Čuvajmo svoja tiha svetilišta, jer su u njima sačuvani vječni vidici.
Senankur
Na Ratcu sam bio, u svetilištu Svete Marije, dan je čudsno vedar, 29. mart, petak, godište 2024. S Mustafom Cankom, prijateljem, dragim i trajnim. Dolazio je iz Ulcinja, čekao sam u Baru. Dan prije sam ga pitao: možemo li otići u Mrkojeviće. Ostalo je da dogovaramo. A nekoliko dana prije susreta sa Cankom, u Baru sam se vidio s dr Božidarem Šekularcem. Tada mi je poklonio tek objavljenu, a veoma zanimljivu knjigu: Crnogorske vladarke, plemkinje i princeze.
S proljećem u meni se budi želja za Prapratnom, traganjem za rezidencijalnim centrom dukljanskih kraljeva, i ovog proljeća je tako. Razgovarao sam s profesorom, znalcem starih kraljeva i dinastija, onog “kraljevstva otprve”, te gradovima Velike Dioklitije, koje vizantijski car Konstantin Porfirogenit pomije u djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom): Gradac, Novigrad, Lontodokla. Tako tvrdi veliki car, a ne vjerujem da bi omanuo ni on ni njegova carska kancelarija. Iako od njih danas nema nikakvog traga, bar na zemlji. On ne pominje Prapratnu, ali ona je bila, pominju je drugi. Više teorija i pretpostavki locira je na prostoru Mrkojevića, i ne samo tom prostoru. Šekularac tvrdi da je Prapratna bila u Mrkovskom polju, po sredini. Tvrdnju je zasnovao na osnovu davnašnjeg razgovora sa najstarijim ljudima toga kraja. Negdje u tim predjelima, tačnije na mjestu i danas zvanom Prapratna, tražio sam je s dr Savom Markovićem u proljeće 2011. Upravo je izašla Markovićeva knjiga NOBILITET BARA U STO BIOGRAFSKIH ZAPISA, još jedno u nizu njegovih kapitalnih naučnih djela. Sa Savom me veže dugo pijateljstvo, a svaki naš susret je intelektualni i prijateljski praznik. Od njega uvijek saznam nešto znčajno novo. I ovoga puta je bilo tako. Savo piše pjesme, ali ih ne objavljuje. Imao sam privilegiju da ih čitam. I pjesnički je veoma osoben!
Htio sam da vidim Markovsko polje i moguću lokaciju Prapratne, planirao da me Canka ovoga petka vodi tamo. Nadjača zov Bogorodice ratačke, pa u ranim popodnevnim satima krećemo ka ostacima svetilišta, koje se nalazi tri kilometra od Bara, u pravcu Sutomora i tvrđave Haj - Nehaj.
Kratak istorijat
Ratac, tačnije manastir svete Marije Ratačke (Santa Maria de Rozeto) danas je ruševine velikog manastirskog kompleksa, koji je postojao i razvijao se od IX do XVI vijeka. Prvi put se pominje 1247. godine, ali je sigurno da je postojao i ranije. Tokom XIV vijeka manastir se češće pominje u dubrovačkim dokumentima. Imao je burnu prošlost, cvatujuće trenutke i one koji su otkucavali njegovu jesen.
Pavle Mijović u knjizi Ozloglašeno nasljeđe, ovako doživljava kompleks i ambijent u kome se manastir nalazi: “Posebno isticati izuzetnu vrijednost pejzaža koji pruža Rtački rt, nije isto kao kad se brani kakva druga šumica na jezičku kopna ispruženog u more. Ovdje je djelo prirode i djelo ljudske ruke na svoj način napravilo sintezu i simbiozu života i istorije. Malo ima takvih čarobnih mjesta kao što je ovo koje takvu prošlost može da računa u milenijumima. Od početka ilirske civilizacije na ovom području stoji iznad Raca jedna od najvećih humki praistorijskog čovjeka, možda heroja onog naroda koji je pod kraljicom Teutuom i njenim sinom Gencijem pokazao smjelost i riješenost da se brani od stostruko jače sile, rimskih legionara.”
Moj doživljaj - Jevremovi stihovi
Tom nekada veličanstvenom hramskom kompleksu, opatiji, uklopljenoj u čudesno lijepi mediteranskih ambijent, a sada ruševini, isto tako veličanstvenoj, prilazimo Canka i ja kroz borovu šumu. Sam prilazak ima nečega mističnog, kao atmosfera i vazduh koji dišemo. Ulazna kapija, unutrašnji prostor, zidovi djelimično očuvani, nebo iznad i more koje zapljuskuje poluostrvo. Vječni žamor, koji se ne prekida, neizbježno budi plimu u nama. Upravo te plime čine da prošlost živi u čovjeku! Mrtvi u živima. Vjekovi koji su ovuda prošli, ostvaljajući svoje tragove, izlizanim stepenicama. I nešto sveto što treperi nad ruševinama, a svetost se ne da istrošiti. Nju je upio predio, kamen i drvo, makije i drugo zimzeleno drveće koje ambijentu daje poseban ton i dah. Život trajniji od života!
Osjeća se proljeće, ima cvijeća u ruševinama. Canka mi skreće pažnju na sveto drveće ižđikalo iz tla: smokvu, maslinu i nar. Sveta mjesta, nakon što ih razruše varvari i vrijeme, glaskaju se ovim drvećem, koje mjestu daje posebnu mističnost. Tako je u samostanima i uz samostane. Uz crkve i hramove. Tako je i ovdje. Isijava svjetlost. Duh mjesta. Darel je napisao: “Postoje mjesta koja zrače nepotrošivom energijom.” Ratac je, besumnje, takvo mjesto, dodajem svoj osjećaj Darelovoj tvrdnji.
Nekako prirodno, baš na ovom mjestu u ranopoljećnom popodneva Cankinim glasom (a on zna bezbroj stihova!), odjeknuše stihovi iz pjesme PREČISTA KRAJINSKA Jevrema Brkovića, objavljene u knjizi Dukljanske molitve:
Prečista Gospo, što jesi u svemu,
Vraća ti se noćas sin tvoj oboljeli,
Ne treba on tebi, trebaćeš ti njemu -
To često sebi u mukama velim.
Kulo nebesnice pod spečenim nebom,
Zaliječen prag, dovratak i oltar -
Iz Gospinog lika okovanog srebrom
U krstonici cvjeta divlji nar.
......................................................
Tišina, a u tišini, Cankin glas:
....................................................
Tragu moga traga, rode roda moga,
Prinosim ti na dar grijeh oprošteni:
Budi crkva moja, stanište mog Boga,
Utočište moje od tame u meni.
Stihovi su odjekivali kroz ruševine vanvremenom snagom rasipajući se u bezbroj odjeka. Dajući ton danu, boju predjelu, govor kamenju, osmijeh biljakma. Čitavom krajoliku.
Canka će uskoro objaviti knjigu GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ, a uporedo radi na projektu Marijanska svetilišta u Crnoj Gori, hramovi i crkve posvećene Svetoj Božjoj majci, te stazama koje do njih vode, mogućim budućim turističkim destancijama. Biće to zanimljiv projekat, čije tragove je osjenčio i u svojim prethodnim knjigama. Značajno marijansko svetilište je i Prečista Krajinska na Krajini, zadužbina Samuilove kćerke Kosare - Teodore i dukljanskog kneza Vladimira, kojoj je Brković posvetio pjesmu. I to svetilište je u ruševinama. Negdje sam nedavno vidio fotografiju na kojoj pored toga svetilišta odlažu smeće. Nije u boljem položaju bilo ni prije koju godinu kada sam ga posjetio. Osjećam potrebu da to zapišem, a time i da postavim pitanje: Gdje smo? I zašto smo tu gdje jesmo?!
Glas ljetopisca
U manastiru na ratačkom polutoku, ovom kojeg obilazimo Mustafa i ja, pretpostavlja se da je pisan Ljetopis popa Dukljanina. To mjesto je bilo skriptorij u kome su pisane i umnožavane knjige. I sam Ljetopisac u uvodu svoga djela kaže:
Pošto sam zamoljen od vas, ljubljene braćo u Hristu i časnih sveštenika svetog metropolijskog sjedišta dukljanske crkve, kao i mnogih patricija, a naročito mladića grada Bara, koji se zabavljaju ne samo slušanjem i čitanjem o ratovima već i učestvovanjem u njima - kao što je to običaj kod mladih ljudi - da “Spis o Gotima”, koji se latinski naziva “Regnum Sclavorum” u kome su zabilježena sva njihova djela i njihovi ratovi, prevedem sa slovenskog na latinski jezik, a pošto se osjećam obaveznim prema vašem bratskom dobročinstvu, prisilio sam svoju starost i nastojao da udovoljim molbi. Ali ipak neka niko od čitalaca ne misli da sam išta drugo napisao sem kazivanja naših (crkvenih) predšasnika i davnašnjih patricija, koja kazivanja su istinitim propovijedanjem doprla do mene.
Ovdje još jednom moram prizvati dragocjenog Pavla Mijovića, koji u pominjanoj knjizi Ozloglašeno nasljeđe kaže: “Već samo radi toga što se može pretpostaviti da je Pop Dukljanin (pisac Barskog rodoslova), svoje djelo sačinio među zidovima klaustra Ratačkog manastira, u njegovoj skriptoriji i biblioteci, na šta navodi i on sam kad piše: da je zamoljen od sveštenstva arhijepiskoskog sjedišta u Baru, od starješina i mladića grada (ne kaže: i od redovnika s Raca, što je izlišno ako se među njima nalazio, primjedba moja, P.M.) da sa “slovenskog na latinski jezik” prevede “Spis o Gotima” koji se na latinskom naziva “Regnum Sclavorum” - trebalo je sačuvati Ratački manastir kao jedini materijalni i autentični memorijalni ambijent u kojemu je nastala naša prva i do pojave “Gorskog vijenca” najslavnija knjiga. Da imaju takvo svjedočanstvo o starini svoje kulturne tradicije, drugi bi suvim zaltom pokrili ono malo kamenja što je još ostalo u temelju tog klaustra”, zaključuje Mijović.
Eto, možda je riječi sa početka, Ljetopisac zapisivao baš na ovom mjestu, gdje mi danas stojimo, zagledani u morsku pučinu i uzvišena brda. I more i brda su tu. I riječ Ljetopisca. Zapisano je uvijek u prednosti da preživi. Ljetopisac je to imao na umu i zato je pisao Ljetopis za tadašnju omladinu grada Bara, i sve one koji će kasnije dolaziti. Bez njegovog ljetopisa bila bi velika crna rupa u našem pamćenju i trajanju. Ljetopisac je potvrdio i pritvrdio, a svojim početkom naznačio što mu je bila namjera, unoseći u slova, pored istorije, dio svoje duše, koja je negdje treperila ovoga dana, na ovom prečistom nebu.
Slova ne umiru, kao ni duh u njima. Zamišljam opate, prepisivače, njihove ruke i rukopise. Na pergamentu uz svjetlost svijeća. Pri punom mjesecu. Ne ostavlja me ta slika, taj veličanstveni prizor. Što Ljetopisac zapiše - to vrijeme ne izbrisa. A nakon što se i sam iskrade iz čovječijeg obličja, nastavlja da živi u sopstvenom rukopisu.
Zov koji ne prestaje
Dolazak na Ratac dozvan je iskonskim zovom. A kada iskon doziva moramo se odzvati. Toga ratačkog popodneva iz ruševina nekadašnjeg svetilišta, pozvao sam Katarinu Mitrović, autorku kapitalne knjige BENEDIKTINCI NA PODRUČJU BARSKE NADBISKUPIJE I KOTORSKE BISKUPIJE - 9. stoljeće - 1571.) Poziv tako prirodan. Otići sa ovog mjesta, a ne čuti Katarinu, gotovo je nemoguće. Zadužila nas je svojim djelom. Obradovala se pozivu. Te veze su neophodne radi daljega hoda, poniranja u dubine naše prošlosti, i popiranja na putu ka budućnosti. U poglavlju knjige, naslovljenom Ratačka opatija, Katarina je napisala: “Ratačka opatija predstavlja jedinstven kompleks čiji ostaci, još uvijek nedovoljno proučeni, omogućavaju stvaranje određenih pretposavki tome kako se odvijao svakodnevni život unutar manastirskih bedema. Ovaj manastir je nekoliko stoljeća bio važan centar iz koga su se širili društveni i kulturni modeli koji su znatno doprinijeli uobličavanju mikrokosmosa u čijem se središtu nalazio.”
Poezija u kamenu
Ne mogu a da ovom prilikom ne sjetim na tri nadgrobna natpisa na crkvi Svetoga Đorđa u Baru, koji su uistinu velika poezija, a odnose se na tri crkvena pastira, arhiepiskope, Petra, Đorđa i Jovana. Bilo koji da uzmem velike su pjesničke snage, a uzimam prvi, onaj koji se odnosi na Petra:
U ovom grobu leže kosti i životna snaga Petrova;
bio je učitelj učiteljima ovaj barski pastir;
poznavanjem obreda prevazišao je nekadašnje mudrace;
prezirao je lakome, obilato davao sitotinji;
upravljao je crkvom ističući se u pomaganju naroda.
Kažu, da nije završio još ni trideset godina,
Kad mu se smrt ukaza dvadeset i šestog u mjesecu.
Dr Savo Marković mi je rekao da je ova tri natpisa prvi zapazio nadbiskup Andrija Zmajević, prilikom prve posjete Baru, a to je bila 1671.
Dok mi ćutimo, kamenje govori i slova u kamen uklesana. Tako je svaki put i ovoga puta je tako. Mi smo ćutali zadivljeni, kamenje je govorilo. Ispraćali smo sunce koje je išlo svojim putem ka zapadu, a mi smo se vraćali sebi i svom vremenu, Canka Ulcinju, a ja Baru, gdje sam proboravio nekoliko završnih martovskih dana.
(April, 2024)
Bonus video:
