Na spomen riječi “most”, mnoštvo je različitih asocijacija i simbolika. Za slikara Pera Nikčevića, koji je odrastao pored Carevog mosta u Nikšiću, taj je posebno važan, isticao je više puta u razgovoru za Vijesti i druge medije. A tu su i mostovi Pariza koji su mu omogućili da prevaziđe stereotipne, nametnute, ali i sopstvene granice.
“Volio bih kada bih mogao da izgradim jedan most od Pariza do Crne Gore”, kazao je Nikčević Vijestima jednom prilikom, a sada dodao:
“Ne bih volio da se zaboravi da sam i ja, ipak, izgradio neki most, prvenstveno onaj između ambicija i ljudske otuđenosti”, istakao je umjetnik i dodao da su tu i diplomatski mostovi, pa tako i oni između Crne Gore i Evrope o kojima govori...
Najvažniji su, kaže Nikčević u razgovoru za Vijesti, mostovi među ljudima, ali i u umjetnosti i u sjećanjima... Jedan od najprepoznatljivijih mostova na crnogorskoj umjetničkoj sceni je galerija “Most” osnivača i vlasnika Branka Kovačevića koja je ove godine proslavila tri decenije postojanja. Tim povodom, Nikčević je u svom prepoznatljivom maniru oslikao spoljašnje zidove galerije, ali i one unutrašnje...
“Branko Kovačević, koji vodi galeriju ‘Most’ već 30 godina i zaljubljenik je u (likovnu) umjetnost, pričao mi je da je 1976. godine boravio u Parizu... Iste godine sam ja došao u Pariz, a on ubrzo i otišao. Okolnosti su bile takve da je on napustio Pariz, iz njemu poznatih razloga, ali je ostalo iskustvo, sjećanje, pa možda i nostalgija. Razgovarajući sa njim o tome, predložio sam da za 30 godina galerije ‘Most’ ja u taj njegov prostor galerije donesem mostove Pariza... Ali i neke žene. (smijeh) Žene sam naslikao na spoljašnjim zidovima Galerije, a unutra su mostovi”, priča Nikčević na početku.
On dalje objašnjava da je prisustvo umjetnosti u javnom prostoru, koja je kao takva bliska i nenamjernim uživaocima, posebno značajno.
“U tome je, ja mislim, i poenta, ali i zanimljivost. Lijepo je da baš ti, slučajni, nenamjerni posmatrači, ljudi u prolazu, dožive nešto umjetničko, nešto intimno. Smatram da je umjetnost intima, a takav je i moj način na koji sam prišao i ovome i umjetnosti uopšte... To je zapravo neko dodirivanje moje intime i most do intime drugih ljudi. Vidjećemo koliko je to premošćeno, ali svakako bi trebalo da se može premostiti... Ljudi ne treba da se stide svoje intime, emocija, težnji, golotinje. To su sve mostovi. Ljudi ne bi bili ljudi, a ne bi ni postojali, da nema mosta ka samome sebi, ali i ka drugome, od Adama i Eve do danas. To je estetski, emotivni most, ne mora ni da bude fizički”, navodi Nikčević.
Nastavlja se priča o filozofskoj dubini i snažnoj simbolici mostova...
“Ja bih uvijek i najprije izdvojio značaj mostova između ljudi, ti su najbitniji. Tu je i Carev most koji je za mene veoma važan, kao i galerija koja nosi naziv ‘Most’ i traje duže od 30 godina, a u čijoj blizini je Vezirov most, na različite načine važan za ljude u Podgorici. Moram priznati da nijesam bio mnogo u toku sa galerijom i njenim radom dok u njoj nijesam prvi put izložio svoje crteže. Prvi put sam se predstavio u ovoj galeriji izložbom ‘Žena i knjiga’, kada je i napravljen prvi naš intervju”, prisjetio se Nikčević.
To je možda bio i period koji će se ispostaviti kao ključan za sve veće prisustvo ovog umjetnika u rodnoj Crnoj Gori iz koje se još kao mladić otisnuo u svijet, u svijet umjetnosti i grad svjetlosti. Od tada, svaki povratak i boravak ovdje za Nikčevića je posebno iskustvo i inspiracija, a galerija “Most” ga je lako šarmirala, posebno zbog toga što je prva i i dalje jedna od rijetkih privatnih u državi...
“Posebno mi je interesantno to što u Crnoj Gori postoji mnogo institucionalnih, državnih galerija, dok je recimo u Francuskoj najveći broj privatnih galerija koje su renomirane i na boljem glasu u odnosu na državne. Mislim da u Crnoj Gori postoji veća potreba za privatnim galerijama, što je davno još prepoznao Branko Kovaćević i postavio temelje tome. Takođe, kada su privatne galerije u pitanju, posebno je bitno da komercijalni motiv nije jedini ili dominantan. Slušajući o galeriji ‘Most’ i Branku Kovačeviću, zaključujem da on nikada nije bio u tom iskušenju da skrene s puta umjetnosti ka komercijalizaciji. Kod njega je posebno istaknut domen kulture, onaj domen kreativnog tipa, a ne komercijalnog. Zato što je tako, zato sam i prihvatio da tu izlažem. Sve u svemu, što se tiče galerije ‘Most’, volio bih da još više zaživi i da opstane”, ističe Nikčević.
On dodaje da je sve neizvjesno, pa tako i umjetničko djelo, izložbe, galerije, planovi i život...
“Ne znam mnogo za dalje. Linije su kao note muzike, pa hajde onda ti nasluti kakve će dalje da budu. Takva su i platna, papir, pa i zidovi galerija. To je za mene neka pećina. Šta će dalje biti, vidjećemo. Ja sam uvijek u putovanju, ali i povratku”, poručuje on.
Iako nema dugoročnih planova, uvijek su u mislima i nova predstavljanja.
“Pored Pariza u Francuskoj, prisutan sam i na likovnoj sceni u Holandiji, tamo imam kćerku i unuka koji vodi računa o mojim djelima. U toku je priprema moje izložbe u Holandiji, zato uskoro idem tamo. Ne želim ponovo da napustim Crnu Goru na duže vrijeme, teško je to. Obećao da ću kod Carevog mosta otvoriti jedan atelje, a drugi u Dobroti. Slikarstvo i vajarstvo pod crnogorskim nebom. S obzirom na sve to, ja ostajem Evropljanin, ukoliko ne bude svjetskog rata, a nadam se da neće”, priča Nikčević.
Dok se vizija o ateljeima oblikuje, nameće se pitanje konotacije i položaja Crne Gore u Evropi...
“Crna Gora je i zvanično i voljno Evropa, a nadam se da je tako i po pitanju kulture. Evropska unija je, pak, nešto drugo, ali Crna Gora je i njoj uvijek težila iako je oduvijek nekako bila između Rusije i Evrope. Sa druge strani, Azijati kažu da je ovo sve poluostrvo Azije i da Evropa ne postoji. Dakle, sve zavisi u kom kontekstu govorimo. Ipak, jasno je da Crna Gora nije zapadna Evropa i mislim da ne bi ni trebalo da bude, već bi trebalo da sačuva svoju originalnost i autentičnost koja je negdje između otomanskog carstva i zapadne civilizacije”, ističe umjetnik.
Nikčević dalje konstatuje da je čovjek uvijek centar svog svijeta u kojem se ne nalazi zauvijek, već samo u trenutku. Zbog toga su dodatno važna i putovanja, ali i vraćanja, a ono što ga posebno raduje jeste poštovanje koje osjeća da ima u zemlji iz koje je potekao...
“Konačno sam svjestan da imam umjetničku ličnost do koje držim i koju ne želim da profanišem i bacim kao bisere pred svinje. Ta moja umjetnička ličnost je izvor buduće kreacije. Savjetujem i mladima da vode računa o tome... Znate, egoizam i egocentrizam nije isto. Mi moramo biti svjesni centra. Mi se krećemo, pomjeramo, mi smo centar našeg svijeta. Ja sam ovdje u centru u Crnoj Gori, a u Parizu je neki moj drugi centar, ali je to opet jedno biće. Oni ljudi koji se ne pomjeraju, toga nijesu svjesni. Oni se uspavaju. Znači treba se kretati, a u svemu sačuvati svoj identitet - identitet kompletne ličnosti. Iz ličnosti proizlazi i likovno, muzičko, literarno, naučno, sportsko, sve zavisi... Bez tog identiteta nema nekog izvora, ili on brzo presuši”, kaže Nikčević...
Bonus video:
