Sa Mirjanom Bobić Mojsilović je lako razgovarati, a teško naći pitanja koja joj već neko drugi nije postavio. Svjesna da voli da priča slikama, a da slika pričama, da vjeruje da literatura popravlja sve nepravde stvarnosti, a zna da pisac riječima stvara svijet, ali i taj isti svijet ruši, pomislih da je najbolje pustiti je da sama ispriča “ono sve što (ne)znamo o njoj”. Ali...ne vrijedi. Zna ona da svaki čovjek zaslužuje bar jednu dobru rečenicu, ali i da svaki pisac zaslužuje bar jedno dobro pitanje, i zbog toga čeka. Ne kišu, već plavu boju da njome oboji dosadu, da spasi sebe, jer svaki čovjek spasavajući sebe, spasava i druge i da zajedno, ona i ja, stignemo do trijumfa običnosti, jer je neobičnost ionako odavno prestala da vlada.
Ponosna je što nije dobila nijednu nagradu jer je, kaže, time dobila potvrdu da je svoja. Priznaje da je strah njen jedini protivnik, ali i da smijeh ubija strah, da je tuga sive boje, a samoća ženskog roda, da sebe ne želi sama da hvata za ruku, već da joj ruka sluša oči, ali i srce, da želi da svaki put iznova ponovo osvoji, ali i oboji sopstveni život, da se vrate sve one riječi koje su nestale, a koje su, uzgred rečeno, ženskog roda - snaga, volja, misao, pobjeda, sloboda, radost, hrabrost. Iako zna da je ovo vrijeme kulture pobjednika, a pobjednici ne čeznu ni za čim, jer imaju sve, osim sebe, a sebe su davno izgubili, da su često odrasli ljudi siročići oluje koji, umjesto da ukinu sliku koju ne žele da gledaju, ukidaju pogled, i dalje vjeruje da, kad već nijesmo umjetnici, možemo biti umjetnost.
Zbog svega toga, ali i zbog činjenice da su sve ove rečenice napisane zahvaljujući njenim riječima, a riječ je moć, i opet ženskog roda, odlučih da joj pitanja postavljam uz pomoć naslova njenih djela. Neka to budu moja, njena, pitanja njoj.
Svi imamo “Azbuku mog života”. Kako glasi Vaša azbuka?
Sigurna sam da ne bi bio redosljed kao što je u azbuci. Azbuka je na neki način malo svođenje računa. Moja azbuka je, kao i svačija, prepuna divnih pojmova na divna slova našeg magičnog jezika, ali sigurno ima i melanholije i tuge i teškoće.
Po čemu se to “Muška azbuka” razlikuje od ženske i koliko se muškarci i žene međusobno razumiju, poznaju i podržavaju?
Nažalost, u posljednje vrijeme sve je urađeno da se muškarci i žene sve manje razumiju. To se desilo sa promjenom društvenog kulturološkog predznaka. Žena je, nažalost, pretvorena u tijelo, u ideju da su žene vaginini monolozi. Mislim da je to sve projektovano i da se ništa nije desilo samo od sebe. To je otimanje ženi njene najdivnije poetske tvari ili suštine, njene duhovnosti i duševnosti. Ako je žena tijelo, a tijelo je trošno, onda je logično da žena posle određenih godina prestaje da bude ne seksualno zanimljiva, nego prestaje da ima vrijednost. I pošto je cijela kultura okrenuta materiji, znači tijelu i novcu, i pošto je bliskost protjerana kao anahronizam, a seks, tijelo i novac su stavljeni kao jedino važno, muškarci i žene nemaju čime da se dotiču, osim predmetima. Ali, šta je to isto u muškoj i ženskoj azbuci? To je sličnost koju niko ne može da ospori, da su ljudi očajni, da tuga, očaj i nedostajanje onog božanskog u nama nema pola i da zato živimo u epidemiji usamljenosti. Svi osjećaju užasnu prazninu i ne znaju šta je to. O tome govori i moj najnoviji roman, ‘Sazvežđe svitaca’, o epidemiji usamljenosti, jer čovjek ne može da postoji, da ima smislenu egzistenciju bez postojanja ideje o drugom. Ako si samo zagleden i zaljubljen u sebe, od života imate samo prazninu.
Često i kad nam kažu “Tvoj sam” (tvoja sam), shvatimo da je baš on (ona), “Gospodin pogrešni”. Da li da tada odustanemo od traganja ili da tražimo sve do onog trenutka dok ne kažemo: “Majke mi, bajka”?
Lijepo ste spojili moje naslove. S jedne strane možemo da dajemo savjete na temu - nemoj da dozvoliš da te niko muči, da te maltretira, nemoj da trpiš, izbori se za svoje pravo glasa, a s druge strane imamo i divne savjete koji nam stižu iz naše genetike - traži sebi srodnu dušu, gradite nešto zajedno. Ali, ponavljam, kada se u naše odnose, bez obzira da li je u pitanju ljubavni partner, ili odnosi sa prijateljima, roditeljima, sa djecom, ili sa braćom, kad se umiješala materija, odnosno novac, tu ne možemo više da pričamo o bliskosti. Mislim i da su sebičnost i egoizam stavljeni na pijedestal. Mi smo rasli u vrijeme kada je bilo normalno da je sramota da prvi kreneš rukom na tanjir da uzmeš najveće parče, a sada se to smatra normalnim i ako to ne uradiš ti si budala. Vraćam se ponovo na tezu o usamljenosti. Ljudi danas očajnički tragaju za dobrom riječju, a dobra riječ je kao neki zagrljaj dragog bića. Zato jurcaju za guruima, zato imate uspjeh lajf kouča, zato imate psihijatrijski biznis sa tabletama, jedna od najviše rastućih industrija na svijetu...A život je, u stvari, mnogo jednostavniji i kada bismo shvatili da treba da volimo, da je važnije voljeti nego biti voljen, svijet bi bio bolje mjesto.
Potrebno nam je ponekad da pobjegnemo od ove nimalo lijepe svakodnevice. Da li onda poslati neizgovorenu poruku “Traži me”, ili pričekati da nas nađu bez slanja signala?
Mislim da možemo da šaljemo poruke koje su iz srca i da one na neki apsolutno čudesan način, ali to je i magija postojanja, nekako dođu do onih do kojih treba da dođu. S druge strane to ‘traži me’ znači i naše traganje, jer bez traganja čemu život.
Koliko lako dajemo obećanja, a koliko često znamo da kažemo pa “Obećao si mi” (obećala si mi)?
Mislim da ljudi lako obećavaju svašta. Ali, ako su ta laka obećanja izraz iskrene želje da nešto bude bolje, onda ih je lako oprostiti. Ali obećanja koja dajemo ili koja primamo da bi nas neko umirio, a ljudi ne pokušaju da ih ispune, to je tužna stvar. Moja zbirka, i pogotovo ta pjesma, ‘Obećao si mi’, je zapravo moja priča o mom odnosu sa Bogom koji mi je obećavao svašta i dosta toga je ispunio. Nije mi sve ispunio, ali mi je dao nešto što nisam možda ni tražila, nisam ni znala da imam, a to je da od svog nemanja mogu da napravim imanje.
Uvijek postoji bolji izbor, ali šta uraditi kada shvatimo da je “Posljednja šansa”?
Mediji nam stalo plasiraju tu priču o našoj nedovoljnosti - da nikada nećemo biti dovoljno dobri, lijepi, dovoljno uspješni, pobjednici, dovoljno bogati, mladi, dovoljno seksualno privlačni... Nekada smo znali da život ima smisla i kad imaš preko 50 godina, a sada ti mediji javljaju da ako imaš 35 godina da si već otpisan. Stalno smo u toj priči o posljednoj šansi. Mislim da nikad nije kasno da se probudimo i da odlučimo da nas ne zanimaju poruke koje stižu iz centra za manipulaciju. Onda možemo da pronađemo život i sve te male stvari koje čine život. Nema velike sreće, jer velika sreća je uvijek samo skup mnogo malih sreća.
Svi imamo, ili se makar zavaravamo da imamo, svog anđela čuvara. Ko je “Tvoj anđeo čuvar”?
Ne bih nikada vjerovala da mi dođe neka stvarna osoba i kaže: Slušaj, ja sam tvoj anđeo čuvar i ništa ne smije da ti se desi. Čuvajte se takvih ljudi. To je neko ko pokušava da vam oduzme slobodu i da vam kontroliše život. Ali, vjerujem u anđela čuvara, a anđeo čuvar to su naše moralne vrijednosti. Ako imate svijest o moralnim vrijednostima, ako niste pristali na relativizaciju dobra i zla, čemu danas prisustvujemo, onda vi sigurno imate anđela čuvara. Ponekad je i ono što ne dobijemo u stvari najveći poklon.
U životu često glumimo sreću i zaboravljamo da “Suze su OK”. Koliko smo neiskreni prema sebi, a onda i prema drugima, i da li stvarni “Happy end” postoji?
Happy end je kada upoznamo sebe i kada dozvolimo sebi da ne moramo po svaku cijenu da budemo pobjednici, da ne moramo da poharamo ničiju teritoriju da bismo se dobro osjećali u bilo kom pogledu. Da je OK naučiti da kažemo izvini i nisam u pravu. To je happy end. Sve ostalo je jedna demonska šarena laž, jedna iluzija, šargarepa na štapu koja nas mami da jurcamo i da gubimo najdragocjenije što imamo u životu, a to su vrijeme i vlastita dobrota.
“Glad” čovjeka često tjera naprijed, kako ona egzistencijalna, tako i glad za knjigama, umjetnošću, za srećom... Čega je Mirjana Bobić Mojsilović uvijek gladna?
Normalno da imate glad za uspjehom, glad za važnošću, da vam je ego gladan u mladosti. Najveći problem je ako se tih gladi ne nasitite na vrijeme. Sve ove druge gladi su rješive. Tu imamo ambivalentnu poruku. S jedne strane, želim da se nikada ne nasitite svih gladi. To znači da imate želju koja vas tjera da nešto radite, živite, da stvarate. S druge strane imate tu nezajažljivu glad na bilo koju temu koja može da vodi u propast.
Šta se nalazi u “Sazvežđu svitaca”?
To smo svi mi koji se sretamo i ponekad pomalo zasvijetlimo, dotaknemo živote jedni drugima, uglavnom slučajno. Često činimo dobro drugim ljudima, a da to i ne znamo, a vrlo često činimo i loše drugim ljudima, a da takođe to i ne znamo. To su ti svici, jer nema u stvari veće sreće za čovjeka nego kad pomisli da je možda bio dobar.
Za kraj: kada Vam kažu “Pogodi ko dolazi na večeru”, čije ime priželjkujete da izgovore?
Zavisi koje je doba dana, godine, da li je napolju sunce ili kiša... U svakom slučaju priželjkujem da mi dođe osoba koja će mi izmamiti osmijeh na licu. Ništa više od toga.
Bonus video:
