Danas je 23. april - Svjetski dan knjige.
Jedna priča povodom knjige je - veličanstvena. Naime, koncept političke moći ključno je preoblikovan knjigom. Nije slučajno da se izum štampanja poklapa sa početkom kraja feudalizma. Između ostaloga, Gutenbergov pronalazak, više nego bilo koji čin u povjesti, demokratizovao je znanje, i poništio moć izdvojenih kastela i manastira, koji su ljubomorno čuvali svoje nemjerljivo vrijedne biblioteke. To je bio osnovni preduslov za razvoj i zamah gradova - feudalni koncepti moći već su bili na izdisaju. Naravno, politički, ta priča će trajati još nekoliko stotina godina, ali, valja znati - kada ih vidite, stvari su se zapravo, već odavno desile.
Svi kasniji presudni politički potresi naprosto su nezamislivi i nemogući bez uloge knjige. I nije slučajno, da gotovo sve distopijske vizije bliske ili udaljenije budućnosti isključuju knjigu, ili je, čak čine potpuno “nepodobnom” i politički neprihvatljivom.
(Roman Reja Bredberija “Faranhajt 451”, poznatiji zahvaljujući Trifoovom filmu iz 1966, prikazuje svijet budućnosti u kojem se knjige spaljuju, jer su proglašene opasnima. Uznemirujuće je to što ovaj film danas djeluje mnogo “stvarnije”, mnogo “bliže”, nego kada je snimljen.)
Upravo iz svih razloga zbog kojih se može smatrati opasnom - knjiga je (uz točak, valjda), i najuticajniji izum čovječanstva.
Tekst je naš Dom
Zato je Dan knjige veliki dan, najljepši među praznicima, najvredniji svetkovanja.
Jer, Dan knjige je - dan svijeta, dan čovjeka i dan slobode. Sve ovo (svijet, čovjek, sloboda) rođeno je u Knjizi, i jednom će se u nju vratiti. U posljednji kosmički prah, prašinu riječi i znakova... Onu veliku borhesovsku Knjigu od pijeska.
Zato vjerujem da su Knjiga i Grad dva najpresudnija koncepta u istoriji ljudske civilizacije. Svijet kakav poznajemo dao nam je Tekst koji prethodi ličnom iskustvu i čini ga mogućim ili bar iskazivim. (To su ponekad sinonimi - moguće i iskazivo.)
Svi smo mi prohodali na ulicama Jerusalima, svi smo branili ili napadali Troju, lutali hodnicima Elsinora ili dablinskim sokacima, jurišali na vjetrenjače, čekali smaknuće “u Parizu, kraj Pontoaza”, trčali pored Misisipija, ležali u blatu Austerlica poput kneza Bolkonskog, gledali glavobolju igemona Pontija Pilata i njegovu nelagodu…
Ideja pripadanja jednoj kulturi utemeljena je u našem doživljaju Teksta. U našem odnosu prema Tekstu. I načinima na koje Tekst od nas pravi ljude.
Jer je Tekst naš Dom. Ona hajdegerovska Kuća bitka.
Tu se rađamo i trajemo.
Tekst ne poznaje umiranje, rukopisi ne gore, tekst je u svojoj suštini antiumiranje, on je za sva vremena… Na kraju - mi ne umiremo u Tekstu, umiremo za Tekst.
U slučaju Oktoiha, tog velikog i neočekivanog bljeska imaginacije jednoga vladara i jedne polumitske zemlje, gotovo da imamo bukvalno podudaranje rođenja Knjige i Grada, Oboda i Cetinja.
Dijaloška kultura
Što hoće reći Barzan kada kaže da je “štampa od jeresi napravila revoluciju”?
“Nove ideje i otkrića širila su se, dakako, među pismenim ljudima i prije pojave tiskane knjige, ali širenje rukopisa bilo je slučajno i sporo. Ručno prepisivanje majka je svih pogrešaka, a skupoća ograničava opticaj. Kako smo već rekli, tisak je iz hereze učinio revoluciju. Brzina u propagiranju ideja rađa povišenim uzbuđenjem. Osim toga, rukopisni svitak ili svežanj (kodeks) na pergamentu ili primitivnom papiru, teško se čita, nespretan je za rukovanje i pohranu. Indeksiranja takođe nije bilo ili je bilo nepotpuno, budući da je srednjovjekovni um odbacivao abecedni red - bio je “umjetan”, “iracionalan”, jer nikakvo načelo nije vladalo slijedom a b c d i ostalo. Modernom ljubitelju knjiga proizvod tiska je predmet koji pobuđuje duboke osjećaje, pa gledajući Direrov crtež ugljenom, ruke što drže knjigu, pomišljamo kako je umjetnik osjećao istu privrženost. Knjiga je, poput bicikla, savršen oblik.” (Barzan, str. 70.)
Ne samo da je bila savršena kao samodovoljan predmet, već je štampana knjiga pokrenula niz procesa od kojih je svaki bio važna cigla u gradnji kule moderniteta evropskih naroda.
Prije svega, štampa je svojom pojavom do maksimuma podstakla potrebu ljudi da nauče čitati, kao što je najdirektnije izazvala proces normativne standardizacije u gotovo svim evropskim jezicima. Zamah nove književnosti takođe je uslovljen ovim izumom. Promjena tona u književnosti, promjena publike: nije to više uski dvorski krug kojem se obraća pjesnik, već mnogo širi i raznovrsniji sloj drugačije radoznalih ljudi. Među čitaocima razvija se neka vrsta širokog bratstva po duhu koje ignoriše geografska ograničenja: izvješća o novim svjetovima uskoro će postati književna moda. Koja je bila zapravo samo naličje ordinarnog imperijalizma. Ali to je uvod u drugu priču.
Unifikacija slova, interpunkcije, pravila slaganja teksta, sve je to na ovaj ili onaj način posljedica Gutenbergovog izuma. Zamah štamparstva postavio je sva ova pitanja kao hitna, a odgovori na njih, kreirali su svijet kakav poznajemo.
Ali, ni tu se ne završava spisak važnih događaja i procesa koje je pokrenula štampana knjiga. Kako smo rekli - koncept političke moći presudno je preoblikovan knjigom.
Naime, mogućnost i iskustvo štampe pospješilo je sveopštu polemičnost s kraja na kraj Evrope, dobili smo eru duhovnih ogledanja kakva su, po svojoj širini i socijalnom učinku, do toga vremena bila nezamisliva.
Ako ste bili autor kakavog vjerskog pamfleta sudbina vaših ideja zavisila je od odjeka koji je omogućavala štampa. I pitanje distribucije, naravno, nije bilo nevažno: mreža trgovački uvezanih gradova širom sjeverne i zapadne Evrope biće infrastruktura koja će poslužiti i tzv. novim idejama. Štampani proglasi o vjerskim ili političkim pitanjima putovali su onim stazama koje su proputili začini, ćilibar i skupocjene tkanine.
Tu je rođena dijaloška kultura Zapada, tu je konačno plod dalo ono sjeme iz helenske Jonije, tu smo dobili osnovnu pretpostavku za modernu demokratiju. I otvorili svjetsku pozornicu za Razum.
Pravovjernost i monološka kultura
Ovo je možda pravo mjesto da unekoliko dodatno osvijetlimo kvalifikaciju koju svi rado potežemo. Mali narodi uživaju i preko mjere u bilo kakvim okolnostima koje donesu neko prvo mjesto. U bilo čemu.
Uvijek se, ne bez ponosa, naglasi da je Crnojevića štamparija prva državna štamparija.
To je, naravno, tačno. I nesumnjivo upućuje na vizionarstvo i svijest o kulturnoj misiji tadašnjeg vladara.
Ali, ta činjenica umnogome određuje njenu suštinu i prirodu njenoga dometa, djelovanja na jedno društvo i jednu kulturu u konstituisanju.
Prve štamparije bile su, kao i većina inovacija, privatni posao te je nadmetanje među štamparima u dobroj mjeri zavisilo od njihove ponude, odnosno - aktuelnosti i popularnosti teksta koji štampaju.
Bio je to prvi marketing - ali kakav. Gravure za štampane knjige radili su majstori poput Direra ili Baldunga Grina, najednom ste imali čitav val alegorijskih crteža, složenih gravura koje su davale knjizi još jedan pečat izuzetnosti.
Pored crkvenih knjiga (to je bilo, danas bismo rekli, sigurno tržište) kreće čitava poplava teoloških polemičkih tekstova u susret onoj političkoj tenziji koja će promijeniti poziciju hrišćanstva u dobrom dijelu Evrope. Zahvat Luterove ideje bez štamparije bio bi neuporedivo manji, odjek ne bi bio ni blizu onoga što je potrebno da se promijeni društvena paradigma. A to jeste bila promjena paradigne, najveća u drugom milenijumu.
Ali, to što je Štamparija na Obodu bila “državna”, znači da je bio isključen ovaj dinamizujući momenat polemičnosti, odnosno onaj impuls koji je stvorio dijalošku kulturu. Obodska štamparija je, iz razumljivih razloga i dejstva konkretne istorijske zbilje, bila upućena na pravovjernost. Crnogorskoj kulturi hronično nedostaju jeretici. Oni rađaju dijaloško iskustvo važno za svaku kulturu.
I nije li to, na ovaj ili onaj način, jedna od najvažnijih konstanti crnogorske kulture - njena pravovjernost, ili namjera pravovjernosti, što god bio sadržaj toga pojma u nekoj od istorijskih epoha.
Takođe i neka vrsta straha od raznloglasja. Izuzetno su rijetki periodi kada je polifonija predstavljala osnovni ton u crnogorskoj kulturi.
Političke floskule poput “jedinstva i monolitnosti”, koje su ovdje s vremena na vrijeme izuzetno populatne, nisu ništa drugo nego jedna od manifestacija toga straha od raznoglasja.
Možda zato u Crnoj Gori do danas oznaka “državna” u slučaju kulture upućuje na saglasje, pravovjerje, podobnost, izostanak incidenta. I, ono najvažnije - monološku kulturu.
Dejstvo zaborava
Svaki jubilej Oktoiha i Crnojevića štamparije za nas je svojevrsni pogled u ogledalo. A što vidimo tamo?
Što je ono najvažnije što nam to lice kaže?
Čin, prije svega. A ko činja biti će najbolji…
Djelovanjem mijenjati svijet oko nas.
Lako je danas zamišljati ono što se odavno desilo: eto, Đurađ Crnojević je bio pametniji od drugih, poznavao je Veneciju koja je u tom trenutku jedan od najvažnijih gradova Evrope, kulturno središe političkog Zapada, u jednoj novoj tehnologiji vidio je pravu priliku da prosvijetli svoju zemlju, da utvrdi duhovnost…
Ali, zamislite to vrijeme - štampa je novotarija, gotovo kao vještačka inteligencija danas, ili kvantni računari sjutra. Malo ko zna nešto o tome u Crnoj Gori, izuzev primorskih gradova gdje je štampa, prirodno, brzo odomaćena. Ali, okolojezerski prostor i dalje živi svoj medijevalni nokturno.
Pokušavam da zamislim kako se akcija razvijala, kako se ideja uobličavala. Koga je poslao u Veneciju da dopreme čitavu skalameriju. Što su mislili oni koji su je prevozili prema jugu? Što to nose? Kakva je to sprava? Ima li može biti Đavo kakve veze sa tim?
Imaginacija Đurađa Crnijevića (i Ivana gospodara, budući da, po svemu sudeći, već on razmišlja o potrebi za knjigama) i njegov djelatni demon zaslužuju ne samo našu zahvalnost, već i iskreno priznanje za osjećanje duha vremena (zeitgeist). A nema mnogo vladara u crnogorskoj istoriji koji bi se mogli pohvaliti tim čulom i tim razumijevanjem.
Uvjeren sam da je Vladar bio svjestan koliko štamparija može promijeniti Crnu Goru. Ali, ponekad ni prava ideja ni pravi potezi nisu dovoljni.
Dakle, na samom izvorištu te grandiozne epohe, Crna Gora, ovaj prostor je u matici najvažnijeg duhovnog dešavanja. Čak i sa elementima “avangardnog” pristupa, kada je riječ o “ulozi” države.
Sve to moglo bi da znači da je u tom trenutku, na početku te istorijske trke, zaostatak Crne Gore bio minimalan, ako ga je i bilo.
Što se to desilo pa su naredna stoljeća pretvorena u jaz koji nas je ubjedljivo odvojio od kulturnog toka kome smo, ne samo namjerom, već organski, djelatno, prirodno, pripadali.
Zaborav je kao pijesak - može prekriti sve. Ma kako građevina bila lijepa i moćna, kada je prekrije pijesak, ona nestaje iz pejzaža.
Pijesak sve poravnava, kao i zaborav.
Nerijetko u slučaju crnogorske prošlosti imate osjećaj da mnoge od sumornih slika i epizoda nose mnogo više značenja nego što obično vjerujemo. Kao da sve naše slike prati zamućenost zaboravljenog.
Zaboravljanje je uvijek čin osiromašenja. U slučaju zajednica rezultat djeluje još gore nego kod pojedinaca. Negativni učinak je veći i njegovo dejstvo poraznije.
Jesmo li kao kultura isuviše skloni da zaboravljamo ono što bi valjalo pamtiti. (Ponekad izgleda da smo skloni i obrnutom procesu - pa pamtimo i ono što bi valjalo prepustiti milosti zaborava.)
Kada istorija jedne zajednice počne Štamparijom a traje u besknjižju, onda je to ekstaza zaboravljanja. Kobnog zaboravljanja sopstvene suštine.
Kako se vratiti Knjizi, pitamo se pola milenijuma nakon što se ovdje desila Knjiga.
Knjige i prozori
Nakon Oktoiha i Psaltira, uslijediće, u Crnoj Gori, kada je riječ o knjigama, prazni vjekovi.
Izvjesno da je bilo nešto knjiga po crkvama i manastirima, dobar dio tih knjiga raznesen je sredinom XIX vijeka, ali, to je drugo poglavlje crnogorske priče o (samo)zaboravljanju.
Kada je riječ o kontinentalnoj Crnoj Gori stvari se mijenjaju tek u doba Petra II Petrovića.
U tom vremenu, ako je i bilo što knjiga, kao da nije - popovi su bili pismeni uglavnom kao onaj Njegošev pop Mićo, a ostatak stanovništva - ni toliko.
Od epohe Crnojevića do ranog XIX vijeka ovo je zemlja bez knjiga. I bez prozora na kućama. Đilas piše u studiji “Njegoš” da su u trenutku rođenja Rada Tomova, jedine dvije kuće sa prozorima (na onom prostoru koji je tada bila Crna Gora) bile njeguške kuće Petrovića i Radonjića.
Kuće bez prozora su pećine sa vratima, sklonište a ne dom…
Odusutvo prozora i knjiga osuđuje ukućane na istu kaznu - odsustvo vidika.
Današnjem čitaocu ovaj podatak mora zazvučati jezivo. Ali vjerujem da daje pravu sliku izgubljenosti toga prostora u jednom istorijskom trenutku.
Stvari su počele da se mijenjaju tek - sa povećanjem broja prozora i knjiga.
Bilo bi zanimljivo te prozore, odnosno njihovo odsustvo, razmotriti u ključu kulturalne antropologije.
I, naravno, čak i u ondašnjoj Crnoj Gori, sve kreće od Moći, kao što bi podsjetio Mišel Fuko.
Vjerovatno su te dvije kuće koje spominje Đilas - onu Petrovića i onu Radonjića - ne samo jedine sa prozorima, već i sa makar nekom knjigom ispod krova, među ukućanima.
Prvi korak emancipacije
Crnogorska priča u istoriji jeste priča o emancipaciji.
Eto nam još jedne riječi koja je unekoliko mijenjala značenje kroz istoriju. U rimskom pravu riječ je označavala oslobođenog roba, ali i oslobađanje odraslog sina od vlasti očeva i njihovo sticanje civilno-pravne samostalnosti. Razvojem građanskog društva, “značenje pojma evoluira i biva prošireno. Sada označava proces oslobađanja klasa, staleža, grupa ili naroda iz duhovne, pravne, socijalne ili ekonomske obespravljenosti i potčinjenosti” kako to objašnjava Valtraud Vende.
Dvadeseti vijek je termin učinio iznimno važnim - dekolonijalizacija, feminizam, ekologija, pacifizam - sve je bilo oslonjeno da univerzalni duh emancipacije. Ne samo puko olobađanje, već i razumijevanje razloga ali i geneze potčinjenosti, o kojoj god da se formi radi.
Zato je čitanje dvadesetovjekovnih procesa koji su obilježili crnogorsko društvo, ali i čitavu crnogorsku istoriju, najprirodnije u ključu emancipacije. Jedan od prvih i najvažnijih koraka na tom putu jeste Obodska štamparija.
Suština emancipacije uvijek je samosvijest, a nje nema bez pamćenja onoga što nas konstitiše i čini individualnim ljudskim bićima.
Pamćenje u određenim okolnostima postaje subverzivna aktivnost. Imate situacije kada vaše odbrana pamćenja jeste odbrana identiteta i integriteta.
Nije slučano da svi totalitarizmi nasrću na pamćenje. Sjećanje je posljednja zona odbrabne sopstva. Uzme li vam neko ono što pamtite, vi prestajete da postojite.
U krajnjem, naše pamenje je jedino što nas čini otpornima na totalitarizam i njegove demone. Na koncu, ako nemamo pamćenje ne možemo prepoznati neslobodu.
Naša priča o pamćenju u sjeni Oktoiha mogla bi biti priča o povratku Knjige.
Opet, što u ovo vrijeme površnih emocija i brzih senzacija može značiti Knjiga? Milan Kundera je u romanu “Usporavanje” predlagao povratak jednoj zaboravljenoj strategiji iz XVIII vijeka (doba koje je Italo Kalvino zvao “posljednjim velikim dobom ekscentrika i čudaka”). Usporavanje je, tvrdi Kundera, suština starinskog zavođenja.
Diktum brzine koji postoji u današnjem svijetu ne zaobilazi ni umjetnost. Danas je najveća kazna za pisca ili filmskog autora ako kritičari napišu da se knjiga (ili film) ne odvija frenetičnom brzinom.
Nedavno sam vidio reklamu u jednom književnom časopisu za roman popularnog autora kriminalističkog žanra. Slogan koji sam pročitao, zapanjio me je. Trebalo je da pročitam nekoliko puta, vjerujući da sam nešto previdio ili pogrešno vidio. Pisalo je: “Roman koji se brzo čita, i još brže zaboravlja”. Kada je to što se knjiga “brzo zaboravlja” postalo - pohvalno? Sjećam se vremena kada bi svaki pisac ovo doživio kao uvredu.
Pa zašto onda? U najkraćem - ovakvom reklamom vi čitaocu obećavate ispraznost koja ga neće opteretiti ni trenutka nakon završenog čitanja. I očito, ljudima to treba (ili misle da im treba), ako je već ovakav reklamni slogan moguć. Tek to je vrhunska perverzija - prodajući priču vi zapravo postajete prodavci zaborava.
Ko što su mu u vrijeme Makarija Štampara i Crnojevića hronično nedostajale knjige, današnjem crnogorskom duštvu hronično nedostaje Dijalog. Kultura knjige je kultura dijaloga.
Ovdje je istorijski i mentalitetski utemeljenija hajdučija ovoga ili onoga tipa. I to nije nezanimljivo: duh hajdučije izaziva mnogo više pažnje i poštovanja, divljenja u današnjoj Crnoj Gori nego li duh knjige.
Na Svjetski dan knjige recimo i to da priča o krizi knjige traje već sto i kusur godina. Jednako kao priča o kraju umjetnosti, duha, humaniteta… i dalje traje. I trajaće, po svemu sudeći, još stotinama godina, zapravo, do kraja svijeta, u ovoj ili onoj formi.
Knjiga je, kako već prizivani Barzan reče, kao biciklo, savršen oblik.
I savršena poruka. Za sva vremena i za sve ljude.
Zato, otvorimo prozore i knjige, to je jedini način da vidimo...
(CANU, 23. april 2024.)
Bonus video:
