Šjora Mande dicu šalje/ U daleke nike kraje/ Neka vide malo svita/ Malo svita vanka Splita
Šjora Mande, Pro Arte (Jugoton, 1978.)
Poštovana gradonačelnice Glavnoga grada Podgorice, gospođo Injac,
Poštovana predsjednice Skupštine Glavnog grada Podgorica, gospođo Borovinić Bojović,
Carska Mehmed-hanova džamija, najstarija podgorička džamija, podignuta je, veli Igbala Šabović Kerović (Podgorica kroz prostor i vrijeme, CANU & GGPG, 2020), u prvim godinama nakon dolaska Osmanlija na ove prostore - dakle, nakon 1457. godine - ili pak u periodu 1474 - 1478, paraleno prvoj fazi podizanja tvrđave poviše Sastavaka, ušća Ribnice u Moraču - i to po naređenju Mehmeda el-Fatiha (Mehmeda II Osvajača). Poznata Marubijeva fotografija podgoričke tvrđave, koja je najvjerovatnije nastala početkom sedamdesetih godina XIX vijeka - u posljednjim godinama osmanlijske uprave - izravno je svjedočanstvo o položaju Mehmed-hanove džamije u okviru kompleksa podgoričke tvrđave.
Skender-čauševa džamija - ili džamija čauša Iskendera - ili Starodoganjska džamija, ako vam je tako draže - druga je, hronološki gledano, podgorička džamija - i ta džamija je, za razliku od Mehmed-hanove džamije, srećom - sačuvana - i izravno je svjedočanstvo, uz originalnu matricu mahala i sokaka, o pravcu širenja naselja (podgrada) u pravcu juga.
Skender-čauševa džamija se nalazi na mjestu gdje se sutiču ulice Gojka Radonjića i Spasa Nikolića, odnosno Keše Đurovića. Podignuta je krajem XVI vijeka - ili 1582. godine, preciznije - ako je vjerovati Igbali Šabović Kerović - koja pominje, pozivajući se na defter iz 1523. godine, i tekiju/zaviju čauša Iskendera - čije je podizanje opet vezano za najraniji period osmanlijske uprave, odnosno za prvu fazu izgradnje podgoričke tvrđave, 1474 - 1478 (što se poklapa, otprilike, sa prvom fazom “razvoja naselja”, 1474 - 1485, opet po Igbali Šabović Kerović).
E sad - sad obratite pažnju gospođo Injac i gospođo Borovinić Bojović, molim vas - ako krenete, dakle, od Starodoganjske džamije u pravcu sjevera - ka ostacima tvrđave iz vremena osmanlijske uprave, odnosno ka Sastavcima - bivšom Ulicom Predgrad - ugledaćete, nakon nekih 50 metara, ne više, na kući sa desne strane, visoko podignutu plavu tablu sa bijelim obrubom, na kojoj stoji, i to unazad desetak godina, možda i koju godinicu više: “Nemanjića” - ćirilicom, strogo.
***
Ne bih pominjao ovaj kuriozitet, poštovana gradonačelnice Glavnoga grada Podgorice, gospođo Injac, i poštovana predsjednice Skupštine Glavnog grada Podgorica, gospođo Borovinić Bojović - da se, igrom slučaja, nijesam zadesio baš ispred te kuće i baš ispod te table na kojoj stoji, ponoviću - “Nemanjića” - ćirilicom, strogo - u prošlu nedelju, 5. maja, baš na Vaskrs - na dan Voskresenija Hrista (Bogomladenca našega), oko 10:00 AM sati.
I baš u tom trenutku, iz pravca Starodoganjske džamije, pojavila se grupa žena - vaše godište, rekao bih, ili tu negdje, prije nego li moje.
Vesele turistkinje, njih pet ili šest - a kad su se primakle - kad su dolepršale - obasjane suncem, u kovitlacu nevjerovatno voluminoznih kosa, te lakih tkanina, slamnatih šešira i italijanskih sandala - ispostavilo se da su Dalmatinke - i to baš iz Splita, rekao bih po akcentu - i ni pet, ni šest - jedna od njih poče da sriče: Ne-ma... bilo je malo dvojbe oko toga “Nj”, ali priskočiše ostale... nj-nj-nji-ća... sve sa onim prekrasnim splitskim “Ć” u zadnjem slogu.
Nemanjića! Jesam li dobro pročitala?
Gospođo Injac, gospođo Borovinić Bojović, u tom trenutku oči mi se suzom orosiše...
Nemanjića, naravno, rekoh - i baš kad sam osjetio dužnost, a i obavezu, da upozorim Splićanke da je čitava ta priča vezano za Nemanjiće i tu tvrđavu poviše Sastavaka - izmišljena - što će reći da Nemanjići nemaju nikakve veze sa tom tvrđavom - apsolutno nikakve, molim vas - te da je ta priča 100 posto osmanlijska - jer su vršena arheološka iskopavnaja - i to u par navrata - i nije pronađen sloj iz nemanjićkog doba, niti bilo što drugo što bi svjedočilo u prilog tezi o prisustvu Nemanjića na tom mjestu - a to što Stefan, sin Nemanjin, kaže u “Žitiju svetog Simeona” (Nemanje, nakon što se zamonašio), citiram: “I voljom božjom i prečiste njegove matere, rodi se i ovo, sveto dete, koje će božjim promislom biti sakupilac propalih zemalja otačastva svoga, pastir i učitelj, pa štaviše, i obnovilac onoga što je bilo propalo, u mestu po imenu Ribnica.” - to ne znači, u ovom kontekstu, ama baš ništa - i ne može se dovesti u konkretnu vezu ni sa ovim mjestom - a ni sa bilo kojim drugim mjestom na teritoriji srednjevjekovne Duklje...
Ipak se ugrizoh za jezik - shvatih, u momentu, da nije vrijeme za tešku priču...
Aha! - reče Dalmatinka - Bilo je to davno, ali nisan (a onim karakterističnim “N” umjesto “M”) zaboravila ćirilicu, a! Ostale Dalmatinke se zakikotaše vragolasto... Svaka čast! - rekoh - Svaka čast šjora! Kapa dolje!
***
Poštovana gradonačelnice Glavnoga grada Podgorice, gospođo Injac, Poštovana predsjednice Skupštine Glavnog grada Podgorica, gospođo Borovinić Bojović,
što hoću da kažem, pitate se sad vi?
Hoću da kažem da smo mi - kad kažem “mi” to se odnosi na sve građane ove nesrećne države, na sve koji imaju crnogorski pasoš - krajnje inferiorno društvo - nesposobno da krene naprijed - da zakorači u svijetlu budućnost - a ta naša pastirica - koja bi nas sve uzela za nejake ručice i povela u strašni XXI vijek - sve nas: Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Muslimane, Albance, Hrvate, Rome i sve ostale - nikako da se pojavi...
Italijani, recimo, da su oni na našem mjestu - oni bi našli načina, svakako, da profitiraju na činjenici da postoji vjerovanje da je Nemanja, rodonačelnik srpske dinastije Nemanjića, rođen baš na tom mjestu - poviše Sastavaka, ušća Ribnice u Moraču - baš na mjestu gdje se danas nalaze ostaci osmanlijske tvrđave kojoj su temelji udareni u XV vijeku.
Da je ovo Italija - postojao bi kult Simeona Mirotočivog - Prepodobnog Simeona - isključivo u svrhu ostvarivanja dobiti od turizma, podrazumijeva se (koga briga za nepobitne istorijske činjenice) - a postojale bi i jasle - u skromnoj kamenoj kući poviše Ribnice, pokrivenoj vrbovim prućem - u okviru kompleksa tvrđave, podrazumijeva se - a postojalo bi i ognjište u toj kući, uz nezaobilazni kotao iznad ognjišta itd.
Ufur - sitnica: 20 eura odrasli, 10 eura djeca, vojnici i studenti...
***
Draga gospođo Injac, draga gospođo Borovinić Bojović - izgleda da sam ispucao za danas - a ne stigoh do poante - oprostite mi, molim vas, ponijela me malo ova priča...
Poanta, u to ime, u narednoj (ili u nekoj od narednih subota)...
Bonus video:
