Kroz programski segment KotorArt teatar, Međunarodni festival KotorArt od 24. do 29. jula obnavlja pozorišni program na nov, inovativan način. U selekciji su se našle predstave glumaca/autora: “Nina?” Nine Vujević, “Neodustajanje” Marije Medenice, “Final Act” Lucije Barišić, “Požrtvovana koza” Marije Medojević” i “Bravo za klovna” Minje Peković.
Predstave iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije biće izvedene na različitim lokacijama: u Crkvi Sv. Duha i Pjaci od kina u Kotoru, i u Samostanskom kompleksu Sv. Nikole u Prčanju.
O autentičnim predstavama nastalim iz želje za dijeljenjem iskustava i uživanja u umjetnosti, koje donose novo, uzbudljivo pozorište, o odbacivanju konvencionalnog koje donosi novi talas, o borbi glumca za nove prilike i izražavanje kreativnosti, o novom trendu i pravcu, razgovarali smo sa režiserom i urednikom KotorArt teatra, Borisom Liješevićem.
U planu je obnova pozorišnog programa u okviru KotorArta. Možete li nam bliže reći šta nas to očekuje u Kotoru ovog ljeta?
Pokušaćemo da na novi način rekreiramo pozorišni program koji je postojao do prije nekoliko godina unazad. To neće biti pozorišne predstave kakve se mogu vidjeti na svakom festivalu na kojima dominiraju poznati glumci i svuda tražene i nagrađivane predstave. Ponudićemo Kotoru nešto sasvim novo, jedan novi trend i pravac. Zadnjih godina u regionu je nastalo nekoliko predstava u kojima glumac igra sebe i svoj život. Zapravo uzima svoje vlastito iskustvo kao materijal za predstavu. I to nije stand-up, nije ni psihoterapija, već jedno veoma specifično novo pozorište koje vrijedi vidjeti. Te predstave su veoma uzbudljive, jer iz njih izlazi nešto organsko, lično, živo, prepoznatljivo, i u najvećoj mogućoj mjeri, autentično.
Smatram da je to jedan ogroman iskorak ka osamostaljenju glumca/autora u odnosu na sredstva i okolnosti koje glumcu često otežavaju ili onemogućavaju razvoj. To je odluka da glumac postane sam svoj autor i sam svoje pozorište, tako što će sa nama podijeliti svoj život. To je hrabar, kreativan, inovativan proces, a te predstave svjedoče o jednom otrežnjenju koje poručuje: “Moj život je dovoljno interesantan da bude materijal za pozorište.” Ispod se krije odluka da glumac prestane da traži tuđe tekstove i da čeka da bude pozvan u neku podjelu da bi radio i razvijao se. Niko te ne može spriječiti da napreduješ i radiš na sebi. Materijal je svuda oko tebe. A najuzbudljiviji materijal je u onome sa čime si najintimniji - a to je vlastiti život.
Glumac koji se upušta u ovakvo stvaranje pretvara se iz zapostavljenog, marginalizovanog, ignorisanog, u snažno i kreativno biće dostojno hvale i divljenja, spremno na humor na sopstveni račun. U središtu je ljudski život glup i uzvišen, smiješan i dubok, mali i veliki, običan i autentičan. To je zaista pokret vrijedan da ga se primijeti i da se o tome priča. Da to više ne budu apartni primjerci, već nešto što treba da uđe u knjige. Ovim Festivalom upravo to pokušavamo.
Predstave koje će biti u Kotoru su divne, i tople, i ljudske. Ne boluju od jaza između glumca i gledališta, od nerazumijevanja, od tema koje su gledaocima ponekad daleke, od odsustva razloga, odnosno, od pitanja: zašto li je to danas rađeno? One su nastale iz najdublje potrebe za dijeljenjem.
To pozorište ne pati od uobraženosti i nadmenosti, od elitizma. Glumac ovdje dijeli sa publikom svoja iskustva koja je pretočio u predstavu. I uživa u tome. Na neki lijepi način glumac svoj bol pretvara u umjetnost u kojoj poslije svi uživamo.
Kao sto svi imamo potrebu da podijelimo nešto sa prijateljem, sveštenikom, terapeutom, da dobijemo razumijevanje, na tome počivaju ove predstave koje su u selekciji. Da se nešto podijeli sa publikom. I tu nema spektakla, nema umjetničarenja, nema glume, niti igranja nekih likova. Te osobe igraju same sebe.
Da li se to može okarakterisati kao neki novi talas?
Svako odustajanje od konvencionalnog, institucionalnog, je samo po sebi novi talas. Ovaj talas dolazi iz okolnosti da danas ima puno glumaca koji čekaju, i brinu, i nerviraju se, osjećaju da im prolazi vrijeme. Čak i ako su na plati u pozorištu i nisu egzistencijalno ugroženi, oni opet čekaju pravu priliku koja možda nikada ne dođe, bore se za uloge, za sopstveni razvoj, kipe od kreativnosti i želje da to izraze, a niko ih ne čuje niti iko to vidi. Glumac kad ne radi zapravo jeste egzistencijalno ugrožen, koliko god da je finansijski stabilan. Jer, glumčev rad je njegova prava egzistencija.
Tako se desilo da neki pametni i hrabri i kreativni glumci poput Minje Peković, Lucije Barišić, Marije Medenice, Mirjane Medojević, Nikoline Vujović, koje ćemo ovog ljeta vidjeti u okviru pozorišnog programa festivala KotorArt, odluče da tu svoju brigu i strahove javno ispovijede, da naprave od toga predstavu, da je pretvore u umjetnički čin. I to je tako oslobađajuće. U tome se prepoznaju i ljudi koji dolaze iz drugih profesija. Prepoznaju ljudsku dušu i njene treptaje. A sa tih predstava gledaoci izlaze promijenjeni, nadahnuti, dirnuti, umekšanih i zagrejanog srca. To se u institucionalnom pozorištu veoma retko dešava. U velikim pozorišnim predstavama emocija ne može da se probije kroz ambicije, samoljublje, nametanje, očekivanja, ego manijaštvo. Pozorište to ne podnosi. Predstave pod tim teretom škripe i raspadaju se u dosadi i odsustvu života. Pozorište traži čovjeka - ranjivog, slabog, jadnog. Svi smo mi takvi, samo se krijemo iza blještavih spoljašnjosti. Iza fasada uspješnosti. I na sceni ne dozvoljavamo da se vidi naša ranjivost. A pravi gledalac traži istinu i iskrenost. Zapravo traži podršku za sebe i svoj život. Traži nekoga kome je takođe teško, a ne traži zvijezde i ljepotane koje jedino zanima da skupo prodaju svoje prisustvo.
Pozorište ne traži ponosne hodajuće uspjehe i prazne zabavljače masa. Toga su prepune televizije i društvene mreže. Pozorište je nešto drugo. U pozorištu, čovjek u publici traži čovjeka na pozornici. A ove predstave nam to pružaju.
Da li je taj koncept održiv? Da li u regionu postoji toliko autobiografskih predstava da se svake godine prikaže četiri ili pet?
Dobro pitanje. Volio bih da KotorArt teatar bude poticaj i podrška glumcima da se upuste ili da dozvole sebi da putuju po svom mikrokosmosu i da nam odatle donose dragulje i darove kojih nema u drugim kosmosima, da nas uvjere da je svaki čovjek duboko i autentično biće. Neka ovo bude dokaz da je moguće ovako stvarati. Neka bude i podrška da prestanemo da čekamo prilike i tražimo tuđe tekstove koje nekada razumijemo, a nekada ne, već da se progovori svojim glasom i svojim iskustvom. Publika želi da vidi živog čovjeka. Tebe koji si na sceni. Tvoje srce, tvoju dušu. Tebe koji nas puštaš u svoj najskriveniji kutak i dijeliš ga sa nama. Nadam se da će KotorArt teatar imati smisla. Već ima nekih predstava koje smo ostavili za sljedeću godinu. A nadam se da će do tada nastati barem još jedna. Snažno ćemo podržati ovaj vid stvaranja. Neka glumci ovo shvate kao poziv da se sljedećih godina družimo u Kotoru.
Svaki od ovih projekata potpisuju žene. Da li je u pitanju neki festivalski koncept? I da li to ima veze sa ženskim pismom?
Nisam o tome razmišljao. Sada ste mi otvorili zanimljivu temu. Vjerovatno su žene otvorenije za dijeljenje i zainteresovanije za sopstvene sadržaje. Ali, to ipak nema veze sa nekim ženskim pismom, a još manje sa konceptom. Ova selekcija, odnosno, KotorArt teatar počiva na potrebi da glumac publici da sebe. Žene ionako nose ovaj svijet pa su valjda spremnije da to pretvore u nešto kreativno. Fascinantna je predstava Minje Peković “Bravo za klovna”, to ne treba propustiti. Odlične su i ostale. Te predstave nose neku ležernost koja je iščezla iz pozorišta. Izađe glumac i priča nam priču o sebi. Te predstave posjeduju nešto čega više nema u institucionalnim pozorištima. Što je nestalo usljed ambicija, pretenzija, koncepata, angažovanosti, projekcija na uspjeh, kuvanja festivala i nagrada, a to što je nestalo je živ, ranjiv čovjek koji stoji naspram vas i nešto sa vama dijeli. Toga više nema. Ili veoma rijetko. Danas se urla u mikrofon ili se igraju neki likovi i glumcu je jedina briga da zaokruži svoj lik i da pobere pohvale. Ove predstave su drugačije, otrežnjujuće. One nas vraćaju na fabrička podešavanja, vraćaju nam ljudsko biće. Nekoga ko je sličan nama. A iz pozorišta tjeraju teatralnost i televiziju.
Zadnjih godina u regionu je nastalo nekoliko predstava u kojima glumac igra sebe i svoj život. Zapravo uzima svoje vlastito iskustvo kao materijal za predstavu. I to nije stand-up, nije ni psihoterapija, već jedno veoma specifično novo pozorište koje vrijedi vidjeti. Te predstave su veoma uzbudljive, jer iz njih izlazi nešto organsko, lično, živo, prepoznatljivo, i u najvećoj mogućoj mjeri, autentično. Smatram da je to jedan ogroman iskorak ka osamostaljenju glumca/autora u odnosu na sredstva i okolnosti koje glumcu često otežavaju ili onemogućavaju razvoj. To je odluka da glumac postane sam svoj autor i sam svoje pozorište, tako što će sa nama podijeliti svoj život.
Bonus video:
