Piše: Slobodan Vuković
Kada je Crna Gora 1880. dobila Ulcinj, novinar i pjesnik Simo Popović, postavljen je za oblasnog upravitelja Bara i Ulcinja. Prethodno, 1871. godine, knjaz Nikola pozvao je u Crnu Goru Sima Popovića i povjerio mu uređivanje prvog crnogorskog lista, “Crnogorac”; tako je krenula crnogorska žurnalistika. Poslije prestanka izlaženja “Crnogorca”, Simo Popović uređuje “Glas Crnogorca” koji je počeo izlaziti 1873. godine. Popović je, kako naglašavaju teoretičari žurnalizma, bio urednik i nedjeljnika “Crnogorka”, prvog crnogorskog književnog časopisa, koji je, pod motom “Prilog Crnogorcu za zabavu, književnost i nauku”, izlazio od 10. jula 1871. godine. Naravno, za pokretanje svih ovih listova saglasnost je dao knjaz Nikola. U “Crnogorki” je i sarađivao.
Znao je dobro knjaz/kralj Nikola, pariški đak, što je novinarstvo, pa je doveo vrsnog intelektualca Popovića koji je u Crnoj Gori radio punih četrdeset godina, a od 1895. do 1903. bio i crnogorski ministar prosvjete i crkvenih pitanja, sekretar knjaza Nikole. Umro je u Ulcinju 1921. godine.
Simo Popović je utemeljivač crnogorskog žurnalizma.
Rođen je u Srijemu, 19. avgusta 1846. Gimnaziju učio u Vinkovcima i Sremskim Karlovcima; Licej pohađao u Beogradu. Početkom 1866. postao je član uredništva lista “Zastava” u Novom Sadu. Ljevičarski orijentisan, Simo Popović je oštro kritikovao namjesnički režim u Srbiji. Nakon ubistva kneza Mihaila 1868. godine, beogradska policija mu je zabranila da dolazi u Beograd...
...Ljeska se more na ulcinjskoj Gradskoj plaži, prepunoj kupača; veselo odzvanjaju dječji glasovi. Uz šetalište Pristan, neveliki park, s nekoliko bijelih mermernih skulptura; dječije igralište i bista Nikole Đakonovića, (1911-1968), rođenog Ulcinjanina, istaknutog crnogorskog revolucionara. Đakonović je pred Drugi svjetski rat završio Pravni fakultet. Godine 1940. stanovao je je u Podgorici, u Ulici vučedolskoj, broj pet. Petog avgusta 1940. došao je kod Đakonovića elegantno odjeven čovjek, inženjer Slavko Babić, na kratak sastanak. Bio je to, u stvari, Tito; zatim je s Blažom Jovanovićem i njegovom suprugom Lidijom nastavio za Žabljak gdje će u Barama Žugića prisustvovati Osmoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju.
I danas, u podgoričkoj Ulici vučedolskoj, postoji kuća u kojoj je stanovao Ulcinjanin Nikola Đakonović. Na njoj je spomen-ploča koja podsjeća da je tu kratko boravio Tito, pod konspirativnim imenom inž. Slavko Babić.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata, Nikola Đakonović je bio ministar i potpredsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Crne Gore; zatim i predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore... Ćerka mu, Bojana, bila odlična novinarka “Pobjede”.
Ulcinj, tradicionalno, ima vrsnih novinara; tu su Ibrahim Berjaši, Suzana Mujić, Mustafa Canka... Nezaboravni Aleksandar Aco Janinović, izdanak čestite ulcinjske porodice; sjajan novinar i dobar čovjek; to ide jedno s drugim. Pamte se Janinovićeve vrhunske reportaže o Ulcinju, gradu u kome se ogledala multietnička, građanska Crna Gora.
Stari je Ulcinj grad; jedno od najvažnijih turističkih mjesta na Crnogorskom primorju. Čuvene su ulcinjske pješčane plaže; razvijalo se maslinarstvo i ribarstvo. Postojala je i solana, najveća u nekadašnjoj Jugoslaviji. A pažnju turista posebno privlači Stari ulcinjski grad.
...I dok junskog popodneva sunce tinja iznad Starog grada, sjetih se akademika dr Pavla Mijovića (1914-1996), istoričara umjetnosti, publiciste, revnosnog istraživača ulcinjske prošlosti, prvog upravnika novoosnovanog Muzeja Ulcinja, dekana Kulturološkog fakulteta na Cetinju...
Od prve svoje istorijsko-umjetničke knjige “Bokokotorska slikarska škola XVII-XIX vijeka” koja je štampana 1960. godine, do tek izašle “Tragom drevnih kultura Crne Gore”, polazilo je Pavlu Mijoviću za rukom da svoja naučna i s njima u vezi kulturna interesovanja usmjeri ka tlu Crne Gore, prebogate svim ostacima civilizacije.
Sad se, reče mi, malo više javno iskazuje, što je posljedica prijeđenog puta.
- Mislim da mi je bila dužnost da prihvatim ulogu prvog upravnika Muzeja Ulcinja. Osim toga, osjećam veliko lično zadovoljstvo što ću nakon mnogogodišnjih istraživanja u Ulcinju izgleda doživjeti ono što je ljudima moje struke krajnji cilj, da naučna i arheološko-umjetnička otkrića, stave u službu svoga naroda - kazao mi je davne 1970. godine Pavle Mijović.
- Velikii kompleks ulcinjskog Starog grada, njegova najmanje dvije i po hiljade godina stara citadela sa ilirskim, grčkim, rimskim, vizantijskim, zetskim, albanskim, venecijanskim i turskim istorijskim i profanim građevinama i predmetima, pretvoren je u jedinstveni muzej, više pod otvorenim nebom nego pod krovom. Zahvaljujući naporima svjesnih i naprednih Ulcinjana i mukotrpnim radom istraživača, ovo kulturno prvijenče crnogorskog najjužnijeg primorskog grada, sa svojom stalnom muzejskom postavkom, predavanjima, izložbama, koncertima i sl. postaće, nadam se, neugasivo prosvjetno i vaspitno žarište, na kojemu će se omladina, oni koji su željni znanja, svi Ulcinjani i njihovi mnogobrojnu gosti, trajno grijati.
Reći će mi Pavle da se u našoj baštini kulture navrežilo mnogo troskota, ne manje štetnog od onog što kao parazitska biljka raste na njivama posijanim žitom.
- Ljudski soj tog troskota u baštinu naše kulture unosi svoj neiživljeni primitivizam, stravičan nagon uništavanja svega onog čemu sijač nije dorastao u zapanjujuću “hrabrost” da bude u ulozi sveznajućeg i jedinog sudije u svim pitanjima kulturnog stvaranja - veli Pavle Mijović.
- Krajnje je vrijeme da se na tu pojavu ukaže. Pri tom želim da ukažem da krivci za počinjena bezumlja nad kulturom nijesu ni za mene, kako je rekao veliki marksistički teoretičar Plehanov, ove ili one ličnosti, nego njihova izopačena shvatanja, njihova “shvatanja” istorije i kulture...
Pavle Mijović je rođen 21. juna 1914. u crmničkom selu Brijege. Završio je Filozofski fakultet, grupa istorija umjetnosti, u Beogradu. Doktorirao iz oblasti istorijskih nauka. Bio ratni dopisnik “Borbe” i urednik Tanjuga; ataše za štampu u Ambasadi FNRJ u Moskvi, zatim savjetnik za štampu i kulturu u Ambasadi FNRJ u Stokholmu.
Rekao mi je da je gotovo čitav život posvetio borbi za slobodu od ugnjetavanja svake vrste.
U dane kada smo vodili razgovor, Pavle Mijović se povukao iz Redakcije za Istoriju Crne Gore. O svojoj ostavci obavijestio je članove Redakcije i Izvršno vijeće Crne Gore koje ga je imenovalo na tu funkciju.
- Kriza je stvorena već istog dana kada je 30. decembra 1961. formirana Redakcija. Ondašnje najviše crnogorsko rukovodstvo uvrstilo je u sastav Redakcije, koja je okupila najvrsnije istoričare Crne Gore - i dva nestručnjaka, tj. neistoričara. Trebalo je da to po nečijem shvatanju bude garancija da će naučni radnici kojima je bio povjeren tako delikatan i specifičan posao, kao što je spremanje velikog mnogotomnog naučnog djela o prošlosti Crne Gore, biti “na liniji”. U međuvremenu država i partija su se odrekle takve uloge u nauci i umjetnosti, ali se te i druge duboke promjene u našem društvu za ovih proteklih devet godina Redakcije nijesu ni najmanje kosnule - jetko konstatuje Pavle Mijović.
- Mimo ijedne ustanove u zemlji, ona je ostala po strani zakonom o naučnom radu i samoupravljanju koji stručnost, izbornost i reizbornost i sopstveni samoupravni mehanizam podrazumijevaju kao neizostavne obaveze. Nije zato čudo što su od četrnaest članova Redakcije za istoriju Crne Gore, koje je imenovalo Izvršno vijeće, osam njih dali ostavke. Nikola Đakonović je u međuvremenu umro, ali je više puta nudio ostavku na članstvo u Redakciji...
Ulcinjani su onomad burno proslavili ulazak svog “Otranta” u Prvu crnogorsku fudbalsku ligu. Usijalo se ulcinjsko nebo od vatrometa; automobilske sirene zavijale do kasno u noć. Čestitke “Otrantu” za prvi ulazak u Prvu ligu, u nadi da neće igrati “samo jedno ljeto”. Bio sam vaktile desetak godina u upravi Fudbalskog kluba “Budućnost”; sada ću simpatisati i “Otrant”. Lijepo ime; asocira na daleka putovanja, koja vazda protiču niz Otrant... A ja sam odavno veliki putnik.
Povrvili mnogobrojni turisti; zatrpavaju se na Maloj plaži (Gradskoj plaži), čuvenim ulcinjskim ljekovitim pijeskom. Mnogi se radoznalo penju da vide hiljadugodišnju Citadelu, zidine Starog grada, Balšića kulu... Pažnju privlače i stare džamije, posebno Pašina, s hamamom, sagrađena 1719. zatim Nemezdah iz 1728. godine, Meraja, podignuta 1779.
Uskom, strmom ulicom koja vodi do Gradske plaže, načičkanom brojnim dućanima punim suvenira i rekvizita za plažu, slivaju se kolone automobila, gotovo da vas dotaknu ako idete pješice. Ali, Ulcinjani su pažljivi, duhoviti, i kroz prozor automobila rado popričaju s gostima, turistima, pitajući ih uz put da li su osigurani...
- Nijesam osigurana - reče osmjehujući se starija gospođa. - Ali ćeš odgovarati ka’ da sam mlada i zdrava...
Radnici užurbano iscrtavaju bijele trake na pješačkim prelazima, odavno izblijeđele od vremena.
A na Pristanu, u malenoj pekarnici “Kallaba’s” (Cafe and Bake), poslije naporne šetnje i dugotrajnog razgledanja Starog grada, možete popiti odličan kapućino, uz besplatnu čašu soka od borovnice...
Bonus video:
