Je li pravda jednaka za sve ili je smijemo krojiti kako smatramo da treba? Ponekad progledati kroz prste, zažmuriti na jedno oko za neko zamišljeno veće dobro...
To su velika pitanja i dileme, ali i tek jedna dimenzija romana “Slučaj vlastite pogibelji” kaže autor Kristijan Novak u razgovoru za “Vijesti” i ističe da je za njega to djelo prvenstveno porodična drama, u kojoj troje preživjelih članova porodice pokušavaju doći do istine i pravde, i pritom odlučiti kuda i kako sa svojom patnjom i mržnjom...
Objavljen i u izdanju crnogorske Izdavačke kuće “Nova knjiga”, roman “Slučaj vlastite pogibelji” biće predstavljen danas u Podgorici, na 18. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja, u garažnom dijelu tržnog centra “Big Fashion” u 20 časova kada će sa Novakom razgovarati Jelena Krsmanović.
Roman je motivisan stvarnim događajem, navodnim samoubistvom mladog policajca u šta njegova porodica, s obzirom na niz neobičnih okolnosti, sumnja, vapeći za odgovorima i pravdom.
“’Slučaj vlastite pogibelji’ je novi, intrigantan roman Kristiana Novaka koji se duboko oslanja na slavnu Antigonu. U ovoj knjizi, usamljeni pojedinac se nalazi rastrzan između zakona i morala, pravde i nepravde, žrtve i silnika”, navodi se, između ostalog, u opisu.
Paralela sa Antigonom nije slučajna, a Novak u razgovoru za Vijesti otkriva i kako je jedan profesor iz Crne Gore direktno uticao na to. Pored toga, crnogorska, ali i regionalna javnost na više nivoa se mogu prepoznati ili poistovjetiti sa romanom u kojem se prožimaju elementi dokumentaristike, fikcije, krimi-trilera, uz nezaobilaznu ljubav, čestitost i borbu u korumpiranom sistemu koji počiva na lojalnosti i moći spram zakona i morala.
O svemu tome, Kristijan Novak govori za Vijesti i poziva publiku na Sajam knjiga koji će svečano biti otvoren danas u 13 časova u Muzičkom centru Crne Gore.
Vaš novi roman “Slučaj vlastite pogibelji” za kratko vrijeme je doživio veliki uspjeh, baš kao i prethodna djela. S obzirom na vremenski period koji je protekao do objavljivanja ove knjige, ali i različitosti u odnosu na prethodne, možete li kao autor reći gdje će čitaoce odvesti ova priča koja nije svakidašnja, niti žanrovski niti jezički, za naše književno područje?
Mislim da ne bih ni volio imati kontrolu nad tim kuda će moj tekst čitaoca odvesti, on se nanovo rađa u uhu i utrobi čitatoca i sa mnom nema više nikakve veze. Zapravio, kad razmislim, to je i najbolji mogući scenario. Jer ispada da se upravo u djelovima koji su ispisani “iz pleksusa”, s genuinom emocijom, događa susret autora i čitaoca na nekoj drugoj razini. Čitajući o sudbini jedne potpuno obične, radničke hrvatske porodice koja je fasovala jer im se najmlađi član, pritom policajac, zamjerio nekim nadređenima i članovima lokalne elite, vjerujem da ljudi mogu prepoznati arhetipsku priču za ove prostore. Nažalost, neki će prepoznati i vlastitu sudbinu ili priču nekoga ko im je blizak. Javljaju mi se ljudi iz regije, iz sistema policije, pravosuđa, školstva, zdravstva, osjećaju to i te kako. Ne valja se s rogatima bosti, nije li to frazem koji može prisvojiti svaki od južnoslavenskih jezika?
Roman je, pritom, zasnovan na stvarnom događaju, radnja počiva na (navodnom) samoubistvu policajca koje se desilo u Hrvatskoj prije više od deset godina. Uzevši to kao motiv, koliko je bilo zahtjevno i izazovno odgovoriti kreiranju radnje, u kontekstu procesa stvaranja likova i priče, istraživanja i korišćenja stvarnosti i fikcije u svrhu književnosti, a onda i odgovornosti prema slučaju iz kojeg je sve poteklo?
Zbog ovoga što ste naveli, ovo mi je i daleko najteži projekat dosad. Svaki je težak, zato i pišem toliko dugo, ali ovdje posebno, jer sam imao tu strašnu etičku dilemu: može li tekst izazvati suprotan učinak od onoga koji sam htio? Ti kao autor želiš na jedini način koji znaš reći tim ljudima da ipak nisu sami, da neko vidi njihovu žrtvu (iako nikada nisu igrali na tu kartu, preponosni su to ljudi), da će se pamtiti što su prošli. Međutim, nekome ulaziš u privatni život, u intimu, kopaš po ranama koje nikada neće zacijeliti. Je li moguće da im naneseš dodatnu štetu? To je bio rizik koji se nije toliko ticao mene koliko ljudi koji su preživjeli. I tokom pisanja sam se suočavao i sa svojim ograničenjima i mogućnosti da sam jednostavno egocentrik i da to sve radim zbog sebe, zbog nekog svog iskupljenja. Toliko je tog tereta da se ugradio u samu strukturu priče. Ali nakon svega, srećan sam što sam napisao ovu priču. Da nisam ja, mislim da je ne bi niko drugi.
Koliko su sjećanje, pamćenje i savjest prisutni, ali i važni, u stvaranju boljeg društva, a možda i književnosti ako uzmemo u obzir pitanje po(r)uke? Da li na našim prostorima postoji adekvatna kultura sjećanja ili zaborav dominira i gdje to vodi?
Od ovog pitanja mi se malo zavrti u glavi. Jer mi na prvu pada na pamet kakav bi blagoslov bio da svi mi koji smo sudjelovali u ratovima nakon raspada Jugoslavije pojedemo neku čudotvornu gljivu od koje se zaboravlja sve. Pa da nekako čisti krenemo dalje i da prestanemo biti marionete kojima se manipuliše upravo istorijom, prošlošću i mitovima i kombinacijom toga. Ali ne možemo bez kulture sjećanja, jer se žrtve ne smiju zaboraviti. Samo, onda ne selektivno. Ne samo svoje žrtve, nego kako treba, sve. U suprotnom se stvaraju žrtvene mitologije u kojima su oni drugi vazda maltretirali nas jadne, a mi nikad nikom ništa nažao učinili nismo. Kako da ne. Nijedna od ovih zemalja nije imuna na to. Kad god je kod nas riječ o tome da se zakonu privedu hrvatski vojnici koji su počinili zločine, složi se narativ koji počinje “Ali nisu ni ovi drugi...”. A zaboravlja se da, ako to doista učiniš, suočiš se kao narod i zemlja sa vlastitim mrljama iz prošlosti - ti si za deset ili dvadeset godina neuporedivo bolje društvo.
Kazali ste ranije da su Vas ovoj priči privukli časni ljudi u “zeznutom”, korumpiranom sistemu, a koji su nam svima potrebni. Takav sistem i pojedinci u njemu nešto su sa čime se, primijetila bih, mogu poistovjetiti sva društva zemalja nekadašnje Jugoslavije, pa i šire. Na koji način takav kontekst i njegova bliskost doprinosi samoj atmosferi romana, mističnosti i napetosti, ali istovremeno i razmatranju, odnosno preispitivanju, dubokih ljudskih i društvenih pitanja, prije svega časti, dobrote i dosljednosti?
Napetost je s moje strane bila prije svega opipljiva u odnosu koji imamo prema zviždačima, prema ljudima koji su dovoljno hrabri da ukazuju na korupciju, na neetično postupanje nekoga ko je u poziciji moći. Da, deklarativno smo svi odmah uz njih, javnost i mediji to podupiru, intelektualci istupaju. Međutim, na duge staze, oni ostaju sami, često u borbi protiv kudikamo moćnijih protivnika. A mi ostali? Dajemo moralnu podršku kako znamo i brinemo se dalje o svom uskom krugu. Pokušavamo proći autom na tehničkom pregledu, vučemo veze kad treba riješiti kredit za stan ili operaciju u bolnici. I bivamo i dalje dio istog tog sistema koji nam se gadi.
Kako žive i opstaju likovi u Vašim djelima, a kako u stvarnosti i ima li oko nas danas tih časnih ljudi koji su spremni da prkose sistemu držeći se određenih etičkih i moralnih vrijednosti? Jesu li dovoljno vidljivi i da li roman, pored vrhunske krimi-triler priče podstiče i promišljanja o tome?
Vjerujem da, ako se gleda iz perspektive čistog krimića, ovo i nije najuspjeliji tekst. Imamo doduše sumnjivu smrt, ali nemamo klasičnu detekciju, pa na kraju ni jasnu istinu. Razlog tome je što zapravo i nisam namjeravao napisati krimi-triler. Ova je priča za mene u prvom redu porodična drama, u kojoj troje preživjelih, otac, sestra i stariji brat, takođe policajac, pokušavaju doći do istine, pravde, zadovoljštine. I pritom odlučiti kuda i kako sa svojom patnjom i mržnjom. Na drugoj je razini ovo priča o sukobu dvije ideje, dva svjetonazora, jednako logična, a međusobno nespojiva. Je li pravda jednaka za sve ili je smijemo krojiti kako smatramo da treba... Ponekad progledati kroz prste, zažmuriti na jedno oko za neko zamišljeno veće dobro.
Napravljena je svojevrsna paralela sa Antigonom, a kao glavna karakteristika djela provlači se sintagma “moralni aktivizam”. Ko su moralni aktivisti današnjice, ko su savremene Antigone i kakvu cijenu plaćaju u vremenu kada, izgleda, sve ima cijenu?
To su ljudi koji se usude stati protiv brojnijeg i moćnijeg neprijatelja, posebno ljudi koji to čine zbog nekog ideala. Budimo realni, svaki ideal boljeg društva i sistema bez korupcije biva zaboravljen kada je riječ o vlastitoj koži ili životima članova naših porodica. Kad je moje srednje dijete bilo teško bolesno, jedino na što sam mislio je kako da, na koji god, legalan ili ilegalan način, dođem do najboljeg ljekara na svijetu. Ali kad je kriza prošla i kada je sve završilo dobro, nisam se volio sjetiti tog stanja. Jer upravo nas preko straha mogu držati pod kontrolom, jer smo tada usmjereni isključivo na sebe, a ne na širi kontekst.
Prisutno je više dramskih tokova u djelu, tu je i ljubav - porodična i romantična, jedan upečatljiv lik koji dolazi iz religijskog miljea, pisanje u prvom licu koje doprinosi prisnosti i udubljivanju u priču, zatim i scenario, ali imamo i veliku dozu pesimizma koju možda negdje i sami čitaoci osjećaju u stvarnosti. Da li je sve to skupa ono što čini život u jednom mikro okruženju, a onda i šire, možda čak i globalno?
Da, ljubav je posebno ključna u ovoj priči, ona donosi prevagu kada dođe do odluke - napraviti pokolj za pravdu ili pronaći težu alternativu. Zato čak mislim da je ovo ponajmanje pesimistična priča koju sam napisao. Jer govori o čovjeku koji je, kako je rekao reditelj Ivan Plazibat kad je primao nagradu Marul za predstavu “Slučaj vlastite pogibelji”, imao snage pokopati svoje mrtve, potkrpiti svoje žive i pronaći smisla u spasavanju tuđih života.
Mogu li, prema Vašem mišljenju, moralni i borbeni pojedinci biti kontrateža posrnulom sistemu i ideologijama koje se zasnivaju na ličnom interesu, moći, novcu i vlasti? Kako vidite ulogu književnosti u toj postavci i podsticanju određenih ličnih, a onda i društvenih promjena i osvješćivanju javnosti?
Dosta sam skeptičan spram aktivističkog potencijala književnosti i umjetnosti uopšte. Ako želiš promjenu odmah i iz korijena, nemoj pisati knjigu ili predstavu, nemoj snimati film. Jer umjetnost nema učinak političkog društvenog aktivizma. Ali vjerujem da, ako je književnost dobra, može artikulisati probleme na novi i bolji način i, da parafraziram Žižeka, pronaći jezik da iskažemo svoju neslobodu.
Da li biste, uoči promocije u Podgorici, nešto dodali ili poručili čitaocima?
Vidimo se večeras u 20 sati na 18. Međunarodnom podgoričkom Sajmu knjiga! Ne bilo vam teško.
Profesor iz Crne Gore, direktno uticao na “Slučaj vlastite pogibelji”
U Podgoricu dolazite kao gost Sajma knjiga... Šta biste rekli o značaju događaja ovog tipa u svrhu razmjene i popularizovanja književnih rukopisa, iskustava, djela i autora?
Bio sam na festivalu “Odakle zovem”, u Karveru u Podgorici, prije korone, na poziv Varje Đukić, i bilo mi je divno. Sjećam se da sam u samo par dana stekao nekakav osjećaj da sam i tu doma, upoznao divne ljude. Razgovor sa mnom vodio je Vuk Perović, a gimnazijski profesor Miro Minić, direktno je uticao na moje pisanje “Slučaja vlastite pogibelji”. On je taj na koga sam mislio kad sam napisao “genijalac iz Crne Gore” koji je nanovo osmislio Antigonu za rad sa srednjoškolcima. Veselim se sada dolasku na Sajam i novim susretima i, naravno, činjenici da postoji baš fini interes za to što pišem.
Dijalekat za guštanje, možda i pucanj u vlastito koljeno
Govoreći u kontekstu jezika i dijalekata kojima se koristite u ovom djelu često se postavlja pitanje da li će to stvoriti određenu barijeru kod čitalaca koji ne poznaju dobro “donjomeđimurski poddijalekat”. Ono što mene zanima je koliko upravo to služi autentičnosti same priče, ali i podstiče čitaoce na svijest o postojanju određenog zajedničkog jezika i načina (spo)razumijevanja uprkos tim razlikama?
Da, taj moj dijalekat je vjerovatno djelomično i pucanj u vlastito koljeno. Ima hrpa čitatalaca i kod nas koji zaziru od dijalekta, i to je legitiman stav. Ja se ne ljutim što oni ne žele čitati tekstove u kojima ima dijalekta, a oni nek se ne ljute što ja i dalje tako pišem. Treba mi štokavski standard za naraciju, za kompleksnu misao. Ali ne mogu mi likovi govoriti po standardu. Posebno ne likovi koji žive u Međimurju. Tu nekako polazim iz svoje perspektive jezikoslovca i zaljubljenika u jezike, pa vjerujem da će uvijek biti i onih koji će guštati u kajkavskom, kao što ja guštam u tuđim dijalektima i inim jezičnim varijetetima.
Kakav bi blagoslov bio da svi mi koji smo učestvovali u ratovima nakon raspada Jugoslavije pojedemo neku čudotvornu gljivu od koje se zaboravlja sve. Pa da nekako čisti krenemo dalje i da prestanemo biti marionete kojima se manipuliše upravo istorijom, prošlošću i mitovima i kombinacijom toga. Ali, ne možemo bez kulture sjećanja, jer se žrtve ne smiju zaboraviti. Samo, onda ne selektivno. Ne samo svoje žrtve, nego kako treba, sve.
Budimo realni, svaki ideal boljeg društva i sistema bez korupcije biva zaboravljen kada je riječ o vlastitoj koži ili životima članova naših porodica.
Bonus video:
