Književno djelo Slobodana Vukanovića (1944) predstavlja svojevrstan fenomen, koliko po raznorodnosti tema, od bajkovitih do istorijskih, tradicijskih, fantastičnih, epskih ili naučnih, toliko po pristupu kojim se čitalački “horizont očekivanja” podiže za nivo više u odnosu na tradicionalni odnos pisaca prema svim recipijentima.
To je zapisala prof. dr Sofija Kalezić u recenziji najnovije knjige Slobodana Vukanovića, “Izašla ptica, ušla stonoga” koja je nedavno izašla iz štampe u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja.
Jedinstven rukopis koji sabira kratke priče, poeziju, uspomene i posvete, specifičan je i po tome što je objavljen u godini kada autor obilježava pola vijeka književnog stvaralaštva. Svojevrstan podvig ravan najuspješnijim piscima i spisateljicama u svjetskoj literaturi na značaju dobija tek kada se stavi u crnogorski, pa i regionalni, kontekst koji je, kako na društvenoj i političkoj, tako i na kulturno-umjetničkoj praćen različitih okolnostima, periodima, tranzicijama, izazovima...
“Istrajavanje u literaturi, to je kao da vas pušte u arenu, onda istrajavajte, borite se za položaj i teritoriju. Borite se za vazduh, za hranu, za kretanje. Nekad ćete sporo, nekad brže, stajati u mjestu. Onda trčati. Upadnete u kavez, dovijate se kako izaći. Obradujete se izlasku, onda upadnete u lavirint. Tražite put, izlazak. Ako dobijete krila, ima vam spasa. Ako imate brod, putujete, postanete Odisej, profesionalni, vječiti tragač: ja sam između Hamleta i Odiseja. To je moja formula: putovati i tragati. Hamletovska, prevedena i proširena ‘Biti ili ne biti’ u ‘letjeti, hodati, gmizati’. Od rajskih livada, mirisa, smrada; šikara, baruština, pustinja, zvijezda... Kakav san - takva vrijednosna stvarnost. Uspjeli ste ako vas izliječi bol, ako ozdravite živjećete kao Biće i kao Stvaralac. Ozdravljenje je misaoni svitac. Ko preživi plutaće kao svemirski prah u vremenu. Svi smo na startnoj liniji. Svi se nadamo, dobro je što ne znamo ko je stigao. I Nada je hrana i svjetlost”, kazao je Vukanović Vijestima sumirajući odolijevanju (ne)vremenima uprkos kojima 50 godina piše i objavljuje.
Knjigu “Izašla ptica, ušla stonoga” Vukanović je posvetio “čuvarkući djetinjstva, majci Anđi rodom Đoković iz Župe nikšićke”, ali je knjiga sama po sebi posveta i Titogradu, Podgorici, Crnoj Gori, a u krajnjem i sebi samome, kao ogledalo promišljanog i zamišljanog...
Podijeljena u nekoliko poglavlja, tematskih cjelina, i to: “Pobuna riječi i boja”, “Konjanik i čudna zvjerka”, “Jezik svitaca” i “Nikad više”, knjiga je i neka vrsta karusela misli, sjećanja, poriva, dugova i ljubavi, kao splet motiva i ideja koji su za Vukanovića nepresušni i kreću se u najširem mogućem spektru. Iako se lako čita, motivi i teme koje Vukanović prikazuje nose mnogo dubine, emocija i poruka, čime obuzima čitaoca i veže za papir...
U recenziji nazvanoj “Razgranati narativni rukavci” Bogić Rakočević je istakao da “izuzetno plodno i kvalitetno književno djelo Slobodana Vukanovića sadrži široku žanrovsku lepezu protkanu knjigama pjesama, romana, priča, drama, igrokaza za djecu, pjesama za djecu i scenskih tekstova”, čemu sada pridružuje i djelo “Izašla ptica, ušla stonoga”.
“U ovoj knjizi dominiraju narativi koji podsjećaju na skice, na ono što će tek biti razvijeno, ali njihova koncepcija i struktura, njihova bajkovita komponenta, katkad SF (naučno-fantastična) osnova ili prosto dajdžest forma, sugerišu na neku vrstu rasutog mozaika, na nešto što pisac razrađuje, a što je načeo u nizu svojih ranijih knjiga. Posebno su uočljivi dramski elementi kao u priči ‘Ni čovjek uvijek ne rađa’, odnosno dramska struktura čak i u narativnim minijaturama čime se primiče nizu pisaca koji tu multižanrovsku komponentu redovno praktikuju u svom radu. Vukanović je sklon umetanju likova iz nekih svojih ranijih knjiga, kao u proznoj minijaturi ‘Zaboravio si prah’, uvođenju SF elemenata, na primjer u priči ‘Ništa prije, ništa poslije 46’, ‘Bila je Magla Grom’ i još nekim, što je takođe prepoznatljiva odlika njegove književnosti, potom bajkovitih elemenata poput priče ‘Konjanik i čudna zvjerka’, i tome slično. U ovu knjigu Vukanović uvodi i dokumentarne elemente vezane za savezničko bombardovanje Podgorice u Drugom svjetskom ratu (‘Podgorica crnih marama’, ‘Kazivanje đeda Raduna’, i pjesma ‘Nikad više’ s podnaslovom Podgorica, 5. maja 1944). Ovu knjigu pisac zatvara pjesmom ‘Zadužbina pamćenja’ gdje nabraja važnije datume iz crnogorske istorije povodom obnove crnogorske državnosti 2006. godine”, prikazao je Rakočević.
Kalezić je istakla da u ovoj knjizi Vukanović, “modernim senzibilitetom, metaforičnošću, jezgrovitom koncepcijom kratkih priča s otvorenim krajem u postmodernom maniru, fantastičnim elementima i u njenom epilogu - slobodnim stihom”, traži prekretnicu ka savremenom stvaralačkom izrazu. Ona nabraja niz priča sabranih u knjizi “Izašla ptica, ušla stonoga” kojima autor domaćoj literaturi određuje novi tok i pravac.
“Metafikcionalnost, neprestano samoispitivanje književnog diskursa, ironijsko preokretanje postupaka, prednost fikcionalnog nad stvarnim - neki su od elemenata na kojima počiva autorov književni postupak u ovom i većini ostvarenja za odrasle”, zapisala je Kalezić koja je kao najpotresniju priču u ovoj knjizi izdvojila “Podgorica crnih marama” u kojoj je Vukanović opisao bombardovanje Podgorice od strane saveznika na samom kraju Drugog svjetskog rata, proljeća 1944. godine.
Rakočević dodaje da su motivsko-tematski okviri u kojima se autor kreće “otklon od ustaljenih narativnih načela i kanona, težnja ka izmaštanim varijacijama i metatekstualnost gdje se kombinuju različiti književni žanrovi”.
“Otuda se ova knjiga može čitati kao prozno djelo, dramski tekst ili opoetizovana, poemična cjelina u kojoj nema onoga ‘živjeli su srećno do kraja života’, već se temati granaju u više pravaca pa se ima utisak da ni sam pisac ne zna u kom će pravcu otići ti razgranati rukavci. To je nešto što emituje neprekidne signale, neprimjetne ako stojimo čvrsto na zemlji podrazumijeva kontekst utemeljen na multimedijalnim elementima u kojima egzistiraju haotični, nadrealni ispadi. Kao u video igricama, Vukanović zalazi u mnoga mjesta i različite vremenske tokove pa se to doima kao odlazak u međužanrovski i međupoetički prostor. Iako se katkad čini da rečenice imaju stripovsku konotaciju, da su krajnje redukovane, dinamizuje ih robotizovana atmosfera koja čitaocu ne dozvoljava da se površno druži s pričom”, smatra Rakočević, a Kalezić dodaje:
“Vukanovićev narativni i poetski glas je drugačiji, moćan i prepoznatljiv u savremenoj crnogorskoj književnosti, a velik broj priča je transparentan za čitalačku publiku različitog uzrasta. Među njima se mogu naći i omladinci koji po pravilu vole eksperiment i inovaciju na polju svake vrste umjetnosti, a posebno umjetnosti riječi. Autor svojim čitaocima pruža duhovnu avanturu koja ih kreativno intrigira i podstiče”, konstatuje prof. dr Kalezić.
Nikad više (Podgorica, 5. maja 1944)
Iz glave procuri
Mlaz bezdušnosti
Obasu nebo i zemlju
Nebo bomba
Kuće bomba
Zemlja bomba
Niko da očisti nebo
Niko da sagradi kuće
Niko da sahrani mržnju
Imena im nebo
Imena im kuće
Imena im slava
Sjeme za novo rađanje
Sjeme za nove građevine
Sjeme za nove livade
Nikad više dan crnih marama
Nikad da se ponovi pustinja
Nikad više grobnice bez grobova
Umjesto metka
Da iz srca procvjeta cvijet
Sa njima da počne čas istorije
Da plodovi nastave
Od ljudi- ljudi
Od drveća - drveće
Da Čitanke počnu azbukom slobode
Da gradovi nade počnu Podgoricom
Nikad više dan crnih marama
Na rubu eksperimenta i iskušavanja mašte
Bogić Rakočević u svojoj recenziji prenosi i utisak da Vukanović koncipira svoje narative onako kako džezeri prave muzičke cjeline, sa puno neočekivanih varijacija, pa, kaže, otuda ne čudi ako se u njima povremeno nešto događa izvan granica logike.
"U pričanju nema ograničenja, priča se grana sve dokle mašta doseže, dokle god umješnost autora vodi priču. Vukanović svojim razgranatim narativnim rukavcima i varijacijama emituje snopove signala, naznaka, asocijacija, mikrocjelina koje čitaoca lagano uvlače u mrežu značenja i simbola, u nešto gdje pisac žrtvuje principe stvarnog svijeta svojoj unutrašnjoj 'iščašenoj' logici. Vukanovićevo književno djelo je inače nekonvencionalno, uvijek na rubu eksperimenta i iskušavanja mašte. Ovu knjigu u njenoj završnici, kao što je već naznačeno, karakteriše i dokumentarno-istorijski karakter što je donekle u suprotnosti sa njenom osnovnom strukturom i koncepcijom, ali imajući u vidu naznačenu konotaciju i tematske cjeline, u nju može i to da stane", zapisao je Rakočević.
Uljepšao čitalački svijet djeteta
Slobodan Vukanović rođen je 1944. godine u Podgorici, gdje i živi. Bio je novinar i urednik nekoliko književnih časopisa i listova. Objavio je romane “Ključ Klatno” i “Tuđemilski svici”, deset knjiga poezije i deset knjiga za djecu. Pored lokalnih nagrada, dobitnik je i međunarodne nagrade za djecu “Stara maslina”, Medalje saveza pisaca Bjelorusije, nagrade “Zlatni zmaj” Refesticon za fantastiku... Drame su mu izvođene u pozorištu i na radiju. Zastupljen je u preko 40 nacionalnih i međunarodnih antologija, izbora i zbornika, a njegova djela prevedena su na oko 20 svjetskih jezika.
“Kao pjesnik, romansijer i dramski stvaralac, on se ostvaruje u širokom kreativnom luku, kao autor za odraslu čitalačku publiku, ali i kao pisac za djecu i mlade. U korpusu literature namijenjene najmlađima, objavio je više od 10 knjiga, a zastupljen je i u lektiri za učenike osnovnih škola”, zapisala je Sofija Kalezić i posebno istakla njegov doprinos književnosti za djecu.
“Vukanović je raznovrsnošću ovog vida stvaralaštva uljepšao čitalački svijet djeteta uvodeći savremenu crnogorsku dječiju književnost u svjetove dramskog stvaralaštva i naučnofantastične proze”, dodala je ona
Bonus video:
