Prije čitavih četiri stotine ljeta, 22. juna 1624. godine, flota berberskih gusara sa sjevera Afrike uplovila je u zaliv Boke. Po svoj prilici, došli su s planom da napadnu Perast, prosperitetan grad na samoj granici Mletačke republike i Osmanskog carstva. Praktično nebranjen, jer su muškarci sposobni za borbu bili daleko na otvorenom moru, grad je pregažen. Domovi su opljačkani i spaljeni, a žene, djeca i stari odvedeni u roblje.
Činilo se da tu više ne može biti života. Ipak, prevladali su prkos i nada da se izgubljeno može povratiti. Mještanima je stigla pomoć iz bratskih gradova sa Jadrana i iz unutrašnjosti, uz poruku da ne odlaze, “jer na drugome mjestu, koje ne bi bilo Perast, vi ne biste bili Peraštani, i s imenom bi se izgubio ujedno i spomen i čast odličnih djela i junaštva vaših pređa i vas samih. Što vas drži kod drugoga naroda u cijeni i dobru glasu, a kod nas vas čini mnogo zaslužne i drage”, kako navodi Frano Visković u knjizi Storia di Perasto.
Zahvaljujući toj uspješnoj obnovi, danas je Perast živ grad - i spreman da obilježi 400. godišnjicu Velike pohare. Program obilježavanja Velike pohare Perasta, koji se održava uz podršku Turističke organizacije Kotor, Mjesne zajednice Perast, Pomorskog muzeja u Kotoru, Kotorske biskupije, Opštine Kotor, Fondacije za otvoreno društvo i brojnih drugih lokalnih aktera, a u organizaciji Međunarodnog festivala KotorArt i SHARE fondacije, podrazumijeva umjetnički program 22. juna na pjaci Gospe od Karmena, dok je narednog dana planirana naučna konferencija na temu Boka kotorska na rubu propasti: 1624-2024. godine. Programom su obuhvaćene svečane procesije i umjetnički performansi, naučna izlaganja i đačke priče, a u pomoć će priskočiti i vještačka inteligencija, pomoću koje se, putem baroknih portreta, oživljavaju žitelji Perasta i žrtve pohare. Svijest da slavnu prošlost ne čine samo borbe prsa u prsa, već ponosno istrajavanje, poslužiće i za razgovor o nekim savremenim bitkama koje se sada čine unaprijed izgubljenim.
Ključni inspirator obilježavanja Velike pohare je Đorđe Krivokapić, i sam pomorac bokeljskog porijekla, istoričar-entuzijasta i profesor na beogradskom Fakultetu organizacionih nauka. Krivokapić vidi neke alarmantne paralele između savremenog Perasta i onog poharanog prije 400 godina: “Ekspanzija turističke privrede, prekomjerna eksploatacija prirodne i kulturne baštine, preopterećenost infrastrukture, to su samo neki od izazova koji su Perast doveli na istorijski maksimum po broju dnevnih izletnika i ugostiteljskih objekata - i istorijski minimum po broju stanovnika”.
No, vratimo se za početak - gusarima. Ko su bili, odakle su regrutovani i kako su stigli do Boke?
U srednjem vijeku, kad nastaju i prva svjedočanstva o gusarima, to su uglavnom ljudi sa perifernih područja, dakle van direktne kontrole centralne vlasti pojedinih država. Posredno, međutim, nije bila rijetkost da država ima korist od gusarenja, a da istovremeno ne snosi neposrednu odgovornost. Za sjevernoafričke gusare iz tog doba se zna da su imali veze sa Osmanskim carstvom, koje ih je koristilo za pritisak na teritorije nad kojima nije imalo kontrolu.
Uspon Osmanskog carstva podstiče širenje na zapad, dok pojedine gusarske grupe, predvođene braćom Barbarosa, stižu u ove krajeve i pretvaraju ih u gusarska kraljevstva. Vremenom, ovdje stižu i različiti slobodnjaci iz Evrope, hrišćani koji mijenjaju vjeru u težnji za slobodnim životom i prilikom da zarade velike novce, oslobođeni stega feudalnog sistema koji je na snazi širom Evrope. Među gusarskim regrutima ponekad srijećemo i porobljene stanovnike sa svih strana svijeta, koji će svoja znanja i vještine trampiti za piratski šešir.
Kako se živjelo u Boki uoči pohare?
U 17. vijeku, Boka kotorska je podijeljena na specifičan način. Unutrašnji dio zaliva, od Veriga prema Kotoru, pripada Mletačkoj republici, kao i dio Luštice, dok ostatak zaliva, uključujući Herceg Novi i Grbalj, pripadaju Osmanskom carstvu. Ljudi koji žive u Boki većinom govore isti jezik, ali mogu biti različitih vjera i imaju različite suverene. Mletački dio Boke je udaljena periferija, ali veoma važna na trgovačkom putu od Venecije ka Levantu, sa visokim nivoom autonomije. Stanovništvo u Kotoru, Perastu, Prčnju i Dobroti je načelno lojalno Mlecima, koji ga pomažu i finansijski i raznim privilegijama.
Istovremeno, stanovništvo Boke, naročito Peraštani, koriste udaljenost od centralne vlasti za razne poslove koji nisu uvijek u skladu sa pravilima Mletačke republike. I sami se javljaju kao gusari, često krijumčare, napadaju turske teritorije, a ponekad i dubrovačke brodove. Budući da žive između mora i planina, Bokelji su i vrlo važna karika na tadašnjem tržištu - izbor robe sa kopna im je sužen, ali tu ima ribe sa Skadarskog jezera, suvih krapova, škombri, ukljeva, drvne građe, meda, maslinovog ulja, pa i nešto vina. Iz Italije nose žitarice po čitavom Jadranu. Uz trgovinu, osnovna ekonomska djelatnost je brodogradnja.
Po čemu je Perast specifičan u tim geografskim okolnostima?
Kad živite u gradu iz kog pogled pretežno puca na turske teritorije, dok je more u zalivu podijeljeno između dvije sile, to je stvarno život između mača i pera. Peraštanin, kao i svaki Bokelj sa mletačke teritorije, mora biti prije svega pomorac. Međutim, da bi njegov brod mogao da isplovi iz zaliva, mora biti spreman na napade turskih presretača, ulcinjskih ili sjevernoafričkih pirata. Dakle, on mora biti ratnik. Istovremeno, on je trgovac, pa mora znati i matematiku i ekonomiju. S druge strane, ekonomski prosperitet u Perastu zaslužan je za razvoj književnosti i likovne umjetnosti. To je svakodnevica Peraštanina, ravnoteža između nužnosti da se brani i vještine da doprinese kulturnom bogatstvu svog grada.
Danas nam je od sjećanja na ta vremena ostala uglavnom romantizovana slika gusara kao hrabrih odmetnika od “sistema” koji piju rum i nose papagaja na ramenu. Kako je pohara Perasta uticala na sam grad i kakvu su budućnost pokrenuli njegovi obnovitelji?
Kratkoročne posljedice pohare su svakako katastrofalne. Grad je opljačkan do temelja. Cjelokupna ekonomska vrijednost nestaje. Pirati su odnijeli sve što su mogli da ponesu - zlato, umjetnine, namještaj - a ostalo su spalili. Istorijski dokumenti kažu da su sa sobom u Afriku odveli 450 Peraštana. Mnogi stanovnici su izgubili život tokom napada.
Sticajem okolnosti, međutim, sačuvana je ekonomska baza - brodovi i pomorci. Zahvaljujući tome, dugoročno, posljedice pohare nisu bile nepopravljive. Iako je cijena otkupa porobljenih mještana i obnove grada bila ogromna, Peraštani brzo uspijevaju da pokrenu ekonomsku aktivnost. Tokom 17. vijeka dolazi do obnove Perasta, što mu omogućava da odigra izuzetno značajnu ulogu, najpre sredinom tog vijeka tokom Kandijskog rata, a zatim kada Venecija, predvođena peraškim trupama, osvaja Herceg Novi i zauvijek izbacuje Osmanlije iz Boke kotorske.
Da se vratimo savremenicima. Prizor mega-kruzera u zalivu danas izaziva jezu kakvu su mogli osjetiti mještani Perasta kada su ugledali piratske galije, znajući šta ih čeka. Iz samo jednog takvog broda na obalu izađe dvostruko više ljudi nego što je bilo pljačkaša u Perastu 1624. Kako izgleda život u turističkom gradu, koji se ne vidi na razglednicama?
Turistička sezona savremenim Peraštanima donosi značajne koristi, grad je življi, turisti dolaze sa svih strana svijeta i zarada je dobra. Međutim, broj stanovnika Perasta nezadrživo opada, dok raste broj turista, restorana, mini-hotela i apartmana za iznajmljivanje. To podiže cijenu svakodnevnog života, ali ne i njegov kvalitet. Čini se da se grad transformiše u jedan veliki hotel, podređen turistima i njihovim potrebama.
Dok se stanovnici Perasta iseljavaju, trenutak je za još jedan poziv da ne odlaze - da se ne izgubi “ujedno i spomen i čast odličnih djela i junaštva vaših pređa i vas samih”.
Uspavanost primorskih turističkih gradova van sezone zajedničko je mnogim jadranskim destinacijama. Zimi zaista nekome mogu izgledati kao da su poharani. Ima li rješenja?
Nije lako naći rješenje kako Perastu vratiti građane, kako mu obnoviti urbano tkivo i ponovo ga usmjeriti na puteve stare slave. U situaciji kada su nepokretnosti toliko skupe da običnim ljudima ne može ni pasti na pamet da ih kupe i dosele se u ovaj grad, moramo tražiti alternativna rješenja. Istina je da postoji čitav niz palata, i to onih najljepših, koje su u vlasništvu opštine i zahtevaju temeljnu obnovu. Nije potpuno izvjesno kako će one biti valorizovane u budućnosti, no Opština Kotor pokazuje interesovanje da podrži inicijative stručnih timova i pojedinaca koje dugoročno i u javnom interesu tretiraju ovu temu.
Umjesto da budu prodati ili iznajmljeni kompanijama koje će ih transformisati u nove smještajne kapacitete i ugostiteljske objekte, ovdje bi se mogla, uz pomoć partnera širom svijeta - iz Evropske unije, Amerike, pa i Kine - pokrenuti izgradnja jedinstvenog obrazovnog i istraživačkog centra. Takav jedan centar bi se bavio svim onim izazovima s kojima se Perast, Boka kotorska, Crna Gora, ali i čitav Jadran i Mediteran danas suočavaju: klimatskim promjenama, uticajem tehnologije na društvo i očuvanjem kulturne baštine.
Bonus video:
