zemlji - onoj, velikoj zemlji - postane sinonim za jednu profesiju, profesiju filmskog reditelja.
Bio je čovjek izuzetne energije, nekog nesvakidašnjeg, iskonskog vitaliteta, koji je ponio iz kamenitog kraja na razmeđi tradicija i kultura. Nije ga stiješnjenost koju je mogao osjetiti i nositi kao Andrićev junak onu crnu prugu u grudima sputala da osjeti da pripada svijetu. I kada je pošao na studije u Rim, i kada je, bez odavno potrošenog novca od stipendije, sa svojom klasom sjedio u kafeu Canova u kojem bi ih očaravajućom pažnjom i turom pića počastila Ana Manjani. Ili onda kada se priključio ekipi maestra Vitoria de Sike. Prvo kao volonter, a onda kao član ekipe kojem bi se maestro obratio svaki put kada je trebalo nešto popraviti u kadru ili učiniti da prizor pred okom kamere dobije novu vibrantnost. Kao i prije i poslije toga, Veljko je bio istrajan, odlučan, uporan. Gledao je svijet očima u kojima se ogledala dječačka radoznalost. Nije li tu i ishodište sklonosti prema spektaklu?
U njegovom najslavnijem filmu, jedan most će biti srušen, pa ponovo sagrađen. Mostove koje su rušili drugi, Veljko je gradio. Tako je bilo i u odnosima između Crne Gore i Hrvatske nakon propasti Jugoslavije i bezumne opsade Dubrovnika. Dao je dragocjen doprinos obnavljanju pokidanih veza, međusobnom razumijevanju, prihvatanju i saradnji. Za Crnu Goru se interesovao kao da nikada iz nje nije otišao. I čini mi se da ju je uvijek vidio boljom nego što jeste.
Uz neporeciv osjećaj osobne izuzetnosti, umio je da drugoga podrži i ohrabri. Bio je dobar posmatrač, pažljiv slušalac i pouzdan sagovornik.
Veljko je živio dovoljno dugo da od prononsiranog državnog reditelja dospije u nemilost onih na vlasti. Tako je u Hrvatskoj ostao nezavršen njegov posljednji film, a u Crnoj Gori su prekinute pripreme za film o knjazu Danilu. O postupku Hrvatske televizije sam slušao i čitao, o tome su govorili i pisali Grlić, Brešan i drugi, a o postupanju crnogorskih institucija znam iz prve ruke. Na naša brojna obraćanja da se nastavi rad na filmu, kao odgovor smo dobili ćutanje nedostojno institucija kulture i onih koji ih predstavljaju. Tako biva kada u poziciju da odlučuju o boljima od sebe dođu oni koji bi, u nekom uređenom sistemu, čekali u redu da kupe kartu za novi Bulajićev film.
Vjerujem da će ipak biti i takva Crna Gora - onakva kakvom ju je Veljko vidio - koja će željeti ne samo da se završe pripreme već i da se taj film snimi, ma ko stajao iza kamere.
I da ću jednoga dana moći da mu podnesem izvještaj o tome. Onako kratak, partizanski. Neka mu je slava.
Bonus video:
