Racionalni i moralni imperativ ljudske prirode

(Nastavak od prošle subote)

Vječni mir je dužnost čovjeka kao umnog i moralnog bića, a njegovo ostvarenje jeste utopijska vizija Kantove političke filozofije u sinergijskom djelovanju između etike i politike. Mir je racionalni i moralni imperativ ljudske prirode. Mir je najveće političko dobro kojem treba težiti. Mir je pravda. Mir je regulativna ideja uma. Mir je dužnost svakog pojedinca u stvaranju globalne etičke zajednice u kojoj ujedinjeno čovječanstvo ulazi u zonu pameti, kao trajno mirovno stanje. Mir je s - mirenje, (u - mirenje) u kome prestaju destruktivne aktivnosti, vrijednost po sebi, stanje bez - ograničenja koje bi se prekidalo ratnim sukobima. Mir je uspostavljanje takvog društvenog poretka stabilnosti, u kome dolazi do zaustavljanja sukoba među pojedincima, grupama, narodima i državama.

Ima li šanse za trajan mir, onako kako je to predviđao da se treba desiti u budućnosti Imanuel Kant?

Ako pogledamo dosadašnju istoriju čovječanstva, dvadeseti vijek sa dvije totalitarne ideologije, dva svjetska rata, događaji opovrgavaju kantovski ideal, jer je istorija svijeta, istorija nasilja, a rat i dalje glavni akter istorijskih zbivanja. Amnestiranje od krivice, baš kao što je obrazlagao Kant u u svom čuvenom spisu Ka vječnom miru: Si fecisti nega, poreci da je nasilje i rat tvoja krivica, dovodi do perspektivističkog tumačenja i relativizacije istorijske istine. Ova sofistička maksima za osvajanje vlasti, govori u prilog tezi da svako od sukobljenih strana može konstruisati svoju istinu, zasnovanu na kulturi laži. Time se nasilje izmješta u polje iracionalnog, mitologije i laži a glavni protagonisti ratne mašinerije sami sebe, svojom lažnom istoriografijom oslobađaju od odgovornosti.

Smisao mira, jeste u tome da je mirovno stanje odsustvo razloga za sukob, puna primjena ljudskih prava, prema čemu se svakom čovjeku priznaje njegova umna priroda i ljudsko dostojanstvo. Ideja mira treba da je neposredno po - vezana sa svjesnom odlukom svakog pojedinca, željom da stvore globalno zajedništvo, zasnovano na ne - nasilnom političkom ponašanju u rešavanju političkih, ekonomskih i društvenih problema.

Kant se zalaže za koncept univerzalne građanske države svijeta, kao manifestacije suštinske prirode čistog uma. Nepovjerenje, podjela na prijatelje i neprijatelje razara duh građanske države, utoliko što čovjek nije mašina, nego treba da živi u zajednici kao moralna ličnost. Ideja republikanizma je nit vodilja, jer Republikansko uređenje treba da ukine svaku mogućnost za pojavu ne - demokratskih oblika vladavine. Vječni mir je generiran iz ideje slobode, pa je Kantova objava mira zapravo manifest slobode i javne upotrebe uma. Iz samovolje u prirodnom stanju treba istupiti u građansko društvo, građansko uređenje koje reguliše status slobodnih građana posredstvom ugovora koji je zasnovan na slobodi čovjeka kao čovjeka, slobodi čovjeka kao građanina, jednakosti svakog građanina pred zakonom. Kant vjeruje da je na ovaj način sloboda postala formula konstituisanja zajednice na kojoj može da se osniva pravedno društvo.

Kantova kritička ideja zrelosti predstavljala je odbacivanje samoskrivljene čovjekove neslobode, podložnosti nagonskoj prirodi, životu kao ogoljenoj biološkoj pojavi. Njegov transcendentalizam zapravo je imanentno postavljanje unutrašnjeg principa dužnosti, uspostavljanje etičke zajednice, prvi i poslednji zahtjev teleološkog ustrojstva glabalnog udruživanja.

Ne-slobodan čovjek je nezreo. Čovjek se boji slobode. Hrabrost da upotrijebi svoj intelekt je aksiom prosvjetiteljskog ideala koji treba da izvire iz slobode, a istovremeno što je veća sloboda veća je i odgovornost. Zrelost je odbacivanje egoistične individualnosti liberalne doktrine, ali i doktrine egoističkog kolektivizma, označava put, izlazak iz nezrelosti, skrivljene maloljetnosti prema osamostaljivanju koje obuhvata i mišljenje i praksu, jer mir podrazumijeva aktivno činjenje pravde: Ako želiš mir čini pravdu.

Čovjek nosi vrijednost po sebi. Ovo je ključno za Kantovo antropološko stanovište. On može da prevazilazi determinizam prirode, kauzalitetom slobode kao dokaz da pred pripadnosti fenomenalnom svijetu pripada nedosjetilnom i ne - spoznajnom carstvu noumenalnog područja.

U kontekstu razmatranja Kantove distinkcije između stanja mira i stanja rata, utoliko što su dosadašnji periodi mira, bili samo periodi pri - mirja, ukazujemo na novu dihotomiju u našem vremenu: mir - apokalipsa. Naime, alternativa miru više nije ne - mir, već totalno uništenje čovječanstva, omogućeno tehno - tehnološkim inovacijama i oružjem smrti naše civilizacije. Mir ili kraj čovjeka, ne više mir ili ne - mir, postaje polazište o kome humanistička filozofija još uvijek ima što da ponudi kao odgovor u svojim kritičkim refleksijama. Na pragu realne mogućnosti uništenja života na planeti zemlji, spis Ka vječnom miru, treba razumijevati ne samo kao utopijsku viziju, već uputstvo za izlazak iz duboke krize koju živimo o kojoj treba ozbiljno razmišljati.