Ekonomska politika hiperrazvoja globalne moći, mobiliše kulturu, razlike, identitete, plasirajući ih kao proizvod na hibridni horizont na kojem se uvijek već uprizoruju grandiozni, spektakularni događaji, kao ono što je samo i tek dodatak, ili, dio kojim se obilno poslužuje ideologija, s jedne strane, dakle, liberalno-demokratski sistem, permisivno postmoderno društvo orgije sloboda i viška užitka, s druge: religiozni fundamentalizam, sveto učenje, tvrda tradicija i kruti konzervatizam, prejaki patrijahat, plus političko perfidno eksploatisanje simbola u svrhu narodne hegemonizacije. Ako Zapad strepi za svoje slobode, Istok čuva svoje kanone, kultura je, dakle, ne ono što nas spaja u multikulturalnom modelu suživota i svjesne simbioze, nego ono što nas nadublje dijeli.
Njemački sociolog Dieter Snenghass, ukazuje na postojanje pored vidljivih periferija, na one “marginalizovane podperiferije”, i samo je medijsko-manipulativni narativ istoka i zapada kako se intervencijama u te neplodne nedođije, nastoji omogućiti ljudima elementarni uslovi za život, što je, zaista, bezočna laž. “Mi nemamo drugu zemlju” (film koji je ove godine s razlogom od strane publike nagrađen na Berlinskom festivalu, i koji je otvorio Podgorički Underhill fest), na dramatičan način prikazuje ono čemu su podperiferije izložene kad ih počne “pomagati” hegemonijska moć, ta mašinerija za eksploataciju koja u svemu vidi/prepoznaje resurs, i ako nešto budi tračak nade, onda je to više nego uspjela režiserska saradnja između izrealsko palestinskih filmskih stvaralaca - Basel Adra, Hamdan Ballal, Yuval Abraham i Rachel Szor. To objašnjava sljedeće: kultura može biti veoma uspješna i veličanstvena multikulturalnost, interkulturalnost sve dok se ne umiješa politika, ideologija jedne od imperija, međutim, čim se to dogodi, upravo se tu potom vrši najpogubniji uticaj koji potom prouzrokuje mnogo zla i smrti.
Umreženo društvo moglo bi biti kakva takva nada da će doći do preplitanja kultura, što se, pak, tiče - manjina koje su uvijek pregalačke, tu se, zaista, događaju konekcije i povezivanja, zajednički projekti, sama činjenica da je pomenuti film od strane publike nagrađen na festivalu u Berlinu, govori o pojavi sve dubljeg rascjepa njemačkog društva i tamošnje aktuelne vlasti, zar taj gest, dakle, ne ide u sasvim i potpuno kontra smjeru od onoga kojeg predvodi Netanjahu, ali mu se, kao što vidimo, ni najmanje ne protivi Šolc, štaviše: pošto je na otvaranju Frankfurtskog Sajma knjiga Žižek prošao onako, kako, zbilja, treba da danas prolazi - filozof svjestan svoje uloge, vidjeli smo šta se zbilo sa J. Varufakisom, koji se više ne može ni preko zooma uključiti u neku od debata u Njemačkoj.
Javljaju se reakcije koje su u pravom smislu antihegemonijske, odupiru se globalnoj moći, hibridni sastavi unutar nacionalnih kultura identiteta, usprotivljeni onome što će filozof dekonstruktivizma Milorad Belančić prepoznati i nazvati - “Mi pa mi”. Stvar je vrlo jednostavna, tako da, kultura koja nema kapacitet da se preliva u multikulturalni duh, jeste jedan posve - nekomotni identitet, naklonjen izolacionizmu koji vodi sopstvenoj ivici. Razumije se, jedna takva artikulacija kroz kulturu protiv akumulacije moći, mora moći biti dobro promišljena i strategijski navođena, jer ona jeste i ostaje subverzivna, uvijek već manjinska (treba reći: na strani sam sopstvene manjine), međutim, to je sasvim sporedna stvar, publika u Njemačkoj p(r)oziva ostatak Evrope da promisli sledeće: da, mi nemamo drugu Evropu. Ta Evropa je podjednako svih nas ili je, u suprotnom, muzej i rad uvezanih, više nego živih i progresivnih banaka, kroz koje cirkuliše kapital u sjenci moći koja se nevidljivo uzdiže nad svime.
Kao što postoje “vladajuće ideologije” (Rolan Bart ovo prepoznaje kao pleonazam, jer čime je u igri ideologija ona može biti samo vladajuća), ništa manje slušamo i - vladajući, autoritativni, zvanični politički diskurs, tako da njegovu destabilizaciju možemo prouzrokovati samo - hibridnim glasom, mnoštvom bez mjesta, fluidnošću bez fiksnog identiteta. Šta, dakle, može kao opozit stajati ideologiji, konceptu zavičajnosti, prvosti, oboru i ognjištu, ako ne - raskorijenjenost, neuhvatljivost, neizbrojivost mene samog koji se opirem samome sebi? Nije li tu, kao i drugdje uostalom, od najveće pomoći uvijek poezija, naduzvišeni Šekspir, pjesnik: “Ime dajući i određeno mesto boraviša vazdušnom ničem.” (Ovdje se mora povući potez i izložiti figura koja će ostati nezaštićena, pošto prepoznamo da je - kultura (udvornička, salonska, elitna) najveći neprijatelj umjetnosti!)
Poput obezdomljenog, lutalačkog, iz sebe vazda ka preospoljenoj globalizaciji moći zapućenog kapitalizma, isto tako i mi, samo stalnom simbiozom, otporima korjenu, malim i velikim sabotažama, uvijek greškama, da, dobrim greškama, možemo se suprostaviti ovoj - tendenciji protiv transcendencije, ovom životu u konstantnom rivalstvu i suparništvu, i pored svih naših, naprosto, nebuloznih napora, Drugi uvijek ostaje nedokučiv, neprevodiv, ono što u njemu ne da se orobiti I oročiti, i zato su Malarmeovi stihovi, ukoliko ih na pravi način u sadašnjem kontekstu u kojem se obrela Evropa dokučimo, ono što nas može povesti kroz tamu savremenosti, budući da je u pitanju iskonska slika, koju je genije poezija prenio riječima: “Lažni dom/odjednom/isparen u magle/koji postavi/jednu granicu beskraju/.
Tim više, intelektualac je pozvan da se drži distinkcije - zemlja - dom, budući da je dom ono što kolonizuje zemlju, osvaja je, obilježava i pretvara u posjed koji je odmah već neprijateljski nastrojen spram Drugog, sadašnji tehnomilitarizovani i super organizovani ratovi za teritoriju, prepoznaju zemlju kao kapitalistički resurs, kao ne dom, nego ono što je Njemački sociolog nazvao - marginalizovanom podperiferijom, odakle se crpi nafta ili voda, šuma, vrlo rijetko kultura, jer ona - opstaje i komunicira u prevodu, kao što je djelo moguće samo u “smrti autora”, “subjekt kao izraslina” (Lakan) nesvjesnog, zato ga je nemoguće uokviriti, smjestiti ni u njemu samom, izuzev ako se to ne čini ideološkim, vještačkim zahvatom, Istorijom koja je tekstualni konstrukt nastao opet na tekstu, dakle, intertekstualnost, i sva se bitka vodi oko toga ko će ga, na kraju, interpretirati i potpisati.
Važno nam je, čak ćemo reći i presudno bitno, prepoznati podvig publike u Berlinu, ništa manje proteste u Tel Avivu na kojima u performansu (da, simboličko uzvraća udarac), mladi svijet leži kao budući leš, i tako šalje najsnažniju poruku vladi da, ubijajući Palestinsku nejač, ne oslobađa Izraelske taoce. U tom kontekstu, Podgorica je sinoć na otvaranju Uderhill festivala izvela ništa manje jedan zadivljujući - politički čin, ali protiv - politizacije umjetnosti, naprosto, dokumentarni filmski projekat, kojeg je napravio kolektiv izraelskih i palestinskih stvaralaca, nazvan “Mi nemamo drugu zemlju”, vraća nadu da je ljudska dimenzija u svim vremenima pristuna i humanistički produktivna, jer, zaista, Delez ima pravo kad kaže da se - umjetnost opire smrti. Ukoliko je sagledamo na taj način, tim prije što drugi i ne postoji, onda ćemo shvatiti gdje je i šta stvarni kapital, dakle, na čijoj strani, to što se moć olako odriče manjine, ne znači da ona nije mnogo u svakom smislu bitnija od nekakve fantomske većine, mase koja je proizvod manipulacije, ideološke indoktrinacije, politike koja nestaje u ekonomiji koja se daje tržištu, dakle, globalnoj moći koju predvodi krvavi kapital, do kojeg vidimo u ovom dokumentarnom projektu kako se sve dolazi.
Bonus video:
