Sa željom da pronađe sličnosti koje spajaju ljude sa drugih strana granica, ili željezničkih stanica, francuski putopisac Žan Fransoa Galtu uputio se na putovanje čuvenom voznom linijom Beograd-Bar.
Sa svakim piskom lokomotive i polaskom voza, neočekivanim dešavanjima i autentičnim doživljajima, ta linija i danas nastavlja da ispisuje nova poglavlja romana, života, kako sebe same, tako i putnika raznih profila koji defiluju vozovima...
Pored toga što je i danas to jedno od najimpresivnijih inženjerskih postignuća na području regiona, voz na ovoj relaciji putnicima nudi spektakularne poglede na prirodne ljepote regije, zagarantovano je da ne može biti dosadno, ukoliko umijete da iskočite iz očekivanja i linearnih tokova života...
Galtu je u dvojezničnoj knjizi opisao svoje putovanje... “Putešestvija po zemlji koja više ne postoji”, prvi tom nazvan “Linija Beograg-Bar”, iz ugla putopisa donosi priču o našim prostorima, uz živopisne ilustracije Suzan Ajo, a u izdanju Izdavačke kuće “Sumatra” iz Srbije i u saradnji sa francuskom Izdavačkom kućom “Plan B”.
U razgovoru za “Vijesti”, Galtu prenosi svoje utiske, prisjeća se jedne posebne anegdote - čina gostoljubivosti, ljubaznosti i dobročinstva, sve to vezano za sendvič u vozu koji, tvrdi, nikada ne bi dobio u Francuskoj... Pored impresija sa puta, Galtu za “Vijesti” govori o Crnoj Gori, ali i o nekadašnjoj Jugoslaviji, iako nije, niti može biti emotivan prema toj zemlji, ali ne krije svoje mišljenje o raspadu opisujući ga kao ljubavni raskid koji se mogao izbjeći...
On ističe i da bi trebalo u ekonomskom, samim tim i na kulturnom polju, “ponovo uspostaviti neku zajedničku saradnju, jer je to i potreba”.
U nove putešestvije, pa tako i drugi tom knjige “Putešestvija po zemlji koja više ne postoji” Galtu i Ajo krenuće iz Herceg Novog...
“U drugom tomu ćemo se osvrnuti na neke stvari koje nijesmo rekli u prvom. Sasvim sigurno da će postojati spona između prvog i drugog dijela, ali kada će to biti, ne znam. Nadam se da ćemo to putovanje odraditi u proljeće 2025. Program predviđa Herceg Novi, Korčulu, Split, Šibenik, Mostar i Sarajevo, a vidjećemo gdje će nas put dalje odvesti”, najavio je Galtu.
U veoma specifičnom putopisu “Putešestvija po zemlji koja ne postoji”, šta biste rekli da čitaoci mogu pronaći, vidjeti i osjetiti?
Mislim da postoje dvije vrste čitalaca. Čitaoci koji su i sami putovali ovim vozom nekada, koji će vjerovatno naći neke lijepe uspomene na svoja putovanja, pejzaž, okolinu, društvo i ko zna šta još. Tu su i oni čitaoci koji nikada nijesu išli ovim vozom, a to je zapravo većina čitalaca u Francuskoj, rekao bih da možda 99 odsto njih nikada nisu išli ovim vozom. Oni, pak, putuju čitajući knjigu. To je jedno posebno putovanje uz knjigu, rukopis i slike. Ovo je, zato, i poseban projekat koji će učiniti da ljudi putuju i bez kretanja, a onda možda poželjeti i stvarno da se upuste u putešestvije. Književnost to pruža i omogućava vam da se čitajući napisano u isto vrijeme nalazite i na nekom drugom mjestu. Svakako, ova knjiga nije turistički vodič niti nešto slično. Ona je svojevrsna priča, odnosno zbirka kratkih priča koje na kraju i čine jedno putovanje.
Koji su Vaši najsnažniji ili najposebniji utisci sa tog putovanja od Beograda do Bara?
Moja najveća impresija je pejzaž, priroda, impresivni predjeli, ali i sendvič koji sam dobio u vozu. To je bilo zaista nešto posebno. Put traje otprilike 12 sati i vi ste 12 sati u vozu. Sendvič je vezan za jednu, nazovimo, anegdotu... Pitali sam tipa u vozu ima li nešto za jelo, a on je rekao da tog dana nema sendviča... Ipak, taj momak je bio toliko uslužan i ljubazan da je mobilnim telefonom pozvao svog prijatelja na sljedećoj stanici i rekao mu da nam napravi dva sendviča, da će on sići, preuzeti ih i donijeti nam ih. Mogu da kažem da je to bilo nesvakidašnje ljubazno, to je uspomena za čitav život. Znate, tako nešto vam se nikada ne bi dogodilo u Francuskoj, a vjerujem i da bi se teško takva situacija desila u bilo kojoj drugoj državi... To nikada ranije nijesmo doživjeli niti vidjeli. Jeste li išli nekada tim vozom?
Da, putovala sam tim vozom i zaista je svaki put interesantno i drugačije isksutvo. Čini mi se kao da nikada ne znate šta možete očekivati, a u zavisnosti od Vas samih, živopisno je i krajnje neobično, van realne svakodnevice...
Tako je, to je zaista posve drugačije iskustvo od bilo čega drugog. Ima mnogo stanica i samim tim i mnogo zaustavljanja, nikada ne znate ko će sljedeći i gdje ući, ko gdje ide, izlazi, zbog čega... Svemu tome posebnu čar pruža okolina koju posmatrate kroz prozor.
Moram konstatovati i da je naziv knjige veoma simboličan, a moj dojam je da budi i neku vrsta nostalgije i melanholije među određenom populacijom. Da li i sami osjećate taj nostalgični i emotivni prizvuk koji nosi ta čuvena linija koja je povezala brojne gradove?
Iskreno, ne. Kod mene ne postoji nikakva nostalgija, jer nijesam niti Jugosloven, niti Crnogorac, ni Srbin, Hrvat ili neko drugi, već sam samo stranac. Slažem se da prizvuk nostalgije postoji u naslovu u zavisnosti od toga ko čita, ali se uopšte ne radi o tome u knjizi, niti se evocira i oživljava Jugoslavija. Ljudi kod vas mogu da budu jugonostalgičari, ali ne i ja, jer nijesam lično iskusio Jugoslaviju. Ipak, pomalo znam šta se dešavalo na ovim prostorima. Doduše, nijesam živio tu, tako da ne mogu ništa da komentarišem. Svakako, rekao bih da je pomalo i tužno kada vidite da je nešto takvo uništeno, i to bez dobrih razloga. To je kao jedna ljubavna priča. Kao da se dvoje ljudi, koji su bili zajedno neko vrijeme, razdvojili iz određenih, njima znanih razloga, a onda se 15 godina kasnije ni ne sjećaju zašto su se razišli... Dakle, nije bilo pravog razloga. Možda ste se samo zasitili, ili umorili u nekom trenutku. Ja mislim da je tužno uništiti nešto što (može da) funkcioniše... Svakako, više volim evoluciju nego revoluciju.
Mislite da je Jugoslavija mogla da opstane/živi?
Moje gledište po tom pitanju sam već ranije iznio. Baš sam u intervjuu koji sam dao listu “Politika” u Beogradu rekao da osjećam i smatram da je to bilo moguće, da je bivša Jugoslavija možda mogla da postane nešto drugo i dobije novi oblik, a da se sve ne razbije i ne uništi, kao što se desilo.
Čitala sam taj intervju i moram zapaziti da ste iznijeli neka interesantna zapažanja na ideološkom i političkom nivou, ali i ideje čija bi realizacija bila veoma značajna na ekonomskom, turističkom, saobraćajnom polju. Prije svega, tu mislim na Vašu konstataciju da bi bilo dobro dobiti evropska sredstva za modernizaciju linije, odnosno pozvati investitore iz Evrope da ulože novac ili pruže podršku za rekonstrukciju.
Vraćajući se na taj intervju i na tu temu, vjerujem da poslije raspada, nazovimo sve to što se desilo raspadom, u nekim oblastima već postoje slični primjeri, kao, recimo, u kulturi. Tako ste na Sajmu knjiga u Podgorici imali mnoštvo urednika iz Crne Gore koji sarađuju sa srpskim urednicima i izdavačima, tako i sa Hrvatskim, kao i iz drugih djelova zemlje... Mislim da bi trebalo i u ekonomskom, samim tim još snažnije i na kulturnom polju, ponovo uspostaviti neku zajedničku saradnju, jer je to i potreba. Ne mislim da to treba raditi na način što bi se pokušala uspostaviti ista praksa koja je bila i ranije, jer je nemoguće napraviti isto kao što je tada bilo, već stremiti nečem novom, još boljem... Kada bi se pokušalo bazirati na ranijim dostignućima. Slična je i naša ideja prilikom stvaranja ove knjige - željeli smo da pokušamo da pronađemo ono što spaja ljude na toj liniji Beograd-Bar, a ne da govorimo o nečemu što ih razdvaja.
Pratili ste ratna dešavanja na području Jugoslavije 90-ih. Kako se sjećate tog vremena i događaja? Sa druge strane, kakva je Vaša percepcija zemalja bivše Jugoslavije danas?
To je veliko pitanje. Ne mogu reći da imam neko konkretno mišljenje o ratovima 90-ih. Ne u kontekstu da zauzimam stranu, već samo nemam neku refleksiju, neki jasan odraz toga. Iskreno, to je gubljenje i svega i potpuni raspad. A kada se dođe do te tačke, to znači da je u pitanju neuspjeh rata, osim ako ne postoji neki jasan cilj, kao što je oslobađanje, sve drugo je neuspjeh u međusobnom razumijevanju. Kako je uopšte moguće da ljudi koji decenijama žive zajedno, odjednom ne mogu da razgovaraju jedni sa drugima i počnu da se mrze, tek tako? Naravno, nekad je legitimno da mrzite svog komšiju zato što vam je učinio nešto jako loše. Svakako, morate krenuti dalje i pokušati pronaći način da prevaziđete tu situaciju.
Kako Vam je (bilo) u Crnoj Gori, kako se osjećate tokom boravka ovdje?
Imam utiske, mnogo utisaka, ali ne mogu reći da poznajem Crnu Goru... Moje znanje je ograničeno. Ono što svakako mogu da osjetim jeste da, kao i svaka zemlja koja je mala po veličini i broju stanovnika, postoji određeni nivo raznih nekih zahtjela koji je za Crnu Goru viši nego za velike zemlje, u ma kojim oblastima. Morate biti pametniji, jer ste manjina u odnosu na zemlje sa milionima i milionima ljudi, pa čak i u komšiluku, tima Srbija ima sedam miliona, Hrvatska 4-5 miliona stanovnika i tako dalje, a vas u Crnoj Gori je negdje između 600 i 700 hiljada. Zbog toga smatram da postoji spremnost, ali i potreba da budete aktivni i proaktivni. Jeste malo komplikovano kad ste prepušteni sami sebi, iako ste članica NATO-a, na putu ka Evropskoj uniji, ali je komplikovano kad sami morate da imate projekat i viziju i da znate gdje možete ići. Na primjer, na nivou pomorskog saobraćaja, ribolova, željeznice, pa i kulturnih manifestacija morate uzeti u obzir i ostale u regionu, ali u drugim stvarima nalazim neku vrstu borbenog duha Crne Gore u dobrom smislu, u sportskom smislu borbenog duha koji predstavlja energiju da se ide dalje. Sa druge strane, u nekim zemljama koje su mnogo veće, uključujući Francusku na primjer, ponekad je teško pronaći tu borbenost, hrabrost, odvažnost... To postoji, ali ponekad nije toliko rasprostranjeno i upečatljivo. Djeluje mi da je ovdje, u Crnoj Gori, koncentrisana velika energija. To su neki od mojih dojmova i osjećanja. No, onda postoje i druge stvari. Siguran sam da Crnogorci imaju razne specifičnosti, ali za mene su Crnogorci više mediteranski narod i stoga mogu pronaći neke sličnosti sa narodom Grčke ili čak sa ljudima iz Tunisa i slično. Igra, uživanje, neka vrsta hvalisanja, boemski život, noćni provod, zabava i još mnogo toga...
Knjiga je najjeftiniji način da sanjate, putujete, iskusite
Francuska je bila Zemlja počasni gost Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja u okviru kojeg ste i predstavili svoj putopis. Neću pitati za značaj manifestacija ove vrste, već me zanima šta mislite o važnosti knjiga danas, u svom papirnom obliku?
Mislim da je važno shvatiti da je štampana knjiga, knjigama na papiru, i dalje veoma živa i da se kreće. Danas imamo i neke druge oblike knjiga, audio ili elektronski format, zahvaljujući kojima sada postoji i mogućnost čitanja na računarima i drugim uređajima, ali kada je knjiga u pitanju, to zapravo nije isto. Recimo, danas svi imamo mobilne telefone i skoro pa svakodnevno pravimo fotografije pomoću njih, mnoštvo fotografija, ali to nije uništilo pravu, profesionalnu fotografiju. To su različite stvari. Čitati knjigu na uređaju i čitati knjigu na papiru su isto tako dvije različite priče. Ono što ja mislim je da je knjiga zapravo ona osoba koja je čita na papiru. To je nivo nezavisnosti. Knjigu možete kupiti za 7-8 eura, a ako kupite polovnu, možda čak i za dva evra.
Znam ljude koji kupuju samo knjige i za 50 centi, pola evra. Ali to je nebitno, jer je to cijeli život i svijet. Za mene je čitanje knjiga najjeftiniji način da sanjate, da putujete, da se izmjestite, odete, iskusite i osjetite nešto. Čitajući, ući ćete u tuđi život, u novo iskustvo... Postoje neke knjige koje sam pročitao i pet puta. Kada ste depresivni, umorni, neraspoloženi, u problemu, pa i ako je sve sjajno, ali uvijek postoji knjiga koja će vam pokazati da postoji neko ko ima isto iskustvo kao i vi ili će vam ponuditi razumijevanje, možda čak o rješenje ili samo iskustvo, putovanje, odlazak... Pročitao sam mnogo knjiga, ali i dalje se dešavaju nevjerovatne stvari dok čitam, otkrivam mnogo toga, čak i moja osećanja. Dakle, smatram da postoji duboka povezanost između knjiga i čitalaca.
Francuzi, generalno, ne znaju mnogo o Balkanu
Šta biste nekom Francuzu ili potpunom strancu prenijeli, da li iz Crne Gore, sa linije Beograd-Bar ili sa Balkana uopšte?
Putovanja su ključ za napredak u životu. Samo se pomjerite i vidite šta drugi rade i kako žive.... A zapravo smo mi prilično slični ili pak isti. Nije kao da su prisutne razlike kao sa nekim drugim kulturama koje su potpuno drugačije... Putovanja su danas veoma važna za komunikaciju. Pored toga, mislim da poznavanje i govorenje više jezika pruža neko jedinstveno iskustvo o svijetu. Mislim da je za mlade veoma važno da razumiju zašto uče, zašto uče jezike, tašto rade i šta rade. Dakle, kada steknete određene osnove i postavite temelje, dalje nema potrebe da žurite da radite nešto, već možete uzeti vrijeme da iskusite život i svijet. To možete i putujući po svojoj zemlji, po susjedstvu, regionu, ne morate uvijek ići daleko. Mislim da Francuzi generalno ne znaju ništa o Balkanu. Nula, po mom mišljenju. Tako da mislim da bi trebalo da bude obavezno da ljudi putuju kao što su to radili u doba renesanse, pritom je danas jeftinije nego bilo kad u istoriji. U doba renesanse biste putovali, obilazili znamenitosti, umjetnost i tako dalje, a danas ljudi zapravo hrle u ćorsokak.
Bonus video:
